Današnja djeca ne raspoznaju kovanice… ali zato ćemo ih u školama poučiti financijskoj pismenosti?

Moje se djetinjstvo zbivalo na gradskom asfaltu. Doduše, riječ je o – za djetinjstvo – zahvalnoj zagrebačkoj četvrti, i danas lijepoj, a – u mojem djetinjstvu – posebno lijepom, rascvjetanom i raspjevanom Cvjetnom naselju.

Ne, nisam živjela u jednom od ona četiri iskonska naselja, odnosno ulice koje se upravo tako zovu: Prvo Cvjetno naselje, Drugo Cvjetno naselje… Živjela sam u velikoj zgradi, na petom katu i tim više je asfalt bio naše dvorište. U neposrednoj blizini savski je nasip, danas Šetalište Savke Dabčević Kučar, na kojem smo se zimi sanjkali sve dok se ne bi upalile prve svjetiljke pa bismo onako mokri i zaleđeni od polurastopljenog i poluzamrznutog snijega, sa sigama i sniježnim bombicama koje su se ljepljivo pohvatale na šalovima i kapama, izmoreni, rumeni i ozareni vukli sanjke prema svojim dvorištima i dizalima, koja su nas nepogrješivo vodila (i vozila) u toplinu doma prema suhoj odjeći i obući. U nama je još odzvanjala cika i povici, bjelina i snaga snijega i uzbuđenost pri jurnjavi niz padinu. Težina dok se pentraš uz nasip i ljutnja ili smijeh kada ti netko podmetne nogu ili gurne pa se rastepeš s nosom u hladnom, katkad i oštrom pokrivaču. Ako se tko i posvađao, do paljenja prvih svjetala već se i pomirio. Ako je tko bio grub i pretjerao u bilo kojem smislu, znao je da je to neodrživo želi li ostati prihvaćen u skupini. Učilo se neposredno, djelom…

Srca su nam bila puna, a tijela zdravo umorna

Nije bilo pratnje odraslih, s nasipa bismo krenuli u skupini zadovoljni kao kozice nakon paše koje krenu sve zajedno prema sigurnosti štalice – a zatim bismo se pomalo osipali, svatko prema svojem ulazu. Pratili smo jedni druge i čuvali jedni druge. Srca su nam bila puna, a tijela zdravo umorna.

Preko puta moje zgrade bio je (i danas je) Studentski dom Cvjetno naselje. Studenti su po prozorima držali staklenke s krastavcima, a katkad i boce s vinom, i majka me stalno upozoravala da ne idem kroz studentski dom da mi nešto ne padne na glavu. Katkad sam ipak išla, jer je trebalo požuriti do škole koja bi na toj ruti prilično neurednim puteljcima među domovima bila udaljena tek dvije minute; a naokolo bi mi trebalo i cijelih sedam! Između doma i škole u mojem najranijem djetinjstvu prostirali su se voćnjaci. Stara stabla starinskih jabuka, krušaka i trešanja, već dulje vrijeme neobrezivana, savijala su svoje raskošne grane, šušteći u jesen, zeleneći se u proljeće i rumeneći ljeti. Veže me jedan osobit događaj vezan uz taj voćnjak.

