Sve vrijeme je vrijeme učenja. Mi uvijek učimo. Produljenjem nastavnoga dana, skraćivanjem odmora i praznika, zadavanjem dodatne zadaće, nitko ne produljuje vrijeme učenja. Takvo što produljuje vrijeme namijenjeno nekim stvarima i umanjuje vrijeme namijenjeno drugim vrijednim stvarima za koje vjerujemo da također imaju svoju ulogu i svrhu.

Dio je to reakcije učitelja, autora i istraživača Marka Ensera na prijedloge koji su se upravo pojavili u Ujedinjenom Kraljevstvu da se produlji vrijeme učenja (nastave) u svrhu nadoknade onoga što se propustilo tijekom nastave na daljinu odnosno tijekom obustava redovite nastave uzrokovanih mjerama u svrhu zdravstvene zaštite.

Zašto se vrijeme učenja zapravo ne može nadoknaditi, odnosno što znači istinski uložiti u ono što je propušteno u obrazovanju, pročitajte u nastavku.

Članak pod naslovom Nadoknade: Koji je smisao dodatnoga „vremena za učenje“? profesora, istraživača i autora Marka Ensera upravo je objavljen na obrazovnome portalu TES.

Dva su velika problema koja se nameću u svakoj raspravi o obrazovanju.

Prvi je naša kolektivna nesposobnost da odijelimo poželjno od mogućega; mnogo je toga što bismo željeli napraviti, ali to ne znači da i možemo, pa ipak ćemo potratiti nevjerojatnu količinu vremena kako bismo pokušali ostvariti nemoguće.

Primjerice, bilo bi poželjno moći predvidjeti ocjenu koju bi učenik mogao dosegnuti, ali to ne znači da ćemo u tome i uspjeti.

Koja je svrha škole?

Iduća velika tema kojom su zagušene rasprave o obrazovanju ona je o svrsi. Izgleda da zaboravljamo da nema općeprihvaćene svrhe obrazovanja kakvo se nudi u današnjim školama. Jedni  vide škole kao mjesto koje će učenike učiniti zapošljivim odraslima, s vještinama koje će im biti od koristi ma kojega se budućega zanimanja prihvatili.

Drugi osvjedočeno dokazuju da škole trebaju podizati dijete kao kompletno biće, razvijajući njegov karakter i moralne vrijednosti te stvarajući sretne, uravnotežene odrasle osobe. 

Ima i onih koji savjetuju da bi škole trebale unaprjeđivati životne mogućnosti mladih ljudi pružajući im stručnu osposobljenost (kvalificiranost), a ima i zaluđenih radikala koji naglašavaju da škole omogućuju djeci pristup različitim moćnim znanjima koja bi ih inače zaobišla.

Nedostatak dogovora o svrsi obrazovanja i mnogo različitih uloga namijenjenih školama dovodi do toga da škole nastoje napraviti od svega ponešto dok im se upućuju beskonačni pozivi da naprave još više.

Škole mogu biti pozvane na red da riješe gotovo bilo koji problem zbog toga što su parametri onoga za što su uistinu odgovorne izrazito neodređeni.

Pitanja o nadoknadi

Ta dvojnost problema dodatno je izoštrena posljednjih tjedana kada su se rasprave pokrenule u smjeru pitanja kako će škole nadoknaditi vrijeme izgubljeno za učenje, a početkom prošloga tjedna dobila je svoje vrhunske izraze u izjavama novoustoličenoga  izbavitelja, Sir Kevana Collinsa, koji kaže da će zamoliti učitelje da produlje vrijeme za učenje (nastavu). U tome možemo prepoznati savršenu pomutnju u polju nemogućega ali željenoga, kao i zbrku s obzirom na svrhu.

Izjava da će neki učenici tijekom godine naučiti manje nego bi u drukčijim uvjetima zvuči prilično neosporno. A premošćivanje toga procijepa čini se poželjnim. Međutim, prepoznavanje koji učenici neće naučiti onoliko koliko bismo željeli i što (u kojem području i koje konkretne vještine i znanja) neće naučiti onoliko koliko bismo željeli, vodi nas u ono nemoguće.

