Gađanje suhim lišćem u pravilu nije nasilje. Vrlo je vjerojatno najčišća, nikomu štetna, štoviše, korisna i dobrobitna dječja igra pri kojoj se sudionici zabavljaju i na najbolji mogući način ostvaruju i jačaju svoje fizičke i psihičke mogućnosti.

No, ako imate razloga sumnjati da je u pitanju što drugo, valja znati provjeriti cijelu sliku.

Ako želite raditi u istinskoj, a ne samo formalnoj, školi bez nasilja, ako želite uspostaviti kvalitetne odnose sa svojim učenicima, ali i poduprijeti njihove međusobne kvalitetne odnose, ne možete u kritičnim situacijama prosuđivati „otprilike“ ili „po potrebi“, niti mačetom presijecati čvorove koje treba lagano razmrsiti da se tkanje trajno ne pokida.

Odluke valja temeljiti na poznavanju aktualnih, za događaj ključnih činjenica, ali i na znanju o području kojeg se hvatate i u kojem djelujete. Valja razlikovati ponašanja koja se mogu opisati kao nepristojnost, od onih koja su izraz zlobe i trećih, najtežih, koja se mogu procijeniti kao zlostavljanje. To ujedno čini ključno razlikovanje potrebno svakom učitelju, voditelju i stručnom suradniku u sustavu ranoga, osnovnoga i sekundarnoga obrazovanja, da bi se znalo dalje postupati i spriječiti prelazak iz nižega stadija bunta, negodovanja, nemira ili kojega drugoga oblika neprihvatljiva ponašanja, u viši i kritičniji.

Pritom, ne zaboravimo, kada se javi situacija koju valja razmrsiti i adekvatno postupiti, nije riječ o tome da treba reagirati na učenika kao osobu, „udariti ga po prstima“ tj. „kazniti“ zbog onoga što on jest – kao osoba; jer ne može ni biti drugo nego – vaš učenik odnosno učenik škole, koji se uslijed određenih okolnosti ponaša na neprihvatljiv način.

Umjesto da si odrasli daju oduška za sve nevolje koje je moguće, ili samo pretpostavljeno, i prije uočenoga prekršaja počinio ili počinila, valja reagirati smireno, s razumijevanjem i profesionalno, za dobrobit tog djeteta ili mlade osobe, s obzirom na aktualno iskazano ponašanje onemogućujući da se ono dalje ponavlja ili i širi.  

Ako reakcija bude neprimjerena ili loše procijenjena, možemo biti sigurni da će se ono širiti, u otvorenu ili pak skrivenu obliku.

Zato je toliko bitno imati i znanja i sluha za sve pojedinosti koje valja uzeti u obzir kada se nađemo u izazovu takvih situacija. A ključna riječ je, uz stručna znanja i emocionalnu procjenu, neizostavno – povjerenje. U sebe i vlastite mogućnosti procjene, u stručnu zajednicu, ali i u tu mladu osobu da može postupati drugačije ako to zajedničkim sudjelovanjem znamo postići.

U tekstu „Je li nepristojno, je li zlobno ili je nasilno“, objavljenom 2012. godine na stranicama časopisa Pshychology Today, autorica Signe WHITSON osvjetljuje prvi korak takvih stručnih postupanja. Kako se čita već u naslovu, postavlja pitanje i zatim, na osnovu dugogodišnjega rada s djecom i mladima kao i izabrane stručne literature, nudi ključne odgovore u tom, ne uvijek jednostavnom, mozaiku. Pritom naglašava da izostanak uočavanja razlikâ između različitih oblika neprimjerenih i neprihvatljivih ponašanja dovodi do devalvacije značenja onih najokrutnijih, tako da se ona, nakon što su konačno pobudila potrebnu pozornost u društvu, ponovno zanemaruju.

Članak slijedi u nastavku.