Dogodilo mi se to jedan jedini put, samo jedan, od početka do kraja… Sjećam se kao da se jutros dogodilo… Bila je nedjelja – izišla sam van, na ulicu, jer mi se učinilo da čujem glasove svojih prijatelja i prijateljica (čuti glasove na petom katu bio je tadašnji sms i poziv na sastanak), no procjena je bila pogrešna, očito više želja, nego stvarnost. Ulica je šutjela neugodnom tišinom – duga, pusta, nedjeljno tiha, prazna (kao u Akijevoj pjesmi Nedjelja, prokleta nedjelja, nigdje nikog, pustinja…); nije bilo ikoga s kim bih se igrala, i u prvi mah srce mi se stegnulo zbog te praznine i tišine (od toga dana mogu vrlo zorno zamisliti kako je nastala pripovijetka Pale sam na svijetu). Došlo mi je da se vratim kući, no ipak sam željela provjeriti ne kriju li se negdje moji prijatelji, pa sam obišla zgradu, a ondje, s onu stranu velikoga praznoga parkirališta (zapravo proširene ceste na kojoj su radnim danima parkirali novinari iz Vjesnika) tek jedan dječak, malo stariji od mene (a to je u tom vremenu bila golema razlika u godinama!), miješao je nekakav pijesak s vodom u blizini jedne napuštene (raseljene) obiteljske kuće, kad sam mu prišla, rekao je da miješa beton. U toj sam njegovoj ozbiljnoj i samouvjernoj rečenici našla još jednu potvrdu kako je on uistinu stariji i zna što radi, pa i u pusto nedjeljno jutro.

Djeca su nekada znala sama sebe zabavljati

Međutim, kako to obično biva, nakon početnoga očaranja, slijedilo je razočaranje. Trebalo je tek nekoliko trenutaka da shvatim kako i ne zna baš osobito mnogo, odnosno da to što radi niti je pravi beton, niti ima kakav cilj s tim betonom (sve da i jest beton). Vjerojatno je samo kratio vrijeme, naime, to su djeca u prošlosti radila – sama sebe zabavljala, jer do mojega dolaska ulica je bila još pustija, no njega to nije pokolebalo. Pale je našao svoju zanimanciju… a ujedno dočekao i – mene. Možda nisam bila najbolja opcija za to nedjeljno jutro, a možda sam bila i sasvim pristojno društvo, tko će ga sada više znati…

Kako je to bio vrlo inteligentan dječak, i on je shvatio da njegov posao i nije osobito zanimljiv, ni njemu ni meni, ali mu je munjevito pala nova ideja na pamet. Odveo me u taj stari voćnjak, onaj između studoma i škole, provlačili smo se i kroz dijelove koji su već bili gusto zarasli kupinom i raznim šipražjem, a onda je moj nedjeljnojutarnji prijatelj na trenutak nestao; popeo se na jedno stablo i vratio s nekoliko malih šarenih jaja u ruci. Bilo je rano proljeće. Dao mi je dva-tri jajašca i mudro me uputio da ih odnesem kući i stavim na radijator, da će se izleći ptići. Ne mogu si nikako ni dan danas oprostiti te trenutke, ali – uh… – učinila sam to. Nevoljko i u nevjerici, zastajkujući i potpuno zapanjena gledajući ta mala šarena jaja u svojoj ruci, ali nisam imala hrabrosti prigovoriti mu.

Majka me jako izgrdila, da otkud mi ta jaja, da zašto se igram s velikim dečkima koji rade takvo što… na kraju me uvjerila da su to zmijska jaja (odnosno, nije me uspjela uvjeriti, ali shvatila sam svu bezizlaznost situacije) i da ih moramo baciti. Bože, koliko mi je i danas žao zbog toga!

No, kakve sve to veze ima s kovanicama? Ma, na prvu bi se svakako reklo da i nema, no možda ipak ima… zapravo, iskreno, pomisao na kovanice potaknula je cijeli niz uspomena koje me vežu uz moje predivno bajkovito djetinjstvo na vrućem i tvrdom asfaltu… najdražem asfaltu; na kojem su mnoge nove štrample bile poderane, a zajedno s njima i koljena izgrebana i raskrvarena, koji je bio duboko isprepleten sa zelenim livadama oko nasipa i Save, puštanjem brodića napravljenih od starih novina niz Savu (eh, tik do rijeke se nikad nismo sami spuštali, brodove je sa mnom izrađivao i puštao moj ujak, hvala mu na tome…), i svih tih naših ljuljačaka, penjalica, hula-hopa, rola, prvih ponija, deka i prostiraka rasprostrih po ulici (da, po ulici, pločniku!) na kojima smo se igrale lutkama, hraneći ih i ugošćujući jedna drugu na tim našim dekicama u kojima smo vidjele prave odaje: i dnevnu sobu, i spavaću, i kuhinju, i kupaonicu… igrale smo se od jutra do mraka. I opet, kakve to veze ima s kovanicama?

