Aktualno
ODUZIMANJE MOĆI U UČIONICI: JESU LI UČITELJI (SU)ODGOVORNI ZA (NE)USPJEH SVOJIH UČENIKA?
Čestitam na dobrim rezultatima! Vi nemate baš ništa s tim…
objavljeno: 3. listopada 2021.

Ako učitelji i ravnatelji vole primiti pohvale i zahvale tada kada su rezulatati na standardiziranim ispitima dobri ili iznad očekivanja, bi li trebali moći preuzeti ponešto odgovornosti i tada kada rezultati nisu osobiti ili su i potpuno podbacili? Ako se oduševljavamo pohvalama koje zatim i dijelimo po društvenim mrežama, zašto odbacujemo odgovornost za eventualni neuspjeh?

Koja je mjera uspjeha i neuspjeha u učiteljskome poslu kao i potpore koju učenicima pruža škola na njihovu putu odrastanja i razvitka te kako odgovoriti na pohvale i pokude koje su pritom upućene?

Ako se usredotočujemo na odgovornost koju jednom prihvaćamo, a drugi put otklanjamo, nenamjerna ali i nezaobilazna posljedica takva postupanja obezvrjeđivanje je učiteljske uloge u učionici. Mnogi se kunu i zdušno obrazlažu da kao učitelji nemaju utjecaja na rad svojih učenika, a ako je tomu zaista tako – tada više nemaju ni ikakve moći, niti je njihova prisutnost u učionici imalo bitna…

Što mislite o svemu tome? Pogađaju li i vas posljedice takva poimanja u vašoj učiteljskoj svakidašnjici?

O neiscrpljenoj i bitnoj temi mogućnosti mjerenja učiteljskoga utjecaja na učenički uspjeh (ili neuspjeh), više pročitajte u članku koji potpisuje profesor i autor Mark Enser.

Tekst Well done, this has nothing to do with you objavljen je na mrežnoj stranici Teaching it Real.

Prošloga tjedna, uoči objavljivanja rezultata standardiziranih državnih ispita, Zoe [Enser] i ja napisali smo članak za obrazovni portal TES u kojem govorimo o tome mogu li učenici dobrih učitelja na ispitima postići loše rezultate. [ Članak možete pronaći ovdje – na engleskome jeziku, nap. ]

Bila je to u određenoj mjeri suvišna rasprava s obzirom na to da se u osnovi slažemo da je besmislica učitelje držati odgovornima za učeničke rezultate, previše je čimbenika u taj proces uključeno, no zalagao sam se za stav da to ne znači da iz cjelokupnoga tijeka ne možemo nešto i naučiti.

Godine rezultata koji su znatno lošiji od onih koje postižu naši kolege koji rade u  usporedivim učeničkim odjelima, morale bi nas barem uputiti da se zagledamo u to što i kako radimo.

Koliko bi odgovornosti učitelji trebali preuzeti?

Nakon što je članak objavljen, a usporedno s njim i rezultati državnih ispita, otvorile su se brojne rasprave o tome koliko bi odgovornosti učitelji trebali preuzeti za svoje rezultate. Konsenzusa je pritom bilo jako malo. I nije nelogično da je tomu bilo tako.

Javio se također i cijeli niz škola koje su slavile uistinu dobre rezultate za koje su primale čestitke, a pojedini su učitelji i nastavnici spominjali i razredne odjele koje poučavaju te ističući izvanredna postignuća opravdavali su niz kvalitetnih promjena koje su unijeli u svoje poučavanje.

Nije nelogično da je i tomu bilo tako.

Međutim, kako je upitala Kate Owbridge

Ako smo ogorčeni na timove za kvalitetu i voditelje odjela jer kore zaposlene zbog loših rezultata, zašto smo toliko oduševljeni onima koji nam čestitaju? Ako vjerujemo da su učenički rezultati svačija zasluga, zašto prihvaćamo i po društvenim mrežama dijelimo upućene nam zahvale pojedinih voditelja i nadležnih u obrazovanju?

Smatram da su to jako dobra pitanja.

Koliko zahvale zaslužujem za vrhunske rezultate na državnim ispitima razrednih odjela  koje poučavam? Ako radosno preuzimam odgovornost za dobre rezultate na ispitima, bih li trebao preuzeti ponešto odgovornosti i tada kada rezultati nisu dobri?

