Zašto nakon neočekivana gubitka bliske osobe može biti dobar prilično brz povratak u radnu sredinu, piše učiteljica i autorica, zaljubljenica u prirodu i majka osmero djece Barbara Keene u članku o gubitku muža, procesu žalovanja te pomoći i potpori koje je bezuvjetno primala od svojih kolega i učenika.

Članak How Teaching Saved Me After My Husband’s Death objavljen je na portalu WeAreTeachers.

Dok se svijet oko mene raspadao, spasio me povratak u nastavu.

Ulazeći u učionicu prvoga dana po povratku na posao, promatrala sam prostor u kojem se tijekom godina razvilo mnogo veza i odnosa između učitelja i učenika; životi su se mijenjali dok smo učili čitati i pisati. Sve je izgledalo onakvim kakvo je bilo i prije dva mjeseca, kada sam zadnji put boravila u toj prostoriji. Moj stolac na kotačićima bio je gurnut ispod malenoga radnoga stola, a magneti sa slovima poredani abecednim redom – sve spremno za nastavu.

Kako se moglo dogoditi da moj svijet izvan ovih zidova, kakav sam poznavala dulje od trideset i šest godina koliko sam s mužem bila u braku, s kućom punom djece, nestane? Dok ovdje, u svojem školskom svijetu, i dalje osjećam nadzor, red i duboke odnose?

Rad u učionici me spasio. Iz tjedna u tjedan osjećala sam kako su učitelji i učenici predani  odgovoriti na moje potrebe – budno pomažući u svakome novome jutru.

Nije sve bilo savršeno. Živjela sam u dubokoj boli, u žalovanju. I još uvijek živim. Katkad sam propadala u dubok pijesak. Život je postao težak. Katkad sam iz učiteljskoga toaleta izlazila crvenih očiju. Bol je stalno prisutna. Nije bilo načina na koji bih ju sakrila.

Bilo je trenutaka kada mi je trebao zagrljaj, kao i onih kada mi je trebalo slobodnoga prostora – a u školi sam bezuvjetno dobivala i jedno i drugo.

Iz dana u dan malena su se djeca raspitivala o mojem pokojnom mužu. Većina ga je poznavala. Bio je visok, jak, s bujnim svijetlim brkovima koje su njegovi prijatelji nazivali vjeveričjim repom. Znali su da je bolovao od raka, s onima s kojima ste blisko povezani dijelite takve stvari.

„Bit će blagotvorno vratiti se u rutinu i raditi ono što voliš“, rekao mi je najbolji prijatelj mojega muža.

Nije bilo načina saznati jesam li dovoljno snažna vratiti se sve dok nisam pokušala. Nakon nešto više od mjeseca po muževoj smrti vratila sam se u školu na pola radnoga vremena – poučavala sam čitanje. Trebalo mi je gotovo tri mjeseca da se vratim u život u njegovoj sveobuhvatnosti te sada radim u potpunoj satnici.

Kako pomiriti iznenadni gubitak sa zahtjevima i odgovornostima rada u nastavi?

1️⃣ Osjećajte. Dopustite si osjećaje. Upozorite osobe iz svoje okoline da je u redu ako plačete. Dajte im do znanja da su dio vašega prolaska kroz teško životno razdoblje. Tuga i bol s vremenom postanu blaže.

2️⃣ Prenesite odgovornosti kada je to moguće. Nemojte prihvaćati dodatna zaduženja. Budite oprezni pri preuzimanju bilo koje nove odgovornosti. Prihvatite pomoć. 

3️⃣ Odmorite se kada god je to moguće.

4️⃣ Vježbajte. Ispunite dane pokretom. Oslobodite te endorfine.

Rad u nastavi me spasio.

Pružao mi je sate normalnosti i predaha od naleta boli koji dolaze bez upozorenja. Davao mi je svrhu. Svakoga dana radim na ispunjenju svojega životnoga poziva: budim strast za čitanjem. Svakoga dana svojim radom u učionici odolijevam udaljavanju i osamljivanju povezujući se s drugima.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je mjestimice prilagođen, a poveznica na izvornik nalazi se na kraju ove napomene ■ Barbara Keene – učiteljica u osnovnoj školi – u razrednoj nastavi te u vrtiću, živi na otoku Mount Desert u američkoj državi Maine u blizini Nacionalnoga parka Acadia; uz to što voli raditi s djecom, nadraže su joj šetnje sa psom Rexom ■ SAD: WeAreTeachers – portal koji objavljuje tekstove o školstvu i obrazovanju ■ izvornik: www.weareteachers.com ■