Zašto svatko od nas mora znati razlikovati nepristojno, zlobno i zlostavljačko ponašanje?

Prije nekoliko tjedana imala sam veliko zadovoljstvo voditi radionicu o prevenciji nasilja za  skupinu djece okupljene u mjesnoj knjižnici.

Kao da suradnja s nasmiješenim, radosnim mladim ljudima nije bila dovoljno velik dar za mene, dogodilo se i to da je radionicu posjetio i reporter lokalnih novina te napisao sadržajan i iscrpan članak o mojoj knjizi i o poslu kojim se bavim, a koji uključuje suradnju s djecom, roditeljima, učiteljima i stručnjacima na polju skrbi za djecu i mlade. Sve u svemu, prema meni se usmjerila neslućena pozornost koju nisam mogla ni sanjati, a to je pak potaknulo mnoge razgovore s mojim sugrađanima koji su mi, vidjevši moju fotografiju u novinama, počeli pristupati osjetivši povezanost s temama o kojima sam govorila.

Nakon objavljivanja toga članka, bila sam mnogo puta dovedena do suza , slušajući roditelje koji sa mnom dijele osjećaje koji su ih preplavljali zbog nasilja koje je njihovo dijete doživljavalo u školi. Darovit, ali društveno odbačen učenik, koji pohađa 5. razred osnovne škole, potpuno me je ostavio bez riječi svojim jasnim, istančanim, a opet neizmjerno bolnim zapažanjima o nemilosrdnom fizičkom i psihičkom nasilju koje je doživljavao tijekom vožnje školskim autobusom. Jedna djevojčica iz nižih razreda opisala je kako je u roku od trideset dana, otkako je stigla u svoju sadašnju američku školu, morala izbrisati australski naglasak zbog gruboga odbacivanja koje su joj razredne kolegice i kolege priredili kao doček u novome razredu.

„Zajedničkost“ opisanih situacija sa svakim novim iskazom rutinski me ostavlja bez riječi; ispremreženost okrutnošću svih tih primjera svaki put učini da se svjesno moram potruditi zatvoriti usta koja se otvaraju od nevjerice.

Stoga mi je osobito bitno da ovaj članak počnem sljedećim tvrdnjama:

1.]  Mnoge priče o nasilju, koje su sa mnom podijelili oni koji su ga iskusili, bile su zastrašujuće i ispunjene okrutnim događajima.

2. ] Međutim, u istome trentuku, želim potpuno otvoreno i pošteno reći da je bilo i takvih priča koje… dakle… uistinu i nisu bile tako loše.

Sljedeću je priču sa mnom podijelila poznanica koja je također čitala članak o mojem profesionalnom radu:

• Signe, vidjela sam vašu fotografiju u novinama prošloga tjedna. Čestitam! Nisam znala da radite s učenicima koji su bili izloženi nasilju. To je toliko bitno, to što radite – stvari su uistinu katastrofalne! Prošloga tjedna moja je kći nakon nastave doživjela nešto uistinu neprihvatljivo. Izlazila je iz školskoga autobusa kada je taj mali iz susjedstva bacio šaku punu lišća posred njezina lica! Kad je stigla kući, još uvijek je imala suhoga lišća u kapuljači i po kaputu. To je uistinu strašno što se događa! Ne znam što ćemo s tim nasilnicima…
• Je li bila jako uzrujana kada je stigla kući? – suosjećajno sam upitala uzrujanu majku.
• Nije. Samo je otresla lišće s kaputa i rekla mi da su se dobro zabavili – odgovorila mi je.
• Oh – odgovorila sam svjesna činjenice da je dosta uobičajeno da djeca nastoje umanjiti osjećaj žrtve pred svojim roditeljima i bližnjima tako da umanjuju postupke počinitelja zbog osjećaja poniženja i srama koji doživljavaju. – Jeste li stekli osjećaj da ga brani i pokriva njegove postupke?
• Ne, ne. Uistinu je izgledala da to ozbiljno misli, da su se zabavljali. Rekla je da je i ona bacila na njega lišće, na što sam joj rekla da to više nikada ne smije napraviti.  A znate kako je, živahna djeca…
• Je li samo jedan dječak bacao lišće ili je bila grupa koja se okomila na nju?
• Ne, samo taj jedan dječak koji živi koju ulicu dalje od nas – uvjeravala me je.
• Je li uobičajeno da je grub prema njoj? Je li ju i prije uznemiravao nakon nastave? – upitala sam želeći razumjeti u čemu se krije čin nasilja.
• Ne, koliko znam, nije. Koliko se sjećam, to je bilo prvi put da ga je spomenula. Sasvim sigurno je prvi put da sam zapazila lišće na njezinu kaputu. Ali bolje neka mu je to zadnji put! Ne mislim gledati kako ju ugnjetava. Idući put pobrinut ću se da ravnatelj sazna što se događa nakon što djeca iziđu iz školskoga autobusa pri povratku kući!

