„Da je Zlatokosa iz bajke Zlatokosa i tri mjedvjeda imala prigode iskušati roditelje na način na koji je kušala kašice, sjedenje na stolcima i spavanje u različitim posteljama, evo koga bi izabrala…“ otkriva Peter Gray u članku o dovoljno dobrim roditeljima kao najboljim roditeljima.

Članak The Good Enough Parent Is The Best Parent objavljen je na portalu Psychology Today.

Ako roditeljstvo definiramo kao čin skrbi za dijete, najbolji roditelj nije onaj koji skrbi najviše, a svakako ni onaj koji skrbi najmanje, već onaj roditelj koji skrbi upravo toliko koliko je potrebno. To je roditelj kojeg bi odabrala i Zlatokosa iz bajke Zlatokosa i tri medvjeda da je imala mogućnost iskušati tri oblika roditeljstva na način na koji je imala prigodu kušati tri kaše, sjedenje na različitim stolcima i počinak u trima posteljama.

Nedavno sam po prvi put pročitao knjigu A Good Enough Parent (Dovoljno dobar roditelj) koju je napisao Bruno Bettelheim, izvorno objavljenu 1987. godine. Ne slažem se sa svime što je napisano u toj knjizi – za moj ukus u njoj je previše psihoanalize te smatram da podcjenjuje razumske mogućnosti djece – ali slažem se s većinom napisanoga.

Predodžba dovoljno dobroga roditelja Bettelheimu se ukazala dok je pisao o britanskom psihoanalitičaru i pedijatru Donaldu Winnicottu premda je Winnicott govorio isključivo o majkama i njegov je naziv bio „dovoljno dobra majka“. Referirajući se na Winnicotta, Bettelheim nije isključivo poopćio predodžbu o majkama kako bi rodno uključio oba roditelja, već je uputio na stvarne primjere da bi ga razumjela šira javnost kojoj i sam pripadam. (Na kraju članka donosim bilješku o Bettelheimovu životopisu.)

Moj je članak potaknut Bettelheimovom knjigom. Misli koje iznosim ne poklapaju se potpuno s njegovima, ali su prilično bliske. To su Bettelheimove namisli u mojoj interpretaciji.

S obzirom na to kako sam ih ja doživio, a i prilično blisko onomu kako ih je shvaćao Bettelheim, dovoljno dobri roditelji imaju sljedeće značajke:

Dovoljno dobri roditelji ne teže biti savršenim roditeljem te ne očekuje savršenstvo ni od svoje djece

U proslovu knjizi Bruno Bettelheim je napisao:

„Kako bi se podiglo dijete, ne bi trebalo njegovati težnju za savršenim roditeljstvom, kao što ne bismo trebali očekivati da dijete bude, ili postane, savršen pojedinac. Savršenstvo nije u dosegu običnih ljudskih bića. Napori da se to postigne u pravilu utječu na blage reakcije na nesavršenosti drugih, uključujući i nečije dijete, a koje su potrebne da bi dobri međuljudski odnosi bili mogući.“

Jedan od problema vezanih uz očekivanje savršenosti jest taj da svaki kvar ili nedostatak, uključujući i one za koje baš ništa ne možemo učiniti, postaje uveličan. Ako ste proizvođač strojeva ili namještaja i pritom usmjereni na savršenstvo, to može biti dobra osobina jer strojeve i namještaj možete popravljati i usavršavati; no nastojati postići savršenstvo kao roditelj nije nimalo dobro jer su nesavršenosti u svakom ljudskom biću neizbježne, one su dio činjenice da ste ljudsko biće. Uistinu, teško je uopće zamisliti što bi savršenstvo ljudskoga bića zapravo trebalo značiti.

Vjerovanje da je savršenost, ili nešto slično tomu, u roditeljstvu moguća uvijek vodi u okrivljavanje.

Perfekcionisti razmišljaju ovako: Ako se pojavi problem, tada je to nečija krivnja. Kada se događa nešto što nije potpuno u redu, roditelji skloni postizanju savršenosti okrivljuju sami sebe, ili svog muža ili ženu, ili djecu.