Takva su bila naša djetinjstva

Ma, evo ih. Znali smo, igrajući se, katkad na asfaltu, a katkad u prašini sa strane pronaći poneki novčić. Valuta je bio dinar, a njegov manji dio para. E, pa našli bismo te pare. Ne mogu se sjetiti koja je veličina vrijednosti bila, možda 50 para, tako nekako, a za dvije takve kovanice u maloj trgovini u Studentskom domu mogao si kupiti žvakaću Čunga Lunga. Kasnije, kad su se pojavile, mogao si kupiti (uglavnom su to djevojčice kupovale – dakle, mogla si kupiti) i mirišljavu gumicu iz Kine. Nisu dobro brisale, ali bile su boji, sa sjajnim omotom na kojem je bila lijepa sličica ili čak i veliko tiskano slovo pa si mogla kupiti gumicu s prvim slovom svojega imena. Koliko sreće u tome!

Uglavnom, raspoznavali smo kovanice. Sjećam se da sam vezano uz to imala pomiješane osjećaje – nisam bila sigurna je li to u redu, kupovati kaugume i gumice pokupivši kovanicu iz prašine. Nekako mi se činilo da to nije baš lijepo, s druge strane, neko vrijeme je bio dobar osjećaj – ugledavši ispali novčić, u srce bi ti se ugnijezdio dubok i snažan dojam da te prati sreća, i toprilična sreća kad novac nalaziš po cesti i još za njega možeš sam samcat nešto kupiti. Nisam sigurna jesam li to ikada prijavila roditeljima odnosno mami, i – ako jesam – što mi je rekla. Sjećam se da sam kasnije znala tanahnu, laganu, prašnjavu i upravo pronađenu kovanicu dati nekom tko je već imao spremljenu jednu i ova moja mu je nedostajala da si kupi žvaku. Katkad bih dobila pola te žvake, obradovana poznanica ili poznanik htjeli bi mi se nekako odužiti, a kasnije sam sve više samo isporučila dopunu da si mali sretnik kupi cijelu žvaku… a zauzvrat bih dobila divljenje što sam tako velikodušna i široke ruke. Pa je i to bila sreća!

Eto, takva su bila naša djetinjstva.

Možda nisu bila idealna, ali što više gledam današnju usamljenost, bezidejnost i otuđenost, smatram da su ta djetinjstva zapravo bila baš to – idealna. Pa i na stranicama Školskoga portala objavili smo više članaka na tu temu – kako nedostatak svega toga što smo mi kao djeca imali prigodu iskusiti čini središnji problem današnjega (ne)odrastanja i svih poteškoća – ponajprije mentalnih i intelektualnih – s kojima se sve više djece, a ujedno i njihovih roditelja i učitelja, suočava. Imali smo pred sobom paletu događaja i doživljaja; danas je ta paleta znatno skučenija, i – osobito – znatno nadziranija i programiranija. Rekla bih da je znatno teže i odrastati i odrasti; iako, odrastanje je uvijek prilično izazovno, u svakom vremenu i prostoru.