Kako uvijek nastojim biti obzirna ne želeći ni u kojem trenutku umanjivati nečije iskustvo (to je trag socijalnoga radnika u meni), a dio mene i sumnja da je pri dijeljenju tê priče u središtu najmanje bilo „nasilje“, već mi je poznanica jednostavno željela pristupiti i porazgovarati sa mnom usred prodavaonice u kojoj smo se susrele – čujem takve „alarmantne“ (čitaj: benigne) priče dovoljno često da  mogu zaključiti kako je uistinu ključno povući granicu između sljedećih oblika ponašanja:

■  ponašanja koje je nepristojno

■  ponašanja koje je zlobno

■  ponašanja koje se može prepoznati kao zlostavljanje.

O tim razlikovnim terminima i njihovim sadržajima najprije sam čula kako govori Trudy LUDWIG, autorica uspješnih knjiga za djecu, te sam se, spoznavši da je takvo razlikovanje od iznimne pomoći, počela njime služiti u značenjima i kontekstima koje upravo donosim.

NEPRISTOJNOST                   

– nenamjerno nešto reći ili učiniti osobi kojoj to nije ugodno i može ju povrijediti

Moja rođakinja (čije bi ime bilo nepristojno spomenuti) često odmjeri moju crvenu kovrčavu kosu, od tjemena do posljednjeg vrha i natrag, i zatim slatkim glasom priupita: „Jesi li razmišljala o tome da obojiš kosu?“ Ili: „Mislim da neizmjerno profinjenije izgledaš kada izravnaš kosu, Signe.“ Ta rođakinja, ujedno velika obožavateljica mojega lika i djela, smatra da mi time – pomaže. Ostali članovi obitelji i rodbina poginju glave pred njezinom samouvjerenošću, a ja sam prepuštena sama sebi nad velikim i ključnim pitanjem: „Kako bih izgledala kao brineta?“

Njezini su komentari pravi otrovni žalci, ali kad pomislim da dolaze iz usta prepunih ljubavi – u njezinu poimanju ljubavi – potpuno mi je jasno što mi je činiti s njima.

Tako je s odraslima; ne mogu nas time duboko povrijediti osobito ako nam je jasno što se događa.

U dječjem svijetu, nepristojnost može biti namjerno podrigivanje, „preskakanje“ u redu za obrok, hvalisanje dobrim ocjenama; pa i bacanje pregršti suhoga lišća u nečije lice. Po sebi, svaki od tih postupaka može se pojaviti kao dio nasilnoga ponašanja, ali kada se sagledaju u kontekstu, nepristojni izgredi u pravilu su spontane, neplanirane nemarnosti utemeljene na nepromišljenosti, lošim navikama ili pretjeranom samoljublju (narcisoidnosti), no nisu učinjeni s namjerom da nekoga povrijede. 