Okrivljavanje nikad ne pomaže. Stvaranje osjećaja krivnje prokletstvo je i propast svake obitelji u kojemu se ono javlja.

Vezano uz upravo rečeno, pri kraju knjige Bettelheim piše:

„Velika je suvremena zabluda da do problema ne smije dolaziti i da je, kada se pojave, netko za njih odgovoran; takvo uvjerenje uzrokuje neizreciv jad u obiteljima uvećavajući početnu poteškoću, a često i dovodeći u pitanje vrijednost braka i obitelji. Stara kineska poslovica kaže da nema obitelji koja može izvjesiti znak: Ovdje se ne događa ništa što bi nas uznemirilo.“

Dovoljno dobri roditelji ne brinu se osobito o svojim nesavršenostima. Oni nastoje ustrajati na postupanjima koja slijede u nastavku, ali prihvaćaju da neće uvijek uspjeti u ostvarivanju svojih želja i znaju si to oprostiti.

Dovoljno dobri roditelji prepoznaju da i ljubav nije uvijek savršena; i ona je vječno donekle hirovita.

Bettelheimovim riječima rečeno: „Postoji nekoliko ljubavi koje su potpuno nepodvojene… Ne samo da je naša ljubav za našu djecu katkad obojena smetnjama, obeshrabrenošću i razočaranjem, nego isto vrijedi i za ljubav naše djece prema nama.“

Dovoljno dobri roditelji prihvaćaju da je to dio ljudske stvarnosti.

Dovoljno dobri roditelji razumiju da prirodni tijek djecu oblikuje na način da budu prilično otporna. Ne bismo kao vrsta preživjeli kada to ne bi bila istina. Sve dok roditelji previše ne zabrljaju (a katkad i tada kada upravo tako učine), djeca budu dobro, a dobro je dovoljno dobro.

Dovoljno dobri roditelji poštuju svoju djecu kao osobe koje su takve kakve jesu

Dovoljno dobri roditelji sebe ne vide kao proizvođače, stvaratelje ili oblikovatelje svoje djece. Svoju djecu vide kao potpuna ljudska bića upravo u ovome trenutku, a svoj posao shvaćaju kao upoznavanje tih bića. Razumiju da je odnos roditelj-dijete dvosmjeran, ali ne potpuno.

To je odnos između ravnopravnih pojedinaca u smislu da su obje strane jednako vrijedne, jednako zaslužuju sreću, jednako zaslužuju mogućnost stvaranja vlastitih ciljeva i nastojanja da te ciljeve ostvaruju (u mjeri u kojoj ti ciljevi ne nanose štetu drugima).

U drugom pak smislu taj odnos nije ravnopravan. Barem dok je dijete još maleno, roditelj je veći, snažniji, mudriji (barem se nadamo da jest), spretniji u zaključivanju; a roditelj i upravlja dobrima potrebnima za djetetov opstanak. Kako bi takav neuravnotežen  odnos funkcionirao, dovoljno dobar roditelj nastoji upoznati dijete kako bi mogao razumjeti djetetove želje i potrebe.

Djeca u pravilu nisu tako uspješna kao odrasli u izražavanju svoji razloga i logičkim raspravama pa je nepošteno kada roditelji očekuju od svoje djece da im pruže dobre razloge za nešto što su učinila. Roditeljeva nakana da raspravlja sa svojim djetetom često vodi u verbalno prepucavanje i posramljivanje što potpuno potire svrhu razumijevanja i potpore.

Bettelheimovim riječima:

„Nadmoćna sposobnost roditelja u vođenju rasprave i premoćan nadzor nad relevantnim činjenicama – koje su roditeljima potpuno uvjerljive – za dijete može biti iskustvo suzbijanja njegova mišljenja. […] Stoga se dijete osjeća poraženo u argumentiranju, a biti poražen u pokušaju objašnjavanja svojih razloga, frustrirajuće je i iscrpljujuće iskustvo. Nije ni blizu postizanju stanja da si nekoga u nešto uvjerio. […]  Ako u najmanju ruku jedna strana u sukobu nije sposobna uzeti u obzir argumente druge strane, nema zadovoljavajućega rješenja. […] Stoga, dovoljno dobar roditelj propitat će motive kojima se dijete vodi, nastojat će razumjeti njegova razmišljanja, poštivati njegove želje kako bi shvatio što dijete želi postići, kao i zašto i kako.“

