Učenje je uspješnije kada učenici u onome što uče i rade vide smisao. Povezivanje nastavnih sadržaja i ciljeva sa svakodnevnim životom ne bi trebalo biti nametano kao jedini pristup poučavanju na način da sadržaji i istinski ciljevi poučavanja pojedinoga nastavnoga predmeta zbog toga trpe, da se banaliziraju i svode – s obzirom na narav predmeta – na trivijalnosti i obezvrjeđivanja koja s predmetom jedva da imaju ikakve prepoznatljive veze.

To se događa kada se učenje za život nameće kao kakva mantra pa proizlazi da sve ono što nije neposredno i prepoznatljivo uključeno u život, što nema kakvu vidljivu praktičnu svrhu, ne vrijedi ništa. To su – po učenje, motiviranost i sadržaje učenja – opasne i štetne misli-vodilje koje su u proteklu razdoblju naširoko uzele maha, u velikoj mjeri poticane jeftinom propagandom kojoj su – na žalost – pribjegavali pojedini promicatelji velike obrazovne reforme (u škole je uvedena 2019. godine, a danas, nakon četiri godine, nemamo javnosti predočeno ni jedno jedino mjerenje kojim bi se potvrdila ili opovrgnula njezina uspješnost; reforma se formalno provodi, no kako se provodi i s kakvim uspjehom, o tome do sada ni traga ni glasa).

Povezivanje nastavnih sadržaja sa stvarnim životom

No, vratimo se životno uklopljenim nastavnim sadržajima i temama. Dok s jedne strane, ako se nasilno nameću i propagiraju, mogu naštetiti istinskom učenju i poučavanju, izvrćući ga i degradirajući do neprepoznatljivosti, s druge strane – kako je to učiteljima odavna poznato i kako se desetljećima, a vjerojatno i otkad je školovanja i školstva, redovito čini – povezivanje sa stvarnim životom i realnim zahtjevima koje život donosi može biti itekako dobrodošlo, osobito kada se događa spontano, kada izvire izistinskih životnih potreba i situacija.

U članku koji danas donosimo možete pročitati kako su učenici u razrednoj nastavi učili pisati sastavke i s kakvom su motivacijom i predanošću tomu pristupili. Tajna takve visoke intrinzične motiviranosti zasigurno leži u odluci da se pisanju sastavka namijeni i jedna vrlo praktična, ujedno i humana svrha. Zadatak je bio napisati sastavak u kojem će učenik govoriti u ime životinje koja se nalazi u skloništu iščekujući ondje svoju obitelj i dom.

Čitajući članak, razmišljam jesu li takve uloge, kakve se namjenjuju današnjim učenicima u toj dobi, prezahtjevne. Jesu li odgovorno i promišljeno donesene? Jesu li takve teme i pristupi primjereni za sve učenike u toj dobi?

Naravno, imam pritom na umu da je riječ o članku i događajima iz SAD-a te nisam sigurna da bi takvo što – u toliko konkretnom, u stvarni život uklopljenu obliku – bilo provedivo i u našoj sredini, odnosno u svim našim sredinama. (Stoga bih voljela čuti kakva su vaša zapažanja i uvidi s obzirom na tu temu. Možete se javiti u komentarima ispod objave ovoga članka na stranici Školskoga portala na FB-u.)

Hrvatska su skloništa često prenapučena i ispunjena tugom

Mnoga su skloništa za napuštene životinje u Hrvatskoj prenapučena, mnogo je više privremeno zbrinutih šapica, negoli ljudi koji bi im mogli ili željeli postati udomitelji. Kada se odrasla osoba odluči nešto učiniti za životinje u skloništu, uplatiti novac za hranu, a osobito otići do skloništa i prošetati se sa psom, to je uistinu human i hvale vrijedan čin. Tom biću koje tako dugo i strpljivo iščekuje da se život konačno i njemu počne događati, izlazak iz boksa – malo je reći – znači čitav svijet, raduje mu se kao ozebao suncu (a često upravo tako i bude, da ozebao konačno ugleda i osjeti sunce); i baš stoga, mnogi odrasli znaju se kloniti takvih susreta, i to ne samo zbog toga što im nije stalo (iako zasigurno – život nam svakodnevno pokazuje – ima i onih kojima nije stalo), već upravo stoga što im je previše stalo; kako mnogi iz vlastita iskustva znaju i svjedoče, posjet skloništu zna biti emocionalno vrlo izazovan, pa i bolan.

