„Najvrjednije lekcije djeca uče od druge djece, udaljena od odraslih“, kaže autor članka.

Članak The Culture of Childhood: We’ve Almost Destroyed It objavljen je na portalu Psychology Today.

Ne želim trivijalizirati uloge odraslih u dječjim životima, međutim, istina koju treba izgovoriti: mi odrasli uvelike preuveličavamo naše uloge u našim teorijama i vjerovanjima o tome kako se djeca razvijaju. Imamo taj odraslocentrični pogled da mi podižemo, socijaliziramo i obrazujemo (odgajamo) djecu.

Zasigurno smo bitni u životima djece. Djeca nas trebaju. Hranimo ih, odijevamo, dajemo im zaklon i tješimo ih. Pružamo im primjere (ne uvijek osobito dobre) što znači biti odraslom osobom. No mi ih ne odgajamo, ne socijaliziramo i ne obrazujemo. Ona to čine sama i u tome procesu kao primjerodavne mnogo više gledaju drugu djecu nego nas odrasle. Kada bi dječji psiholog bio dijete psiholog, teorije o razvitku djece mnogo bi manje govorile o roditeljima, a mnogo više o vršnjacima i prijateljima.

Dvije kulture: kultura odraslih i kultura djece

Jeste li ikada uočili kako ukusi vašega djeteta po pitanju odjeće, glazbe, načina govora, hobija i gotovo svega imaju mnogo više zajedničkoga s onim što druga djeca iz djetetova okružja rade ili vole, negoli s onim što vi radite ili volite?

Naravno da jeste.

Djeca su biološki zamišljena obraćati u svojim životima pozornost na drugu djecu, nastojati se uklopiti u njihovo društvo, biti sposobnom raditi što i druga djeca rade i znati što i ona znaju. Tijekom većega dijela ljudske povijesti to su bili načini obrazovanja djece, a u velikoj su mjeri to načini na koje se djeca obrazuju i danas, usprkos našim zabludjelim pokušajima zaustavljanja takve prakse i usmjeravanja obrazovnoga čina na odrasle.

Gdje god su antropolozi proučavali tradicijske kulture i obratili, osim na odrasle, pozornost i na djecu, uočili su dvije kulture: kulturu odraslih i kulturu djece. Te dvije kulture, naravno, nisu potpuno neovisne jedna o drugoj. One međudjeluju i utječu jedna na drugu; djeca, kako odrastaju, postupno napuštaju kulturu djetinjstva i ulaze u kulturu odrasle dobi. Dječje se kulture mogu promatrati, barem do određena stupnja, kao kulture uvježbavanja, gdje djeca iskušavaju različite načine bivanja te vježbaju, oblikuju te nadograđuju vještine i vrijednosti kulture odraslih.

Igra s drugom djecom neovisno (udaljeno) od odraslih – primarni oblik socijalizacije i učenja

O kulturama djetinjstva ozbiljno sam počeo razmišljati na početcima svojih istraživanja družinskih društava lovaca-sakupljača. U literaturi, kao i u istraživanjima antropologa koji su živjeli u takvim društvima, saznao sam da djeca u tim društvima – otprilike u dobi kada navrše četiri godine pa do sredine tinejdžerskih godina – najveći dio dana (vremena budnosti) provode igrajući se i istražujući u skupini s drugom djecon, udaljena od odraslih (Gray, 2012., također ovdje). Igraju se u dobno mješovitim skupinama u kojima mlađa djeca oponašaju stariju djecu i uče od njih.

Saznao sam da su i antropolozi koji su proučavali djecu u drugim oblicima tradicijskih kultura također pisali o boravku djece u vršnjačkim, dječjim skupinama kao primarnim oblicima socijalizacije i obrazovanja (Lancy et al., 2010.; Eibl-Eibesfeldt, 1989.).

Judith Harris (1998.), opisujući takvo istraživanje, zapaža kako je popularna izreka Potrebno je selo da bi se podiglo dijete istinita ako se interpretira drukčije negoli se uobičajilo u zapadnjačkoj interpretaciji. Kako kaže (na str. 161.): „Razlog zašto je potrebno selo nije u tome što je potrebno vijeće odraslih koje će mladu zabludjelu osobu vratiti na pravi put. Potrebno je selo jer u selu ima dovoljno djece da bi se osnovala zajednica za igru.“

Kultura djetinjstva još je donedavno bila neizostavan dio naše civilizacije

Dok sam razmišljao o svemu tome, shvatio sam da je i u mojem djetinjstvu, u Minnesoti i Wisconsinu u 50-im godinama prošloga stoljeća, bilo uvelike tako kako je spomenuto i za ta tradicijska društva. Imali smo školu (koja nije bila tako velik problem kakav je danas) i zborove, neki od nas imali su i povremene poslove, no, još uvijek, većinu smo vremena provodili s drugom djecom udaljeno od odraslih.

