„Bude li Atena imala loše postolare, njezini će građani hodati bosi. Bude li pak imala loše učitelje, Atena će propasti.“ Platon

Vjerojatno je to jedan od najzastupljenijih citata o vrijednosti i nezamjenjivosti učiteljskoga posla, a osobito je prisutan na današnji datum – 5. listopada –Svjetski dan učitelja.

Svako zanimanje zauzima određenu ulogu u ljudskim životima, sva zajedno tvore mrežu potpore u društvu i svijetu u kojem živimo. U svako čovjek, želi li ga istinski obavljati, treba uložiti sebe, svoju energiju, vrijeme, svoj um, duh i tijelo. Svakim treba ovladati, raspolagati znanjima i vještinama potrebnima za uspješno obavljanje, od prvih koraka do vrhunskih umijeća.

Pa po čemu je učiteljski posao toliko poseban, zašto se izdvaja među svim ostalim poslovima? Zašto ga ne zovu samo poslom i zanimanjem, nego i pozivom?

Je li svaki posao – poziv?

Kada razmišljam o tome, rekla bih da mnoga zanimanja nisu samo zanimanja, već i pozivi. Ljudi koji rade na zemlji ili koji uzgajaju životinje, sasvim sigurno osjećaju dubok unutarnji zov da rade upravo to što rade. I kada se dogode okolnosti da iz – tko zna kojih, ali često kakvih prisilnih ili ekstremnih razloga – moraju napustiti svoja polja ili prodati svoje blago, to nisu jednostavni trenutci, niti se srce tomu ikad raduje. Kad razmišljam o policiji, vojsci, vatrogastvu, gorskoj službi spašavanja – to su zasigurno – moguće drukčiji oblici spram učiteljskoga i odgojiteljskoga – ali također pozivi. Brojne zadaće iz spektra tih poslova ne mogu se obaviti bez znanja i vještina, ali također i bez unutarnjega osjećaja, intuicije povezane s predanošću upravo tom poslu.

Piše: Snježana MOSTARKIĆ, profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, stalna suradnica Školskoga portala

Zatim različiti obrti, umjetnički zanati, a tu je i umjetnost, znanost, sportovi… Profesionalnim sportašima ono čime se bave nije samo posao, nego svakako i poziv, iako o sportu rijetko uopće razmišljamo u tim okvirima. A liječnici i medicinske sestre i tehničari? Pa jasno da tu mora biti mnogo poziva. Krojači, pekari, slastičari, kuhari, soboslikari, automehaničari, vodoinstalateri, programeri, krovopokrivači, vrtlari, stolari, dizajneri, odvjetnici, bankari, svjetioničari, ribari, pčelari, rudari, bravari, travari, postolari…

Zapravo, svaki je posao, kada se obavlja ne samo glavom i rukama, nego i srcem – poziv. I zato se svaki može obavljati vrsno, i svaki je bitan i nezamjenjiv.

Svijet raste na rukama odgojitelja i učitelja

Pa ipak… zašto Platon govori da će bez postolara Atenjani hodati bosi, a bez učitelja propasti? Što je to toliko osobito i vrijedno upravo u učiteljskom poslu i pozivu?

Učitelji… a kada kažem učitelji – podrazumijevam naravno i učitelje i učiteljice, no podrazumijevam i odgojitelje i odgojiteljice jer su to osobe koje poučavaju, njeguju i vode  djecu od najmlađe dobi te su sastavni i neprocjenjiv dio obrazovnoga sustava, ma koliko se to u pojednostavljenoj i površnoj svakidašnjoj percepciji zaboravljalo.

Učitelji i odgojitelji djecu prate od najmlađe dobi pa do njihova odlaska u svijet. U jaslice dolaze jednogodišnjaci, od kojih neki nisu ni prohodali. Iz gimnazija izlaze odrasli, punoljetni ljudi i kroče u vlastite živote.

Ovaj svijet raste na rukama učitelja. Zato bez tih ruku, moglo bi nestati i svijeta. Jer svijetu trebaju ruke, toplina, ljubav, predanost i srce. Svijet ne raste i ne postoji isključivo prema pobrojivim i opisivim formulama, ma koliko ih već mnogo spoznali te promatrali svijet kao niz kemijskih reakcija, ili fizikalnih veza, ili bioloških sustava… Kada bi sve bilo svodljivo na logički precizno utvrdiv proces, sustav ili formulu, tada učitelji više ne bi bili potrebni. Mogli bi ih zamijeniti programi, a postoje i oni koji doista vjeruju da je to i moguće.

Međutim, sve nam pokazuje, i svakim danom sve više, da je ljudska osoba nezamjenjiva.

Odgojiteljica ili odgojitelj, učiteljica ili učitelj neponovljive su ljudske osobe, originalne i unikatne, bez mogućnosti ponavljanja ikad prije i ikad kasnije. Osobe koje svijet prožimaju i do kojih svijet dopire i kroz misli i kroz osjećaje; a upravo to je djetetu potrebno u njegovu razvoju.

Potrebna mu je ljudska osoba, ne program.