ZLOBA                                       

– namjerno nešto reći ili učiniti kako bi se nekoga povrijedilo, jednom, moguće dvaput

Glavna razlika između nepristojnosti i zlobe leži u namjeri.

Dok je nepristojnost u pravilu nenamjerna, zlobno ponašanje ima cilj nekoga povrijediti ili obezvrijediti.

Djeca su zlobna prema drugoj djeci kada na ružan način komentiraju odjeću, pojavu, inteligenciju, je li netko „fora“ ili je „luzer“, ili bilo što drugo što im se učini prikladnim da na temelju toga ogovaraju, kleveću ili ocrnjuju. Zlobnima se mogu doživjeti i riječi izrečene u ljutnji – impulsivne okrutnosti nad kojima se u pravilu zažali nedugo nakon što su izrečene.

Vrlo učestalo, zlobna ponašanja u djece potaknuta su osjećajima ljutnje i bijesa ili raspušteno stvorenim ciljem da se uzdignu iznad osobe koju žele poniziti. Uobičajeno, dječja zloća zvuči otprilike ovako:

„Stvarno opet nosiš tu trenirku? Zar ju nisi imao, ono, prošloga tjedna? Nađi si život…“

„Tako si debela/glupa/ružna/gay…“

„Mrzim te.“

Nemojmo to podcijeniti. Zlobna ponašanja ostavljaju duboke rane i odrasli mogu znatno utjecati na živote mladih ljudi kada znaju da su i djeca sposobna ponašati se zlobno i namjerno povrijediti drugu djecu. Ipak, zloća se razlikuje od nasilja u bitnim oblicima koje valja razumjeti i razlikovati, osobito kada dođe do trenutka da se nešto i poduzme.

ZLOSTAVLJANJE                    

– namjerno nasilno ponašanje koje se ponavlja i koje uključuje neravnotežu moći

Stručnjaci su suglasni da zlostavljanje sadrži tri ključne odrednice:

■ namjeru da nanese bol

■  neravnotežu moći

■  učestalo ponavljanje ostvarenja ili prijetnje nasilnoga postupanja.

Djeca koja zlostavljaju namjerno govore ili rade nešto kako bi povrijedila drugoga i nastavljaju to raditi, bez osjećaja žaljenja ili grižnje savjesti – pa i tada kada meta njihova zlostavljanja pokaže ili izrazi svoju bol i kaže zlostavljačima da prestanu.

Zlostavljanje može biti fizičko, verbalno, izraženo u međusobnim odnosima ili posredovano tehnologijom.

Fizičko zlostavljanje nekoć je bilo glavno zlostavljačko pravilo – „palice i kamenje“ (batine) zbog kojih su odrasli na odgovornim položajima istupili i zauzeli stav. Ta vrsta nasilja uključuje udaranja, šamaranja, udaranje nogom, pljuvanje, stvaranje prepreka za spoticanje, povlačenje za kosu, zatvaranje djeteta u ormarić i cijeli niz postupanja koja obuhvaćaju fizički obračun.

Verbalno zlostavljanje ono je za koje roditelji često savjetuju: „Ne obaziri se.“ / „Samo ignoriraj.“ Danas znamo da, usprkos zrelijoj dobi, riječi i prijetnje mogu istinski povrijediti i ostaviti duboka, dugotrajna oštećenja.

Zlostavljanje u odnosima oblik je nasilnoga ponašanja pri kojem se djeca služe prijateljstvom – ili prijetnjom uskraćivanja prijateljstva – kako bi nekoga povrijedila. Društveno isključivanje, izopćenje, protjerivanje, postavljanje smicalica te širenje kleveta i glasina načini su na koji se taj izrazito rasprostranjen oblik zlostavljanja djeci čini očaravajućim i zavodljivim.

