Kada sam ja bila učenica, nosili smo kute. Smatram da je to bilo jako praktično, a i kute su se razlikovale. Nosila sam pregače, tj. kute s nekim personaliziranim detaljem. Jedne sam godine na kuti imala zanimljivu kragnu, a druge godine zanimljive vezice koje su se nekako posebno vezale. Svake godine nešto novo.
Kao dijete nisam puno razmišljala o kuti.
Nošenje kute bile je obvezatno.
Imali smo i higijeničare koji su jednom tjedno pregledavali jesu li nam nokti uredno odrezani i ima li „crnog pod noktima“.
Danas se puno, puno toga promijenilo. Danas učenici ne nose kute.
Nekada smo sjedili lijepo s nogama na podu, često s rukama na leđima. Danas učenici ne stavljaju ruke na leđa, noge nisu na podu. Za vrijeme sata dopušteno je piti vodu.
Smeta li nam to?
Ili smo se na to navikli?
Iskreno, svejedno mi je sjedi li učenik s nogama na podu ili sjedi na koljenima, sve dok radi i izvršava svoje zadatke i ne ometa ostale učenike u razredu.
No, ponekad mi nije drago vidjeti učenika kako spava na klupi ili se zabavlja s nečim što nam svima odvlači pažnju.
Ovdje moramo biti jako oprezni i dobro „odvagati“ situaciju. Ima učenika koji prati sve što učitelj objašnjava, ali pritom crta po papiru ili nešto izrezuje. Ni to me ne smeta dok ta aktivnost ne ometa ostale učenike u razredu.
Imam učenicu u razredu koja najbolje prati nastavu sa škarama u rukama.
Uvijek nešto izrezuje.
Najčešće je to papir, ponekad je to gumica za brisanje, kadšto „coflek“ na kapi. Kada je počela šišati kapu, reagirali su i učenici u razredu, a onda smo cijelu situaciju iskoristili za ponavljanje pravila ponašanja u razredu.
Mi učitelji moramo s vremana na vrijeme naše učenike podsjetiti na pravila ponašanja.
Mara trenutno nije na nastavi.
Ona je na terapiji i nedostaje nam.
Samah je pisala provjeru znanja i prepisala je u svoj ispit grupe A, sve odgovore iz grupe B. I taj sam moment iskoristila da je podsjetim kako razumijem da joj je teško, ali i kako bih bila sretnija da je digla ruku i da smo dogovorile da je u redu napraviti i samo jedan zadatak, ako ga radiš samostalno i s razumijevanjem.
Onda sam se pitala jesam li ja njoj uopće jasno rekla uputu za rad.
Vjerojatno nisam.
Kada pomislim na upute za rad, uvijek se sjetim jedne situacije u mom razredu kada sam Janu, učeniku s Downovim sindromom, zadala da pogleda listić i vidi gdje treba doći veliko početno slovo. On je pregledavao listić i na kraju sata mi je došao do stola i rekao: „Učiteljice, listić je točno napisan!“
I bio je točno napisan. Naime, sve na listiću bilo je pisano velikim tiskanim slovima. Mislila sam da će Jan zaokružiti gdje dolazi veliko početno slovo. Moja namjera bila je da mu olakšam. A pogriješila sam. Učim na greškama.
■ Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■ OŠ Trnjanska, Zagreb ■