Kako bi oslikao značenje poštivanja djeteta te nastojanja da se razumije djetetova točka gledišta, Bettelheim daje primjer sukoba između roditelja i djeteta koji je danas znatno  zastupljeniji negoli je bio u vrijeme kada je Bettelheimov tekst nastajao – primjer sukoba o postignućima u školi. Taj ću primjer mrvicu prilagoditi kako bi ono što želim izraziti bilo uočljivije.

Zamislite da dijete ne piše domaće zadaće te u školi ne poštuje učiteljeve upute. Učitelj vas zove na razgovor, a vi, ako ste roditelj koji teži savršenstvu, osjećate postiđenost zbog „lošega“ djetetova ponašanja kao i postiđenost što ste odgojili takvo dijete. Kao osoba koja vjeruje da probleme valja izbjegavati, svaku učiteljevu riječ shvaćate osobno, a to može voditi do obrambenoga korenja djeteta što dalje onemogućuje svaki pokušaj razumijevanja i istinske pomoći.

Nasuprot tomu, ako ste zadovoljni roditeljskom ulogom koju živite i nemate iluzija o tome da je savršenost moguća ili potrebna, problem vidite onakvim kakav jest, kao problem koji treba riješiti, a ne tragedijom, ne prigodom zbog koje se trebate stidjeti ili koga okrivljavati.

Prvi korak u rješavanju jest nastojanje da problem razumijete s djetetove točke shvaćanja.

Zato što poštujete svoje dijete, ne pada vam na pamet pomisliti da je njegovo ponašanje znak da s njim nešto nije u redu, da se dogodilo nešto što treba ispravljati. Vaše dijete možda neće moći jasno progovoriti o razlozima svojega ponašanja, možda neće biti ni svjesno tih razloga, ali to ne znači da razlozi ne postoje ili da su postojeći razlozi neopravdani.

Potpuno je izgledno da je ponašanje vašega djeteta u školi odraz nečega vrijednoga divljenja. Može proizići iz zdrave potrebe iskazivanja vlastite neovisnosti.

Ili, kako piše Bettelheim:  

„Ako kao roditelji možete suosjećati sa, primjerice, djetetovom potrebom izražavanja svojega bića koje se manifestira tako što odbija zadatke u školi, ili s njegovim strahom da će postati lutka na koncu koja se ponaša u skladu s onim što drugi žele od njega, tada će naš stav prema djetetu biti potpuno drugačiji od stava koji bismo imali kada bismo nedostatak obrazovnih postignuća pripisali njegovoj lijenosti ili smanjenim sposobnostima.“

Uvid poput upravo spomenutoga može voditi u afirmativne, suradničke, međusobno potpomognute putove rješavanja problema pri čemu roditelj i dijete mogu zajedno razmisliti i govoriti o mogućim rješenjima. Postoje li drugi načini na koje dijete može sebi potvrditi da nije lutka na koncu te da pritom i dalje ispunjava školske zadatke na zadovoljavajućoj razini? Ili, može li obitelj djetetu ponuditi druge obrazovne putove koji ne potiskuju njegovu potrebu za nadzorom nad vlastitim životom i učenjem?

U svemu tome je bitno održati izražavanje poštivanja prema djetetu što uključuje nastojanje da se razumije djetetovo polazište, a to, zauzvrat, dovodi do djelotvornih rješenja pri kojima se dijete osjeća ohrabreno, a ne poraženo.

Pa i tada kada potpuno zadovoljavajuće rješenje nije postignuto, dijete osjeća razumijevanje pri kojem je vidljivo da su roditelji na njegovoj strani, a ne protiv njega.

Nastavit će se.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Peter Gray, doktor znanosti i profesor na Boston Collegeu Sveučilišta u Massachusettsu, autor knjige Free to Learn i udžbenika iz psihologije ■ SAD: Psychology Today – portal koji objavljuje članke iz područja psihologije i srodnih područja ■ izvornik: www.psychologytoday.com  ■