Internetsko zlostavljanje poseban je oblik nasilja koji je nošen tehnologijom. S obzirom na ono što kažu autori Sameer Hinduja i Justin W. Patchin iz Istraživačkoga centra za internetsko zlostavljanje, riječ je o „namjernoj i učestalo ponavljanoj šteti nanesenoj uporabom računala, mobilnih telefona i drugih elektroničkih uređaja“. Bitno je uočiti, vjerojatnost ponavljanja štete osobito je visoka pri nasilju na mreži jer elektroničkim porukama mogu pristupiti osobe s različitih strana pri čemu dolazi do višestruko ponavljanoga izlaganja žrtve zlostavljanju i ponavljanoga ranjavanja.

Dakle, zašto je toliko bitno znati razlikovati nepristojnost, zloću i zlostavljanje? Nije li dovoljno da dopustim roditeljima da sa mnom podijele priče o svojoj djeci?

Evo o čemu je riječ: u našoj kulturi 24-satnoga kruženja vijesti i zvučnih bajtova s društvenih mreža, sedam dana u tjednu, imamo veću mogućnost negoli ikada do sada usmjeriti pozornost na bitne teme. U proteklih nekoliko godina Amerikanci su kolektivno usmjerili pozornost na pitanja zlostavljanja u mjeri u kojoj nisu nikada prije; milijuni djece školske dobi dobili su glas, 49 američkih saveznih država donijelo je zakone protiv zlostavljanja i tisuće odraslih prošle su stručna usavršavanja kako bi sačuvala sigurnost i dostojanstvo djece u školama i zajednicama. To su bitna postignuća.

Istodobno sam, međutim, zapazila kako neutemeljeno pozivanje na zlostavljanje – kada ga zapravo nema – stvara fenomen dječačića koji je vikao da ide vuk. Drugim riječima, ako djeca i odrasli neprimjereno ističu nepristojnost i zlobna ponašanja nazivajući ih  zlostavljanjem – bilo iz potrebe da se jednostavno upuste u razgovor ili s namjerom da usmjere pozornost na svoju kratkotrajnu nelagodu – svi se izlažemo riziku da postanemo bolesni i umorni od slušanja te riječi tako da to istinsko pitanje života i smrti među mladim ljudima izgubi svoju težinu i neodgodivost jednakom brzinom kojom je konačno dobilo istaknutiju pozornost u društvu.

Bitno je razlikovati nepristojnost, zloću i zlostavljanje kako bi učitelji, ravnatelji, policijski službenici, socijalni radnici, roditelji i djeca znali na što obratiti pozornost te kada i kako postupiti. Kao što smo previše puta čuli u vijestima, djetetov život može ovisiti o neugasloj sposobnosti odrasle osobe da kvalitetno procijeni između nepristojnosti na autobusnoj stanici i po život opasnu zlostavljanju.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ izvorni je tekst u nekim dijelovima (samo iznimno) dorađen, a u originalnom obliku dostupan je na poveznici na kraju ove napomene ■ autorica američkoga tekst: Signe WHITSON – certificirana socijalna radnica s dva desetljeća neposrednoga rada s djecom, mladima i obiteljima, autorica brojnih knjiga („Kako biti roditelj zahtjevnu djetetu“, „Osam načina da se okonča nasilje: strategije za roditelje i škole“, „Kako biti ljut: asertivan način izražavanja ljutnje – vodič za djecu i mlade“, „Ljutit osmijeh – psihologija pasivnoagresivnog ponašanja u obiteljima, vezama, školama, na radnim mjestima i internetu“; i druge) te voditeljica programa suzbijanja nasilja na nacionalnoj razini ■ SAD: Psychology Today – časopis s područja psihologije koji obuhvaća teme kao što su neuroznanost, zdravlje, veze, posao i psihološki aspekti aktualnih zbivanja; članci su u pravilu utemeljeni na interpretacijama novih psiholoških istraživanja i anketa, kao i otkrića iz drugih područja poput neurologije i farmakologije ■ izvornik: www.psychologytoday.com ■