Provjera i potpora

Ne, nisu svi ljudi zaposleni u školama istinski učitelji, no mogli bismo se jako prevariti kada bismo sami sebi dali ovlasti da o takvim procjenama odlučujemo.

Zbog toga mora postojati višestruka provjera učiteljskoga rada, no ona ne smije biti površna i padobranska; ona mora biti svakodnevno utkana u samo tkanje školskoga života, događati se iznutra, a ne dolaziti izvana. Takva principa u pravilu i dalje nemamo u našem obrazovnom sustavu, pa stoga nema ni istinske potpore učiteljskom radu. Kao ni odgojiteljskom, možda još i više.

I nad tim bismo se na ovaj dan, i svaki dan, trebali i zamisliti, i zabrinuti. I nešto učiniti!

Učitelji i odgojitelji utječu na budućnost svijeta

Kakve tragove učitelji i odgojitelji ostavljaju u svijetu?

Oni ostavljaju tragove u životima djece s kojom se susreću. Oni izravno utječu, posredno i neposredno, na budućnost svijeta.

U pojedinim trenutcima ili i duljim životnim dionicama učitelj djetetu može značiti cijeli svijet. On zna biti potpora koja izostaje u svim ostalim dijelovima djetetova života. Može biti obrazac ponašanja i uzor, nadahnuće da se nastavi dalje i sanja još više.

Učitelji su tî koji zapažaju nadarenost učenika i ne odustaju od toga da se ona i ostvari u svojoj potpunosti, ili da barem krene na put svoje realizacije; da ne promakne, ne ostane nezapaženom, ne izblijedi ili se ne zagubi nikad prepoznata.

Od svih sudionika u učenikovu životu, učitelji su tî koji mogu uvelike sudjelovati u oblikovanju mišljenja i ideja, o društvu, životu i osobnim ciljevima. Učitelji mogu pomaknuti učenikove granice i poduprijeti otkriveno stvaralaštvo.

U učionicama se djetetova krila šire i spremaju za let.

Ima i takvih učionica u kojima su ona sputana i potpuno izvan svrhe, slabe i venu tijekom godina, no nikad ne potpuno jer nije učionica jedino mjesto gdje ih dijete može raširiti i okušati se u prvim zamasima.

Ipak, bitno je mjesto, i takve bi učionice trebalo znati prepoznavati i primjereno djelovati. Ne po portalima i u gnjevu javnih objava i komentara, nego iznutra, korak po korak, nit po nit.

Učitelj utječe na druge živote

Poučavanje je težak posao, ali ujedno i posao koji se često smatra većim od posla: jer pomiče granice samog postojanja, mijenja živote, donosi spoznaje, motivacije i ljubav prema životu.

Ako pomišljate postati učiteljem, postoje uistinu brojni razlozi zašto je to dobar izbor. Ako ne želite postati učiteljem, i nemojte. Nijedan razlog nije dovoljno dobar da biste se upustili u nešto toliko izazovno, a katkad veće i od onoga što uopće možete zamisliti – ako taj razlog već ne živi u vama.

Međutim, ne zaboravimo, učitelji su ujedno ljudi, koji plaćaju račune, imaju svoje sklonosti i potrebe, imaju svoje male krugove, svoj osobni zadatak biti ono što jesu i izvan učionice. Nemojte ih promatrati samo kao heroje, ili kao kolutove za spašavanje na olujnome moru, iako su često i to; ali nisu samo to.

Ono čemu se daju stavljaju ispred sebe

Veliki su učitelji jednostavni ljudi, s jednostavnim osobnim zahtjevima koje u pravilu ostavljaju na kraju svih moranja, i svih trebanja; jer stavljaju sve ono čemu se daju – ispred sebe. Pa i po cijenu narušavanja vlastite dobrobiti. Taj dio bi trebali promijeniti, ali taj dio im je najteže promijeniti; a i društvo im u pravilu ne pomaže. Naprotiv, gura ih u još više davanja i odricanja, katkad doslovce na sâm rub izdržljivosti.

Učitelji, osobito dobri učitelji, u mnogim su društvima najpotplaćeniji dio društva, s obzirom na zadaće koje obavljaju; i najzanemareniji dio društva, s obzirom na to da će Atena propasti bez njih… i takva društva jednostavno nisu sretna društva, bez obzira na kojim meridijanama i paralelama obitavala; jer ne prepoznaju ni svoju sadašnjost, ni svoju budućnost. Ona se utapaju u bezglavosti; ono dobro u njihovu učiteljstvu često propada; jer nije prepoznato, nije njegovano, nema prostora ni za klijanje, a kamoli za cvat ili berbu plodova.

Takva bi društva Platonovu izreku o Ateni i njezinim učiteljima trebala staviti na jumbo-plakate, da barem s tih golemih panoa upozorava one kojima to nije na umu, što zbog preplavljenosti drugim informacijama, što zbog zapuštenosti i duhovne lijenosti.

