Emocionalna pismenost jedan je od temelja čovjekova funkcioniranja u današnjem svijetu. Osobito u vremenu bombardiranja informacijama iz različitih izvora, ponajprije svima dostupnih digitalnih platforma koje nepresušno, obilno i neprekidno isporučuju sadržaje sa snažnim djelovanjem na ljudske osjećaje s posljedicama izazivanja različitih  reaktivnih ponašanja, stanja i zamršenih i nezadovoljavajućih međuljudskih odnosa.

Nalazimo se u informativnoj oluji, no nije riječ o pukim, od osjećaja ogoljenim informacijama. Štoviše, osjećaji su ono na što su one bitno usmjerene. Od ranoga jutra do kasne večeri, a katkad i dugonoćno.

Da bismo u takvu svijetu bili što sigurniji i zaštićeniji, koliko je to moguće biti uslijed vrtloga ili velike poplave, ključno je (pre)poznavati osjećaje, ponajprije vlastite, ali i osoba u bližem okružju.

Škole su mjesta preplavljena osjećajima

Često sam svjedočila da se ljudi teško nose s tuđom boli i patnjom. Dakako, i s vlastitom, ali zapravo je oboje usko povezano. Kako u svakodnevnom životu, obiteljskom, prijateljskom ili kakvu drugom odnosu, tako i u školskim okružjima koja nisu izuzeta od svih vrsta osjećaja i stanja. Naprotiv. Vrve njima, najplodnije su moguće tlo za sve vrste doživljaja i iskustava.

Nije svaka patnja ista. Katkad patnja prerasta stvarnu patnju i postaje oblikom manipulacije, etiketom koju netko – namjerno ili pak – znatno češće – nesvjesno, programirano – lijepi na svoj život te na temelju toga manipulira ponašanjem i osjećajima drugih ljudi.

Da bismo razlikovali tko je u stvarnoj nevolji, a tko je s nevoljom srastao te njome upravlja kao paravanom postižući različite ciljeve, potrebno je razvijati vlastitu senzibilnost te prepoznavati pojedine osjećaje.

Među njima su ključna dva osjećaja koja mnogi ljudi uopće ne razlikuju, a zapravo je riječ o izrazito različitim pa i isključivim osjećajima: sažaljenju i suosjećanju.

Prepoznajete li ih? Znate li razliku? Uočavate li prepoznatljiva ponašanja ljudi koji ih ne razlikuju, koliko otrovno mogu djelovati na okolinu te ostavljati još dublje tragove od onih koji su se prvobitno dogodili?

Članak The Important Difference Between Pity and Compassion objavljen je na portalu Exploring Your Mind.

Kada na one koji osjećaju bol ili patnju gledate sa sažaljenjem, upućujete im poruku da će se njihova patnja nastaviti. Ako pak njihovu bol uočavate sa suosjećanjem, pomažete im podići glavu i pogledati prema naprijed. Danas govorimo o razlici između sažaljenja i suosjećanja.

Neizbježna je činjenica da u nekom trenutku ili razdoblju svi patimo. Bez obzira na to je li riječ o tjelesnoj bolesti ili ozljedi, emocionalnoj boli, gubitku ili kakvu nedostatku, svi se suočavamo sa situacijama koje nam donose bol ili nas na stanovit način povrjeđuju.

Kao osjetilna, a i osjećajna bića, doticaj s patnjom druge osobe ili stvorenja u nama će pobuditi određene osjećaje. Zbog toga je razlikovanje suosjećanja i sažaljenja od iznimno velika značenja.

Mogli biste pomisliti da je riječ o sličnim osjećajima. Uistinu, oba se osjećaja rađaju u empatiji, mogućnosti shvaćanja da drugo biće doživljava kakav oblik boli.

Međutim, sažalijevanje nekoga i suosjećanje s njim dva su potpuno različita osjećaja.

Jednako tako, i aktivnosti koje ćete poduzeti vezano uz jedan ili drugi osjećaj, potpuno su različite.

Podrijetlo sažaljenja i suosjećanja

Kako biste razumjeli razliku između sažaljenja i suosjećajnosti, počet ćemo od određenja obaju pojmova:

Sažaljenje je pokazivanje (prividne) tuge nad nečijom patnjom.

Suosjećanje je također osjećaj tuge, međutim, vodi vas u mogućnost poistvojećivanja s tom patnjom, njezina razumijevanja te traženja izlaza, utjehe ili rješenja.

Iz tako postavljenih definicija, možemo doći do ključnih zaključaka.

U prvome slučaju, osjećaj sažalijevanja dovodi vas u poziciju pasivnoga promatrača distanciranoga od tuđe patnje. Pritom, riječ je o kratkotrajnu osjećaju pri čemu ste vi, kada se tako osjećate (sažalno nad drugom osobom), u nadmoćnu položaju nad tom osobom.

Primjerice, sažalijevate one koji nemaju novca, nalaze se u obiteljskim problemima, bolesni su ili doživljavaju teška emocionalna stanja. Bez obzira na to, jasno vam je da to nisu vaši problemi i nemate nikakve potrebe baviti se njima.