Moja se obitelj često selila i u svakom selu ili gradu u koji bismo se preselili pronašao sam u susjedstvu donekle različitu kulturu djetinjstva, s različitm igrama, različitim nasljeđima, u određenoj mjeri drukčijim vrijednostima, različitm načinima stjecanja prijatelja. Kada god bismo se preselili, moj je prvi zadatak bio proniknuti u kulturu mojih novih vršnjaka kako bih mogao postati njezinim dijelom. Po prirodi sam bio sramežljiv što je, mislim, bila prednost jer me to sprječavalo da pogriješim i napravim budalu od sebe. Umjesto toga, promatrao sam, proučavao, uvježbavao vještine za koje bih prepoznao da su bitne mojim novim vršnjacima i zatim bih s oprezom počeo prilaziti i stvarati nova prijateljstva.

Sredinom 20. stoljeća cijeli niz istraživanja opisuje i dokumentira mnoge dijelove kulture djetinjstva koja se mogla naći u susjedstvima diljem Europe i Sjedinjenih Država (primjerice, Opie & Opie, 1969.).

Djeca uče ključne lekcije u životu od druge djece, ne od odraslih.

Zašto, u slijedu prirodne selekcije, djeca razvijaju tako jaku sklonost provoditi onoliko vremena koliko god je to moguće s drugom djecom izbjegavjući  pritom odrasle? Uz malo refleksije, nije teško uočiti razloge. Mnogo je vrijednih lekcija koje djeca mogu naučiti u interakciji s drugom djecom, udaljena od odraslih, a koje ne mogu naučiti, ili je manje vjerojatno da će ih naučiti, u interakciji s odraslima.

Koje su to lekcije, o tome će još biti riječi.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Peter Gray, doktor znanosti i profesor na Boston Collegeu Sveučilišta u Massachusettsu, autor knjige Free to Learn i udžbenika iz psihologije ■ tekst je djelomice prilagođen, a poveznica na izvornik nalazi se na kraju ove napomene ■ SAD: Psychology Today – portal koji objavljuje članke iz područja psihologije i srodnih područja ■ izvornik: www.psychologytoday.com  ■

LITERATURA

Corsaro, W. A., & Eder, D. (1990). Children’s peer cultures. Annual Reviews of Sociology, 16, 197-200.

Eibl-Eibesfeldt, I. (1989). Human ethology. Hawthorne, NY: Aldine de Gruyter.

Gray, P. (2011). The decline of play and the rise of psychopathology in childhood and adolescence. American Journal of Play, 3, 443-463. 2011.

Gray, P. (2012). The value of a play-filled childhood in development of the hunter-gatherer individual. In Narvaez, D., Panksepp, J., Schore, A., & Gleason, T. (Eds.), Evolution, early experience and human development: From research to practice and policy. New York: Oxford University Press, 2012.

Harris, J. R. (1998). The nurture assumption: Why children turn out the way they do. New York: Free Press.

Lancy, D. F., Bock, J., & Gaskins, S. (2010). The anthropology of learning in childhood. Lanham, MD: AltaMira Press.

Melton, J. V. H. (1988). Absolutism and the eighteenth-century origins of compulsory schooling in Prussia and Austria. Cambridge: Cambridge University Press.

Opie, I., & Opie, P. (1984). Children’s games in street and playground. Oxford, UK: Oxford University Press.

Piaget, J. (1932, 1965). The moral judgment of the child. New York: Free Press.

Turnbull, C. M. (1982). The ritualization of potential conflict between the sexes among the Mbuti. In E. G. Leacock & R. B. Lee (Eds.), Politics and history in band societies, 133-155. Cambridge: Cambridge University Press.

Youniss, J. (1994). Children’s friendships and peer culture: Implications for theories of networks and support. In F. Nestmann & K. Hurrelmann (Eds.), Social networks and social support in childhood and adolescence, 75088. Berlin, Germany: Walter de Gruyter.