Jesu li učenički rezultati svačija zasluga?

Mislim da su visoki ulozi koji se polažu na odgovornost odveli učitelje i školske upravitelje  u slijepu ulicu, a kao nepredviđena i nenamjerna posljedica takva pristupa došlo je do obezvrjeđivanja učiteljske uloge i oduzimanja moći u učionici.

Stjerani smo u kut stalnim obrazlaganjem – svima koji žele čuti – da su rezultati naših učenika potpuno u njihovim rukama te da je u temelju uspjeha njihova volja da se prihvate posla i učenja, a na taj način dovodimo se u poziciju da smo potpuno nebitni.

Ocjene na državnim ispitima nisu savršeno mjerilo obrazovnih postignuća, no one su najbliža zamjena koju za takva mjerenja u ovome trenutku imamo.

Ako dokazujem da je moj utjecaj na učenička postignuća potpuno zanemariv pa i nebitan, tada zapravo dokazujem da – umjesto svega što radim – mogu mirne duše prekrižiti noge na katedru, otvoriti novine i prepustiti učenicima da rade što ih je volja.

Mogu im na početku sata pustiti kakav film s DVD-a pa lagano zadrijemati, možda tek jednoga od njih zadužiti da me probudi prije početka idućega sata.

A uistinu rijetko poučavam puštajući im film.

Ako nemam nikakva utjecaja na njihov uspjeh, zašto se uopće trudim?

Umjesto toga nastojim iz sata u sat poboljšati svoju nastavu.

Čitam i raspravljam o načinima zbog kojih će moje poučavanje biti učinkovitije. Služim se dobrim praksama dohvaćanja i zadržavanja podataka te proučavam ustroj namijenjenih im nastavnih programa. Surađujem s roditeljima kako bi ih što djelotvornije motivirali da rade i uče i kod kuće. Učim ih kako učiti kod kuće. Osiguravam da se svaki od mojih učenika ponaša na način koji mu omogućuje biti potpuno usredotočen na svoj rad i učenje te da ne ometa druge učenike u njihovu radu. Učim ih graditi dobre suradničke odnose. Radim na daljnjem razvitku vlastita znanja u području koje predajem i nastojim unaprijediti objašnjenja i tumačenja koja pružam svojim učenicima.

Kada bih osjećao da je moj utjecaj na njihovo obrazovanje jednak nuli, zašto bih se uopće trudio?

Nikad ne zaboravimo koliko je učiteljeva uloga – bitna

Uistinu je mnogo toga nad čime mi kao učitelji nemamo nikakvu kontrolu. Ne možete dijete prisiliti na učenje. Ne možete promijeniti ako je njegova pozornost loša ili ako ima problema kod kuće. Ne možete razriješiti nedaće koje proizlaze iz neimaštine u kojoj  dijete živi. Mnogo je takvih odrednica koje ne možete nadzirati i stoga je zasigurno besmislica tvrditi da je učitelj odgovoran za skup rezultata. Nema načina da sa sigurnošću utvrdite koji je od tih faktora zahvatio bitan udio u ukupnim rezultatima.

Međutim, moramo biti vrlo obzirni kako ne bismo dopustili takvu narativu da uništi našu osvjedočenost da imamo svoju ulogu koja je bitna.

Pojedine su škole uspješnije od drugih. Ne mijenjajući prirodu svojega kolektiva, oni svjedoče neprekinutu rastu rezultata koje postižu. Trebali bismo od njih učiti.

Pojedini učitelji rade bolje od drugih. Neprekidno, godinu za godinom, ostvaruju bolje  rezultate od drugih radeći u međusobno usporedivim učeničkim odjelima te bismo i od njih također morali učiti.

Povrh svega, kao stručnjaci i profesionalci, morali bismo imati na umu da se svatko od nas broji i da čini razliku.

U suprotnom, pronaći ćete me kako kunjam u učionici dok učenici gledaju Plavi planet. Protresite me kada film završi.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana MostarkićMark Enser, profesor i autor nekoliko knjiga o obrazovanju ■ Ujedinjeno Kraljevstvo: Teaching it Real mrežne stranice namijenjene obrazovnim temama ■ izvornik: teachreal.wordpress.com ■