Pružaju potporu i stabilnost

Učitelji su neupitni uzori za svoje učenice i učenike. Pa i tada kada su upitni; za učenike dugo, dugo nisu… Uostalom, djeca bûdē te na svjetlo dana potiču i iznose ono najbolje u čovjeku. Učenici su pod utjecajem svojih učitelja, ali i učitelji su pod utjecajem svojih učenika. Duša se krijepi kada je okružena djecom.

Činjenica da učenici tijekom školovanja dolaze u doticaj s mnogo različitih tipova učitelja znači da će vrlo vjerojatno, i to vjerojatnije hoće, negoli neće – doći u doticaj s učiteljem koji će ih dotaknuti, prepoznati, postati im svjetionik i nezaboravna osoba u životu. Barem jedan, a katkad i nekoliko njih.

Veza učitelj-učenik neprocjenjiva je za mnoge učenike, koji bez te veze nikad ne bi upoznali određeni oblik potpore i stabilnosti. Učitelji će ostati potpora svojim učenicima i tada kada se sve ostale opcije izjalove. Veliki učitelji uvijek imaju osjećaja za svoje učenike, suosjećaju s njima, razumiju ih bez ostatka i bez osude, ne upleću se i ne rovare po njihovim privatnim životima, ali su tu kao zaleđe i uzdanica, kao uputa prema pomoći ako je potrebna, a nerijetko i pomoć sama. Ne sažalijevaju učenike i ne podilaze im. Nego suosjećaju, razumiju, prate i daju potporu. Prepoznaju i raduju se postignućima, obrazovnima, ali i svima drugima, koje njihovi učenici i učenice po putu ostvaruju.

Mostovi između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti

Učitelji često nude svojim učenicima ono što nigdje drugdje ne bi saznali, ma kako moćno današnje virtualno umreživanje bilo. Učitelji im nude spoznaje o svijetu koji je postojao prije nekoliko tisuća godina, uče ih formulama i konstrukcijama koje su začete u svjetovima koji danas više ne postoje. Oni su mostovi između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Reći ćete: Pa i knjiga je takav most! Internet je također most. – Istina, i knjiga, i internet, i osoba učitelja – jesu mostovi. Različiti mostovi. Čovjek nije biće ni stvari, ni strujnoga kruga. Čovjek je društveno biće. Njemu trebaju drugi ljudi. I učitelji-ljudi, iako i iz knjige i iz različitih sadržaja posredovanih na različite načine također može, i hoće, učiti.

No najviše će učiti – osobito u formativnoj dobi – od drugoga čovjeka. Zatim iz knjige. Tek tada s ekrana (najmanje i raspršeno).

Vide i osjećaju svoje učenike

Veliki učitelji ne odustaju ni od sebe, ni od svojih učenika. Oni prepoznaju kada treba zapeti, kada popustiti, kada usporiti, kada ubrzati. Učitelji vide i osjećaju svoje učenike; i njihovi učenici vide i osjećaju njih. To je gotovo nestvaran svijet sinergije koja se u svakidašnjici odraslih rijetko događa, a kada se dogodi, to se smatra gotovo čudom.

Zato je drugim odraslima često nezamislivo koliko sjajno i veličanstveno može biti kada se zatvore vrata učionice, kakva se sve čuda i vrijednosti ondje događaju.

Poznaje kompromis, ali ne pristaje na kompromitiranje

Učitelji svojim učenicima osiguravaju vodstvo. Oni su sposobni u djetetu prepoznati ono što ono samo nije sposobno prepoznati u sebi; a često i nitko drugi to nije sposoban prepoznati u tome djetetu.

U tome je nemjerljiva veličina i snaga učitelja. Učitelj prepoznaje darovitost, a i djetetovu slabost, ali ne kao nedostatak, nego kao otvorenost za daljnju, drugu mogućnost.

On zna procijeniti kada zastati i kada krenuti te pruža mir i sigurnost da je i jedno i drugo vrijedno i potrebno. Da nema zaostatka. Da je put dug.

Nije mu toliko bitan cilj, koliko put. Ne brza i ne trguje. Ne cjenka se s bitnim. Poznaje kompromis, ali ne pristaje na kompromitiranje.

Učiteljima i odgojiteljima moramo pružiti sve što im treba i pripada za miran i sretan rad s budućnosti ove zemlje

Učitelji i odgojitelji nezamjenjiva su karika u društvu. Društvo koje to ne prepoznaje, osuđuje sebe na propast. Upravo kako je prije više od dvije tisuće godina spoznao i svijetu to objavio i Platon.

Učiteljima i odgojiteljima u društvu treba osigurati mjesto koje zaslužuju. U materijalnom smislu, što znači u mjesečnim primanjima, ali i na sve druge načine. Oni moraju svakodnevno i istinski znati da su cijenjeni, da su vrijedni, da su njihov rad i njihova uloga neprocjenjivi i nezamjenjivi. Jer uistinu i jesu.

Poštovane odgojiteljice i učiteljice, učitelji, odgojitelji, profesorice, nastavnici – sretan vam Svjetski dan učitelja! I hvala vam što na svojim rukama čuvate ovaj svijet.