S druge strane, suosjećajnost vas povezuje, omogućuje vam poistovjećivanje s osjećajima druge osobe te potiče na humanost. Ne mudrujete nad njihovim stanjem izdaleka, nego se na određen, primjeren način uključujete znajući da u toj situaciji nitko nije nadmoćan te da svatko može doživjeti nešto slično ili i isto. Riječ je o osjećaju koji traje i koji vodi u određen čin, djelovanje.

Sažaljenje paralizira, suosjećajnost pokreće

Glavna razlika između sažalijevanja i suosjećanja leži u tome što u prvom obliku doživljavanja tuđe stvarnosti polazite od postavke da je ona nepromjenjiva. Ako je pak riječ o suosjećanju, vjerujete da se stvari mogu mijenjati.

A to su dva svijeta. Naime, u slučaju sažalijevanja, osobu suočenu s patnjom ili boli stavljate u položaj bespomoćne žrtve uvjeravajući ju da je patnja jedino što joj preostaje. S druge strane, kada suosjećate, osnažujete osobu da nešto promijeni u vezi sa svojim stanjem.

Naravno, suosjećajnost bi trebala biti povezana i s društveno korisnim ponašanjima i akcijama prikupljanja pomoći. Takve bi se akcije morale temeljiti na iskrenim, ali i dobro promišljenim i organiziranim namjerama te bi ih trebali poduzimati i voditi ljudi visokoga senzibiliteta, odgovornosti i svijesti o ljudskim potrebama i osjećajima.

Nadalje, čest primjer iz obiteljskoga života: Ako otac ili majka pokazuju sažaljenje nad djetetom (bez obzira koji je razlog u pitanju), oni učvršćuju osjećaj da je dijete nesposobno, ograničeno i bespomoćno. S druge strane, suosjećajnošću razumiju djetetove poteškoće, ali vjeruju i ohrabruju ga u potrazi za zadovoljavanjem potreba i ostvarivanjem mogućnosti koje ima na raspolaganju.

Jednako je i u učionicama i školama. Ako razredni kolege nad nekim učenikom pokazuju sažaljenje, dodatno ga izoliraju i paraliziraju u stanju u kojem se nalazi. Ako njihovo djelovanje proizlazi iz suosjećajnosti, bit će odmjereno, primamljivo, ugodno i na dobrobit cijele zajednice uključujući i osobu koja se suočava s poteškoćom ili boli.

Samosažaljenje – otrov života

I na kraju, najveća šteta stanja sažaljenja nastaje kada je ono usmjereno prema samom sebi. Nije dobro kada vas drugi sažalijevaju, osjećaj je neugodan i može vas dugo obeshrabrivati i vući na dno. No kada sami sebe gledate kao vječnu žrtvu, patnja će se protezati unedogled.

Ljudi koji se samosažalijevaju često su percipirani kao gubitnici, ljudi koji nemaju sreće ili prokletnici. To znači da će jako teško smoći snage išta afirmativno učiniti sa svojim životom.

Suprotno tomu, oni koji imaju suosjećajnost, kako za druge tako i za sebe, mogu razumjeti što su učinili pogrešno, znaju opraštati, otpustiti i preuzeti odgovornost za svoj život. Suosjećajnost pomaže u smanjivanju samokritičnosti, obezvrjeđivanja i pretjeranog mudrovanja te je znak prepoznavanja i kanaliziranja osjećaja.

Prije negoli utonete u sažalijevanje, bilo sebe, ili nekoga u vašoj okolini, prisjetite se ovoga: Patnja, kao i privid patnje (lažno supatništvo) oduzima snagu. Suosjećajnost vas povezuje i pokreće.

Nadalje, kada to činite ponizno prepoznajete da ne postoji imunost ni na pogreške, ni na razdoblja boli i stradanja.

Znajući da smo svi izloženi, cijenimo snagu dok nismo i ne bojimo se podijeliti ju s drugima.

Kakva su vaša iskustva u doživljavanju suosjećajnosti ili sažaljenja? Kako se nositi s tuđom boli, kako ju prepoznati, kako ne postati žrtvom manipulacije? Svoje doživljaje i iskustva možete podijeliti ispod objave ovoga članka na stranicama Školskoga portala na Facebooku.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je na mjestima preuređen i dopunjen – poveznica na izvornik nalazi se na kraju ove napomene ■ Exploring Your Mind – portal koji se bavi temama duševnoga zdravlja ■ izvornik: exploringyourmind.com ■

LITERATURA

• Mercadillo, R., Díaz, J. & Barrios, F. (2011.): ¿Mujeres sensibles y hombres morales? Imágenes de la compasión en el cerebro, Revista digital universitaria, 12 (3), str. 1.-13.
• Hunter, S. C., & Borg, M. G. (2006.): The influence of emotional reaction on help seeking by victims of school bullying, Educational Psychology, 26 (6), str. 813.-826.
• Flowers, S., & Stahl, B. (2013.): Vivir abiertos de corazón: Mindfulness y compasión para liberarnos de la desvalorización personal, Editorial Kairós.