Često učitelji učenicima postavljaju apstraktna pitanja poput: „Što je to prijateljstvo?“ Ponekad ne razmišljamo da i sami na njih ne znamo pravi odgovor. Shvatila sam, postavivši sebi to isto pitanje, kako prijateljstvo zapravo nije samo fraza i pojam, već uspomena i sjećanje koje živi s nama i u nama. Razmišljajući o prijateljstvu, uvijek bih se sjetila rukometnog igrališta i mnoštva razbacanih lopti, isprepletenih dječjih glasova i smijeha. Shvatila sam tada da sam prijateljstva gradila preko sporta. Često sam promišljala kako sportom stvoriti prijateljstva u školi sve dok jednoga dana kolegici nije sinula ideja.

Kolegica Josipa Šalaj prepričavala nam je svoje zgode i nezgode na gimnastici. Uvijek bi mi kao mila glazba u uho ulazile njezine riječi: moja djeca, moji treninzi, moja gimnastika. Uvijek ih je izgovarala s osmijehom na licu, ponekad umorna, ali nikad opterećena. Znali smo reći da ćemo jednom doći i pogledati trening ili nastup na što bi nam rekla da ćemo prije smisliti nešto u školi nego doći na njezin trening. Tako je i bilo.

Da ne ponavljam koliko je tjelesna aktivnost važna u dječjoj dobi, kako utječe na fizički i socijalni razvoj, kako održava zdravlje, da ne citiram zašto je važno baviti se sportom jer svaki učitelj zna da smo takvim informacijama obasuti sa svih strana.

Jeste li se ikada zapitali utječe li sport na emocionalni razvoj djeteta kao jednan važan aspekt odrastanja i formiranja ličnosti? Nisam ni ja sve dok nisam krenula pisati ovaj članak.  

Kolegici je Josipi sinula ideja kako bi bilo dobro neke posebne dane i blagdane obilježiti sportskim turnirima u koje bismo uključili sve učenike razredne nastave koji pohađaju našu školu. Bližilo se vrijeme Dana jabuka. Bio je to naš prvi organizirani sportski događaj.

Zašto sam spomenula prijateljstvo i emocionalni razvoj?

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Upravo zato što je sama organizacija „Jabukijade“ dobila puno veći smisao od sportskog turnira. Nalazili smo se prije posla i izrađivale plan natjecanja, a korak po korak dolazile su ideje. Izrađivale smo rekvizite, dijelile poslove, osmišljavale kako napraviti medalje, zakusku i još mnogo toga. Ukratko, družile smo se, povezivale i stvarale prijateljstva. Iako nam je prvotna želja bila zabaviti učenike na drukčiji način, shvatile smo da smo napravile puno više od toga. Izgradile smo prijateljstva na relaciji učitelj – učitelj. Prošla je i prva „Jabukijada“. U njoj su sudjelovali svi učenici razredne nastavne.

I mali, i veliki, i slabi, i jaki, sportaši, umjetnici i pjevči. Svi su bili jednaki, jednako važni i uistinu sretni. Možda ne fizički spremni, ali kako su bodrili jedni druge, tako ih je snaga duha tjerala naprijed k cilju – k prijateljstvu.

Sada shvaćam i da je naša jaka povezanost rezultirala međusobnom povezanošću učenika. Oni su gledali kako se učiteljice smiju, kako bodre jedna drugu, igraju osmišljene igre, pomažu učenicima, kako se grle i vesele uspjehu i neuspjehu. Sve smo to prenijele na njih. Ubrzo se školom proširila priča kako jedva čekaju sljedeće sportsko natjecanje.

Zahvaljivali su nam na prelijepom događaju, a mi smo primijetile kako i stariji učenici predmetne nastave zainteresirano slušaju. Nismo ih morale pozvati na sljedeće natjecanje. Pozvali su ih učenici razredne nastave. Tad smo shvatile da činimo pravu stvar i da sportom stvaramo prijateljstva.

Natjecanja su se samo nizala: „Jabukijada“, „Božićni turnir“, „Igre za kraj godine“…

Cijele bismo godine čekali sljedeće natjecanje. Osmišljavale smo razne igre poput: štafetnih igara prenošenja jabuka, potrage za božićnim ukrasima, slagalica u skladu s temom, elementarnih igara s preprekama, vodene odbojke i karaoka. Sve su češće i učenici dolazili s idejama kako provesti natjecanje. Postali smo, nenadano, jedna mala škola, a velika zajednica. I dobili smo odgovor na pitanje s početka. Prijateljstvo smo mi. Naše uzajamno poštovanje, naša sreća i radost, naše uspomene. Neću vam otkriti sve igre jer bih time uskratila lijepo međusobno druženje. I mi učimo iz vašeg primjera i iz vaših ideja provedenih u djelo. Željela bih da nakon čitanja ovog teksta potaknete realizaciju naše ideje u svojim školama tako da iz našeg primjera potaknete druženje i snagom zajedništva odgovorite na pitanje: „Što je za vas prijateljstvo?“. Mi smo odgovor pronašli, ali ćemo ga tražiti i dalje jer prijateljstvo nikada ne prestaje, raste iz dana u dan, iz turnira u turnir. Pokušajte i vi! Tada ćete zaista osjetiti da naš posao nije samo zanimanje, to je poziv. Poziv u bolje i sretnije sutra. Poziv koji malim koracima gradi sigurne temelje odrastanja.

■  Napisala: Marina Kapović, mlada učiteljica u produženom boravku u zadarskoj  Katoličkoj OŠ  Ivo Mašina ■