Vratimo se kovanicama

A sada se ipak vratimo kovanicama (kad su već u naslovu, moramo). U nastavku možete pročitati tekst američke autorice o tome kako današnji mališani više nemaju kasicu-prasicu (i eto, kako nešto ne napisati i o tom detalju djetinjstva, keramičkim trezorčićima u obliku ljupkog, uvijek gladnog praščića, sve dok ga ne natrpaš do vrha, iako – i kada je pun ko šipak i ne stane više ni najmanji novčić – lice mu i dalje odaje da bi mogao još nešto prezalogajiti… ili pak o prvim štednjama pod nazivom Pčelica u okviru jedne banke – pod svojim imenom postoji i danas; kasnije smo na žalost saznali da i nema neke vajde u štednji jer inflacija sve pojede, i to na mnogo ružniji način od tvojega nezasitnoga nikad dovoljno napunjenoga praščića; ali – sjećam se vrlo zorno i tih trenutaka – bila sam vrlo sretna, pa i ushićena, kada bih bankovnoj činovnici istresla svoju ušteđevinu a ona ju prebrojila te upisala iznos na stranicu moje štedne knjižice… bio je to lijep osjećaj, a od osjećaja se odrastanje i sastoji i upravo osjećaji i doživljaji koji nas tada obuzimaju, traju dugo, vjerojatno i zauvijek, i zato su neizmjerno bitni upravo u fazama najranijega djetinjstva i odrastanja, jer stvaraju okvir za sve naše buduće doživljaje i događaje…).

Uglavnom, u nastavku slijedi o današnjim mališanima i njihovu odrastanju bez takvih, naših, zastarjelih, pojednostavljenih ili – suvremenim rječnikom nazvanih – analognih sadržaja; sve je digitalno, plaća se digitalno, ne raspoznaju se kovanice, ne nalaze se u prašini jer se (kako je upravo spomenuto) i ne prepoznaju, a kako bi se i prepoznavale, kada nema u blizini te prašine i tih kovanica nikakve djece da ih uopće pokupe? Sve da koja ručica i posegne, bit će neumoljivo zadržana: Što će ti to? Ne, ne, to je prljavo! – Danas je, jednostavno, tako.

Uh, s koliko tuge i nostalgije pišem o tim slatkim uspomenama na svoj kvart i na malene novčiće u prašini… ne zamjerite. U nastavku slijedi jedan mnogo konkretniji i ipak manje tugaljiv članak, obećajem. Navalite.

A neka i vaše drage uspomene navale na vas, ima mnogo ljepote i inspiracije u tome. Štoviše, ljekovito je, neusporedivo s ičim kontroliranim, programiranim, unaprijed zadanim, da ne kažem – digitalnim. (Obećajem.)

Članak Why Don’t Kids Know Their Coins Anymore?  objavljen je na portalu WeAreTeachers.

Povratak u osnovnu školu. Sjedim na postelji prekriženih nogu i tresem sadržaj svoje kasice-prasice sve dok ne ispadne i posljednji novčić. I zatim slažem hrpice – hrpicu kovanica koje tvore dolar, zatim hrpicu novčića od 5 i 10 centa koji tvore 25 centa, zatim hrpu kovanica od 25 centa koje tvore dolar… bila mi je to jedna od omiljenih aktivnosti kada bih se dosađivala.

A sad brzo natrag u veljaču 2022. Stojim pred petašima. Na satu matematike bavimo se razlomcima, imamo nekih poteškoća s imenovanjem novčanih jedinica. Pitam: „Dakle, kako bi nam bilo jasno, podsjetimo se, koliko je centâ u dolaru?“

Žao mi je što to moram reći, no manje od polovice od mojih ukupno 25 učenika i učenica podignulo je ruku kako bi mi odgovorilo na pitanje.

„Ma dajte… koliko je centâ u dolaru?“

Prazni pogledi.

Tada me udarila sva silina stvarnosti. Novac – dobri stari, staromodni novac – potpuno se promijenio.

Trebaš nešto kupiti?

Prohujali su dani kada bi ušao u prodavaonicu, čuo cijenu proizvoda, otvorio novčanik i provjerio imaš li dovoljno dolara i centa do iznosa koji se traži. Nemaš točan iznos? Nema problema, dat ćeš veću novčanicu i blagajnica će ti vratiti ostatak. Danas? Klikneš na aplikaciju, posjetiš mrežnu stranicu i opteretiš karticu ili kreditnu karticu koja će iznos povući izravno s bankovnoga računa. Ne moraš vidjeti novac, brojiti ga, primiti ostatak ili brojiti kovanice! Zapravo, većinu vremena, novac uopće i ne vidiš.