Psi u skloništima u zapadnim zemljama ostaju smješteni tek koji tjedan ili najviše mjesec, a u Hrvatskoj postoje brojni primjeri da je pojedinim četveronožnim stanovnicima sklonište ostalo jedini dom, da nikad nisu dočekali udomljenje.

Privid dobročinstva u očima okoline

Kada se odlučujemo u takve akcije uključiti učenike, moramo sagledati sve aspekte toga uključivanja te procijeniti koliko djecu emocionalno opterećujemo, koja pitanja pred njih stavljamo i kakve im uloge namjenjujemo. I sve to, ne u namjeri da ih zaštitimo od svijeta potpuno i zauvijek, jer to uostalom nismo ni sposobni učiniti, već da uvijek imamo na umu njihovu dob te da u skladu s tom dobi i emocionalnom zrelosti i otpornosti prilagodimo ono što im dajemo u zadaću. Da im nepromišljeno ne prepuštamo vlastite terete; obveze, zadaće i dužnosti koje smo mi – kao odrasli ljudi – trebali odavna riješiti ili barem mnogo uspješnije rješavati negoli smo to dosad činili. Ukratko, trebamo paziti da u svojim akcijama i potrebama za pomaganjem, djecom ne manipuliramo, da ne zlorabimo njihovu osjećajnost i suosjećajnost.

Ne bi bilo u redu djecu dovesti u kontakt sa životinjama kojima su prijeko potrebni pomoć i bolji životni uvjeti, a zatim taj posao ostaviti nedovršenim. Odraditi samo dio u kojem će djeca dospjeti do skloništa i životinja, slikati se s njima, pa će odrasli objaviti fotografije i priloge na društvenim mrežama ili na mrežnim stranicama škole, a zatim svu muku i nevolju tih bića – kojima nikakvo posebno dobro tijekom tih akcija i promoviranja nije doneseno, osim možda tračka nade i nekoliko bljeskova nježnosti i pažnje – pomesti pod tepih, a životinjice ostaviti ondje gdje su i do tada bile: u hladnim, katkad mokrim i nedovoljno prilagođenim boksovima. Takvo brzopleto i kratkoročno postupanje nije dobro ni za životinje ni za djecu, i u takvim akcijama stradaju i jedni i drugi, a ujedno su i jedni i drugi zloupotrijebljeni za nečiju samopromociju, kojoj cilj nije nikakvo dobročinstvo, već jedino privid dobročinstva u očima okoline.

Škola može i treba biti svjetionik humanosti i humanitarnog djelovanja

Istina je i to da u određenoj lokalnoj zajednici u promicanju svijesti o potrebi udomljavanja, skrbi i dobrobiti za životinje, škole, učitelji i učenici mogu imati veliku, pa i presudnu ulogu. Bitno je da se to čini na promišljen, razrađen i svakom djetetu prihvatljiv način. Da se to čini s iskrenim namjerama i dosljedno, dubinski; ne samo prigodno i površinski.

Jer, postavimo li pitanje: Treba li povezati učenike sa skloništima za životinje? – odgovor je nedvojben: Da, treba. Bilo bi sjajno da se takvo što, gdje god je to moguće, uvede kao izvannastavna aktivnost.

U nastavku pročitajte kako su trećaši pomogli životinjicama u skloništu koje se nalazi u njihovoj blizini. Kako su se na taj način povezali s tim nedužnim bićima kojima je za potpun dostojanstven život potrebna ljudska pomoć i skrb te kako su ujedno ojačali svijest o sebi kao o djelotvornim i vrijednim članovima društva koji svojim dobrim željama, namjerama i djelima mogu istinski pridonijeti dobrobiti zajednice u kojoj žive.

Svaki se korak broji

Na kraju, još jedan detalj koji se danas gotovo redovito dovodi do krajnosti pa i grotesknosti cijele situacije – kada se od djece, pa i sasvim male djece – traži da sve što su napravila ili doživjela objasne riječima. (Često pritom budu uključeni i mikrofoni i kamere.)

