Petar Gudelj pjesnik je zadivljujućeg kontinuiteta, cjelovitosti i monolitnosti pjesničkoga djela, kakvo je bez premca u hrvatskome pjesništvu nakon Tina Ujevića, piše u pogovoru Gudeljevih dnevničkih zapisa Za svojim pjesmama pisac i publicist Miljenko Jergović.  Pjesnikovi su dnevnici, smatra Jergović, važni i po tome što nam otkrivaju kako nastaju Gudeljeve pjesme.

„Događa se, naime, da on napiše pjesmu pišući nešto drugo. I ta je pjesma unutar sebe precizno ritmizirana i ugođena, premda se prostire od margine do margine. On je pjesnik i kad to ne pokušava biti, i kad mu uopće nije do toga. Ustvari, ne ide to da se kaže da Gudelj pokušava biti pjesnik, jer on to naprosto uvijek jest”, zaključuje autor pogovora.

Ono o čemu Jergović govori u pogovoru knjige vidljivo je, u puno manjem uzorku, i u Gudeljevim odgovorima na pitanja postavljena u ovome intervjuu. Njegove pjesme ne biraju između važnih i beznačajnih prilika. One izranjaju bez oklijevanja, munjevito se probijaju kroz zemlju i jezik te puštaju duboko korijenje čak i u običnoj novinskoj formi, dok razgovaramo o nezadovoljstvima i čeznućima na pragu devedesetih, nepročitanim i neprocijenjenim knjigama, šamanskom umijeću, pjesničkom stidu i drugim temama.

Jednom ste prilikom rekli da su iz osjećanja zemlje i jezika izrasle gotovo sve Vaše knjige. Što za Vas znači Imati jezik, imati zemlju, kako glasi naslov pjesme s kojom se otvara zbirka dnevničkih zapisa Za svojim pjesmama?

– Cio život pišem pjesme. Prvu pjesmu sam započeo kad sam naučio prvo slovo. Tu svoju prvu pjesmu nastavio sam pisati do današnjega dana. Ona se pruža kroz sve moje godine i kroz sve moje knjige. I pisat ću je sve dok neka duga ruka na moje pisanje ne spusti točku. Pjesmi tu ne će biti kraj. Ona će se dalje pisati, sama. Danit će i noćiti, letjeti ptice i munje, smjenjivati se godišnja doba, listati i opadati šume, izlaziti i zalaziti Mjesec i Sunce, na zvjezdanom nebu, među mirijadama nebeskih tijela, modroljubičastom svjetlošću svijetlit će naša Zemlja. Začudio sam se i zadivio kad sam na prvom satu latinskoga pročitao da je Dijana božica šuma i da je Zemlja zvijezda.

Meni i mojoj poeziji zemlja je nebesko tijelo kad se piše velikim slovom, koje nas drži i pronosi kroz Svemir,  Mliječnim Putom, kroz rojeve zvijezda, u beskraj beskraja, i puno, puno dalje, pri čemu smo veličanstveni i ništavni, mikrob i svemir, sve i ništa. Zemlja je i plodni dio planeta, onaj iz kojega rastu žita i šume. Iz kojega ničemo i u koji se vraćamo. Da bismo uvijek nicali i uvijek se vraćali. O tomu govori sva moja poezija, o tomu svjedoči ime jedne moje knjige izabranih pjesama, Pelazg na mazgi/Školska knjiga, Zagreb, 2004./.

Pelazgi su mitska bića, prvi ljudi, koji su niknuli iz zemlje, kao što niču kaćuni, drveće, trava. Prastari sredozemni narod koji su, kad su se naseljavali, na ovim prostorima zatekli Grci. Od kojega su učili kako se toči vino, cijedi maslinovo ulje, žrtvuje bogovima, pišu i čitaju slova. Uvijek sam se osjećao samoniklim, iz zemlje izniklim, Pelazgom. Pisao da sam ja i da su svi moji nicali usred ljeta, iz raspucale zemlje crljenice u Drinovim docima pod Bijakovom. Uzjahao mazgu i pošao po svijetu.

Niknuo, rođen iz zemlje, i sam sam zemlja. Zemlja koja svoju zemlju, tih sedam pregršti, duguje svojoj zemlji. Napisao sam 10. travnja 1975.: „Malo imamo zemlje i ne smijemo raznositi svoja tijela i umirati daleko od svoje kuće. Svako naše zrno ište naša loza i smokva. Svaka ljudska zemlja treba nam da bi se zamijesio novi čovjek.”

Zemlja je zvijezda, zemlja je majka, zemlja je domovina. Mi smo zemlja. Koja je prohodala i progovorila. Osvijestila se, posvijestila se, napisala pjesmu Imati jezik, imati zemlju. Jednu od mnogih u kojima/ kojima/ se čudim, divim i zahvaljujem što imam zemlju, u sebi i pod sobom: majku, hraniteljicu, domovinu i postelju u koju ću leći i provoditi vječnost. Jezik, koji zovem hrvatskim, kojim ću sve to iskazati, izgrcati. Nikada dovoljno izmoliti, izgovoriti i zahvaliti za taj neizmjerni dar. Zato pjesma Imati jezik, imati zemlju stoji na vratima moje najnovije knjige Za svojim pjesmama, kao ključ kojim se otključaje i otvara ova opsežna kuća zapisa-pjesama. Kojim se mogu otključavati i otvarati sve moje knjige.