U takvim okolnostima, zašto bi itko imao potrebu znati da je u dolaru stotinu centa?!

Je li uopće bitno što djeca ne poznaju svoje kovanice?

Kratak odgovor: Jest.

Zašto je poznavanje kovanica i dalje bitno

Kovanice su još uvijek dio naše valute i u uporabi. Možda se više i ne primjenjuju toliko učestalo, no djeca i dalje trebaju imati elementarnu spoznaju da njihova kombinacija čini dolar. Sve i da plaćamo isključivo karticama ili tipkajući po mobitelu, što sa situacijama kada je određena roba na rasprodaji ili sniženju? Kako možemo predočiti koliki je popust ako nemamo temeljne vještine shvaćanja i upravljanja novcem? A to počinje razumijevanjem na temeljnoj razini: razlikovanjem kovanica koje čine našu valutu, njihove vrijednosti i kako one tvore veće dolarske iznose. Da i ne spominjem obuhvatnije matematičke vještine koje se jačaju dok učimo o kovanicama: brojanje napreskokce, dodavanje kombinacija, oduzimanje pri primanju ostatka novca, decimalne vrijednosti i drugo.

Kako ojačati znanje o novčićima…

Kao učitelji, znamo da svaka nova tema ili područje mora biti izgrađena na čvrstim temeljima te poduprijeta prethodnim znanjima. Ne možemo stariju djecu poučavati uravnoteženu proračunu ili kupnji dionica na burzi ako im nedostaju temeljne vještine i znanja vezani uz novac.

Evo nekoliko ideja koje možete iskušati ako ste svoje učenike upitali nešto o novcu, a zauzvrat dobili zujanje:

♦ Uputite učenike da pronađu sitniš odložen negdje u kući. Neka ga razvrstaju i prebroje. Neka otkriju kolika je pojedinačna i ukupna vrijednost kovanica. (Možete se poslužiti ovim materijalom za tu aktivnost. Predložak je na engleskom jeziku i vezan uz dolare i cente, ali može se lako prilagoditi – nap.)

♦ Složite malenu prodavaonicu s različitim predmetima koji su na prodaju. Istaknite cijene i dajte učenicima zamjenske novčanice i kovanice kojima će plaćati. Neka kupuju, prodaju, plaćaju i trguju.

♦ Podijelite učenicima papirnate kornete na kojima piše određena novčana vrijednost. Kornet valja ispuniti kuglicama sladoleda na kojima je također izražena vrijednost. Zadatak je izvršen kada se kornet napuni točnim iznosom odnosno vrijednost zabilježena na kornetu mora odgovarati zbroju vrijednosti na kuglicama.

♦ Reciklirane čašice označite cijenama i zatim uputite učenike neka ispune čašicu odgovarajućim novčanim iznosom. Naučit će kako se pišu cijene u dolarima i centima te koje novčanice i kovanice odgovaraju pojedinim iznosima.

♦ Kovanice od četvrt dolara mogu na početku biti nezgodne za brojenje, stoga ih isprva izostavite, neka krenu s onima od 5 i 10 centa. Ovdje se možete poslužiti nekim idejama (poveznica također upućuje na sadržaj na engleskom jeziku – nap.).

Da, svijet se mijenja.

No hajdemo omogućiti da naša djeca prepoznaju vrijednost novca, snagu financijske odgovornosti te aplikacije stvarnoga svijeta koje su im potrebne da bi odrasla u uspješne i samostalne ljude.

■ NAPOMENA ■ napisala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Yonina Lermer – učiteljica i mentorica iz savezne države New York  ■ SAD: WeAreTeachers – portal namijenjen obrazovnim temama ■ izvornik: WeAreTeachers ■