…program opismenjavanja, program podrške… Ili prebacuju dijete u drugu školu u kojoj su već pokrenute neke vrste programa.

Ovakva su pitanja i pristup roditelja razumljivi i roditelji bi, naravno, trebali moći jasno vidjeti na koji se način izlazi u susret potrebama njihova djeteta.

Potaknuti zahtjevima roditelja, škole me često pitaju koju vrstu programa za nadarene, podrške odnosno opismenjavanja mislim da bi trebali uvesti. Odmah im odgovaram protupitanjima:

• Što činite u učionicama za koje znate da zadovoljavaju potrebe svih učenika?
• Koju biste praksu voljeli vidjeti u svim učionicama kako biste zadovoljili potrebe svih učenika?
• Na koji način roditeljima objašnjavate praksu koju provodite u učionicama?

Nema ništa loše u formalnom programu i škole većinu njih provode u najboljoj namjeri. Međutim, mit je da programi udovoljavaju potrebama sve djece samo zato što imaju upečatljivo ime i lako ih je „prodati” roditeljima.

Škole su sa mnom podijelile nekoliko razloga zbog kojih uvode povremene programe najčešće ograničenog trajanja za određenu skupinu učenika:

• imaju ograničen proračun i ne mogu ponuditi ništa više od toga
• učitelji su već pod pritiskom i ne može se od njih tražiti da učine više nego već čine
• djeca se sele u druge škole, stoga je potrebno imati „opipljive” programe radi konkurentnosti na tržištu.

Ne želim ni na trenutak osporavati činjenicu da škole imaju ograničen proračun, da su učitelji pod pritiskom ili da su roditelji u potrazi za „opipljivim” obrazovanjem skrojenim po mjeri njihova djeteta. Moja je reakcija osjećaj razočaranja zbog toga što škole ne cijene niti prenose roditeljima podatke o izvanrednom radu i naporima koji učitelji već čine u učionicama (ili u određenim slučajevima priznaju kako u nekim učionicama učitelji ne rade dovoljno uspješno i poduzmu nešto kako bi se iskupili). Unaprjeđenje i artikulacija prakse u učionici jeftinija je od zapošljavanja dodatnog osoblja za privremene programe i dobar je način za podizanje ugleda škole, ističući vrijednost svojih učitelja i educirajući roditelje, što na kraju pridonosi uspjehu svih učenika.

Nekoliko sam puta prisustvovala nastavi u učionicama gdje su učitelji prilagođavali  kurikulum određenim učenicima, personalizirali učenje i provodili različite strategije istodobno se trudeći postaviti izazove koji odgovaraju razini svakog učenika. Često se sve to događa u onim školama u kojima roditelji zahtijevaju provođenje određenog programa. Da, katkad je potreban poseban i prikladan program, ali moj je savjet školama da pokušaju istražiti sjajne stvari koje učitelji čine u svojim učionicama i prenijeti ih roditeljima. Dobre nastavne prakse poput diferencijacije zapravo su složene i teško ih je jasno upakirati u dobar PR, ali sam uvjerena da se škole trebaju usavršiti u tome.

Roditelji traže nešto opipljivo, jer ne vide djetetov napredak. Što je opipljiv napredak u školi? Na koji ga način objasniti roditeljima? Potražimo način na koji objasniti diferencijaciju, slojevite zadatke, personalizirano učenje i bezbroj nastavnih strategija koje svakodnevno provodimo u učionicama.

Kad škola povjeruje da treba učiniti više, izumiti nešto novo, raditi više, tad pridonosi obezvrjeđivanju obrazovanja i radu učitelja. Dajte da radimo ono što nam je posao – poučavajmo! Obrazujmo zajednicu i pričajmo o naporima koje kao učitelji činimo. Budimo također iskreni kad poučavanje nije na odgovarajućoj razini i pokušajmo unaprijediti praksu.

Trebamo težiti radnom okruženju u kojem se svaki učitelj osjeća samouvjereno i podržano kako bi uistinu mogao odgovoriti potrebama različitih učenika i nesmetano pokazati roditeljima napore koje svakodnevno čini.

………………

NAPOMENA 

• SAD: Growing up Greatness – blog skupine strastvenih učitelja.
• Izvor: growingupgreatness.com