Većina mojih učenika radila je nevjerojatno predano i, ono što mogu reći, nastavila je učiti sve što je bilo u našem programu. Njima nije potrebno produljeno nastavno vrijeme kako bi ponovno učili to što su već učili. Šačici je učenika možda potrebno, no njihovi su propusti u različitim područjima znanja. Jednostavno, produljenje nastavnoga dana, ili nastavne godine, neće doprinijeti zatvaranju tih provalija.

Uostalom, Zaklada za obrazovanje (dobrotvorna organizacija osnovana 2011. godine u svrhu poboljšanja obrazovnih postignuća najsiromašnijih učenika u engleskim školama), kojom je donedavno upravljao naš novoustoličeni izbavitelj, pokazala je da produljenje nastavnoga dana ili nastavne godine ima slab učinak na učenička postignuća. Upozorava da nije dovoljno takvo što primijeniti bez vrlo jasnoga uvida u što treba uložiti dodatno (produljeno) vrijeme.

A takav uvid ovdje ne postoji. U istom intervjuu u kojem govori o učiteljima koji će produljiti nastavno vrijeme, Sir Kevan Collins kaže i ovo: „Smatram da bismo trebali razmisliti o dodatnim satima ne samo u svrhu učenja, nego s ciljem da djeca budu zajedno, kako bi se igrala, bila uključena u natjecateljske aktivnosti, u glazbu, dramske aktivnosti; jer to su kritična područja koja su izostala u njihovu razvoju.“

Ono što začuđuje u tome jest to supostavljanje učenju i zatim popis onoga što je također učenje.

Učenje igre, učenje uključivanja u kompetitivne sportove, učenje poštivanja i stvaranja glazbe, sve je to učenje. Jedino što ta učenja nisu nužno učenje koje se događa u okviru školskoga ustroja.

I to nas dovodi do središta problema s kojim je suočen naš izbavitelj, ali, ujedno, i svi mi: ne možeš produljiti vrijeme učenja.

Sve vrijeme je vrijeme učenja. Mi uvijek učimo. Produljenjem nastavnoga dana, skraćivanjem odmora i praznika, zadavanjem dodatne zadaće, nitko ne produljuje vrijeme učenja. Takvo što produljuje vrijeme namijenjeno nekim stvarima i umanjuje vrijeme namijenjeno drugim vrijednim stvarima za koje vjerujemo da također imaju svoju ulogu i svrhu.

Što je vrijeme učenja?

Ako smo, kao nacija, istinski zabrinuti zbog gubitka učenja usmjerenoga na obrazovne ciljeve, rješenje nije u tome da pokušavamo i provodimo nemoguće te utrpavamo što više toga u istu količinu vremena.

Ovo je maraton, a ne sprint.

Mogli bismo nadoknaditi izgubljeno tako što ćemo primjerice više uložiti u mogućnosti kvalitetnoga obrazovanja odraslih kako bi se oni koji to žele mogli vratiti bilo kojem području za koje osjećaju da su ga propustili. Možemo uložiti novac u sve ono što smo godinama izostavljali politikom rezova i odricanja, a što naše živote čini bogatijima i što omogućuje kontinuirano učenje.

U međuvremenu, vlade, i od njih preporučeni izbavitelji, neka se učiteljima sklone s puta i omoguće im usredotočenost na pružanje izvrsnoga obrazovanja u vremenu koje im je već dodijeljeno. Prestanite zahtijevati od škola da ispune svaki procijep u društvu, i tada možemo postizati čuda.

Govor o produljenju nastavnoga vremena (vremena učenja) možda jest brz način da se osigura glavni naslov, ili dva, ali, bez dublje rasprave o svrsi toga vremena, ne pridonosi baš ničemu.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Mark Enser, profesor na Heathfield Community Collegeu, voditelj stručnoga vijeća i aktivni istraživač, autor knjiga i članaka, redoviti suradnik portala TES ■ Ujedinjeno Kraljevstvo: TES – The Times Educational Supplement – mrežna zajednica međuučiteljske potpore koja dopire do više od 13 milijuna korisnika ■ izvornik: www.tes.com ■