Dnevničke bilješke nastale u razdoblju od 2004. do 2019. godine pisane su uglavnom u drugom licu, često u osjetljivim emotivnim stanjima, u rasponu od žala i prijekora do rezignacije i očaja. Što Vas zaokuplja proteklih petnaest godina i za čime čeznete na pragu devedesete?

– Tekstove u svojoj pogolemoj knjizi /više od šest stotina stranica/ Za svojim pjesmama ne bih zvao bilješkama, jer su najmanje bilješke, mada su često kratki, minijaturni, nego zapisima i pjesmama u prozi. Što su svoje stihove svile uz tijelo, kao ptice krila. I svaki bi ih čas mogle raširiti, poletjeti. Kad bi ih tko podignuo pogledom, pročitao. Vidio i priznao pticama. A ne će. Jedva sam i ja to učinio.

Ako su zapisi, njihov bi pisac htio da budu i da se čitaju kao magijski. Šamanski, druidski, aedski. Kao oni što su ih na marginama brevijara i ljetopisa ostavljali pisci pisari. Zapisi popa Ivana Rudića iz Sala, popa Martinca iz Grobnika.

Svaka pjesma i zapis imadu svoj povod, sadržaj, smisao, cilj. Da u jeziku uobliče, zaustave i sačuvaju misao, osjećaj. Od njega načine jezičnu, književnu, estetsku činjenicu. Sebi i drugima. Kazujem je, upućujem drugom licu: tebi kao sebi, sebi kao tebi. Nitko bolje i nitko gore te ne poznaje nego ti. Pišući pjesme, zapisujući, pokušavaš sebi i svima priopćiti i objasniti sebe i sve. Drugih najčešće nema, pa samo u tvojoj pećini, u tvojoj jami, odjekuje tvoja pjesma. Imaš sebe kao tebe, ne kažeš: ja, mene, moje, nego: ti, tebe, tvoje. Dobro je što ga imaš.

Što me zaokupljalo posljednjih petnaest i za čim čeznem na pragu devedesetih? Baudelaire bi rekao: oblaci, za oblacima. Uvijek su me pratili, puni svjetlosti, kiše i munja: nad Osojem, Bijakovom, Avalom i Medvednicom. Uvijek sam imao, uvijek ću imati jedan svoj otok, jedan svoj oblak.

Unatoč mnogim cijenjenim nagradama i laskavim ocjenama kritičara, smatrate se autorom površno pročitanih i neprocijenjenih knjiga, pjesnikom koji nije dobio svoje mjesto na hrvatskome književnom Olimpu. Tko Vas je i zašto zaobišao, prešutio, prikratio?

– O mojemu pjesničkom djelu, koje nije malo ni malodobno: protegnulo se na sedamdeset godina i na dvadeset-trideset knjiga, nije napisana ni jedna, prva rečenica. Jedan proročki obdaren književni povjesničar rekao-prorekao je da ne će biti ni napisana za sto godina. Ja skromno-neskromno tvrdim: ne će nikada. Bilo je hvala-prehvala i nagrada-nagrda, sve daleko od srčike, srži, visine vršike i širine grana moga drveta: gorkog krškog jasena, kljena, graba, duba.

Moja bi najveća nagrada bila kad bi netko pozvan i posvećen pročitao moje pjesme, sve, od Ruku, suza i čempresa do Za svojim pjesmama. To još nije učinila nijedna i nijedan. Nije i ne će. I otkud mi pravo da takvu povlasticu tražim? Ona se događa sretnima, povlaštenima i zaslužnima. Među koje se ne brojim. Nisam se ni potrudio. Na književnoj ni na životnoj lutriji rijetko dobija onaj tko u njoj ne sudjeluje, tko ne igra.

A Olimpa što se tiče, prolazio sam ispod njega putujući u Atiku, u antiku, u rano proljeće, kad je Zeus s njegovih visina bacao gromove.

■ Jelena Mandić-Mušćet ■

Školska knjiga rodna je kuća mojih knjiga

Posljednjih 16 godina objavljujete u Školskoj knjizi koju u svojoj zbirci nazivate Žužulište. Koja Vam je knjiga najdraža?

– Školska je knjiga, kao moja meni u Podosoju, rodna kuća mojih knjiga: Pelazga na mazgi, Zmije mladoženje, Da zađe Mjesec, da izađe Sunce, Sve što si donio iz planine, Imotske knjige, Munja i naranača i ovogodišnje Za svojim pjesmama. Primajući 2017. godine povelju za životno djelo grada Imotskoga, izrekao sam sedam hvala. Šesta je hvala: „Doktoru znanosti Anti Žužulu, koji je pred mojim knjigama širom rastvorio vrata svoje velike izdavačke kuće i svoje velike duše, dao mi najbolju urednicu u Zagrebu, Miroslavu Vučić, da sve što ja donesem uredi, uljudi i opismeni, da na nešto sliči.”

Školska knjiga nisu samo Ante Žužul i Miroslava Vučić, nego i svi čija su imena upisana u moje knjige. I neupisana, čija sam prijateljska lica svih ovih godina susretao i gledao u Masarykovoj 28. Dom mojih knjiga i moj je dom. Obradujem se svaki put ne samo kad uđem u nj, nego i kad pomislim na nj.

Najdraži mi je Pelazg na mazgi. Ne samo zato što je monumentalan, srebren i zlatan, nego i zato što je bio prvi. Na kojemu smo činili, čvrstili, u nj ugradili suradnju, povjerenje i prijateljstvo. Spomenički uzdignut na svojoj mazgi, Pelazg je i knjiga i spomenik.