Naravno da dijete ne mora o svemu tome znati govoriti, da ne mora sve to recitirati pred uključenom TV-kamerom (a baš tomu u javnom prostoru nerijetko svjedočimo).

U tome i jest srž učenja i poučavanja u ranijoj dobi. Ne mora se sve što se čini apstrahirati, tumačiti i opojmiti.

Dovoljno je ono što je dijete u takvu obliku učenja i poučavanja – u takvim aktivnostima i povezivanju s potrebama stvarnoga života – doživjelo. To što je doživjelo, a istodobno u određenu, neposrednom, na osjećajima i iskustvu utemeljenom obliku – spoznalo, ostaje trajnom popudbinom u njegovu životu i trajnim zalogom da će činiti dobro onima koji se ne mogu sami za sebe zauzeti i o sebi skrbiti.

Djeca uče činiti dobro ponajprije na primjerima; kada svojim očima i svojim iskustvom svjedoče da i odrasli u njihovoj okolini čine dobro, da su samosvjesni, suosjećajni, nesebični, osviješteni i da znaju da se do cilja stiže i malim i velikim koracima, i da se svaki korak broji.

Članak To Learn Persuasive Writing, These Students Wrote “Why You Should Adopt Me” Essays for Shelter Pets (Da bi naučili pisati nagovorne tekstove, učenici su napisali sastavke  Zašto biste me trebali udomiti? za sklonište za kućne ljubimce) objavljen je na obrazovnom portalu WeAreTeachers.

Autentične, sa stvarnim svijetom povezane učionične prakse potiču učenikovu zaokupljenost, uključenost i uzbuđenje! Kreiranje nastave koja nešto istinski znači i koja povezuje učenike s veličanstvenim ciljem – velika je pobjeda. Učiteljica Amy McKinney iz Pennsylvanije udružila se s mjesnim skloništem za napuštene životinje da bi svojim trećašima u razrednoj nastavi predočila kako pisati tekstove u kojima treba nešto predstaviti, obrazložiti te postići da čitatelji povjeruju u napisano, a zatim odluče i postupiti u skladu sa sadržajem i porukama teksta.

Svaki je učenik pisao o jednoj životinji koja čeka svoj dom, a uz tekst je – umjesto fotografije – ljubimca i nacrtao. Cilj je bio pomoći ljubimcima naći svoje zauvijek-domove pri čemu su učenici razvijali vještine argumentiranoga nagovornoga pisanja. Sjajne radove koji su pritom nastali sklonište je objavilo na društvenim mrežama.

Kako je došlo do takve suradnje?

Na ideju je učiteljica došla potpomognuta činjenicom da njezina kći radi za mjesno sklonište tako da je suradnja ostvarena bez mnogo razmišljanja. Svim onim učiteljicama i učiteljima koji bi se također željeli upustiti u takvu suradnju, Amy McKinney poručuje: „Preporučujem da se obrate mjesnim skloništima, onima koja se nalaze u njihovoj blizini. Vjerujem da će reakcije biti pozitivne, da će djelatnike u skloništima oduševiti ideja o mogućnosti povezivanja s osnovnoškolcima kako bi im pomogli u udomljavanju!“

Autentična iskustva potiču učenike na uključivanje

Učiteljica McKinney svoj je projekt podijelila na Instagramu te ondje napisala: „Angažman mojih učenika bio je nevjerojatan! Bilo im je jasno da to što rade može imati presudnu ulogu u životima ljubimaca o kojima pišu pa je ono što uobičajeno zna potrajati i tjednima, završeno u tek nekoliko dana.“

Pothvat je postigao velik uspjeh i učiteljica nam je rekla da su se i ona i sklonište suglasili da bi zadatak trebao postati trajnim projektom.

Učenici su, obavljajući takve zadaće, iznimno predani i zaokupljeni, a istodobno donose dobrobit životinjama koje trebaju dom.

■ NAPOMENA ■ piše: Snježana Mostarkić ■ autorica američkoga članka: Malia Bartek – jedna od urednica portala WeAreTeachers ■ tekst je mjestimice uređen i prilagođen, a izvornik možete pronaći na poveznici na kraju ove napomene  ■ SAD: WeAreTeachers – portal koji se bavi temama iz školstva i obrazovanja ■ izvornik: www.weareteachers.com