Danas sam ugledala ovaj naslov: Što će biti s nastavom na Banovini? – Moj je dojam, onako – na prvu, a i kasnije – da je takvo pitanje objavljeno prerano. Daleko prerano. Kako čitam i gledam u članku nad kojim se smjestilo, postavljeno je u televizijskom prilogu središnje informativne emisije nacionalne televizije.

Smatram da je objavljeno i više nego prerano stoga što – nije još vrijeme ni za kakvu nastavu. U redu, ne morate me podsjećati na to da zimski odmor ima svoj početak i kraj, i da – ako negdje nešto treba na vrijeme planirati, tada je to zasigurno škola.

Taj dio je jasan.

Bez obzira na to, ostajem pri rečenomu – rano je za taj naslov, i za to pitanje, osobito ovako objavljeno i zavitlano preko portala, medija i mreža. Grubo je i nametljivo, strši i bode. Jer, bez obzira na to što zimski odmor uistinu ima svoj početak i kraj, i što je negdje na polovici, što znači da nakon te polovice kreće u završnicu, ono što se prije tjedan dana dogodilo – nije film i zato nemojmo „požurivati radnju“ kako bi „sve stalo u zadano vrijeme“. Jer, potres je pokazao da – nema vremena. U dvadeset sekunda prohujali su cjelokupni životi. Zameteni. Materijalno, a neki i esencijalno.

Ponavljam, nije film. Pa da se kadrovi dinamično nižu u stiješnjenu filmskom vremenu. Pa smo obavili potres, pa smo obavili neizvjesnost, pa smo obavili smještaj u kampice, ili selidbu na more ili koji drugi mirniji dio zemlje, pa smo već nešto obavili u vezi s pronalaskom postelje u kojoj je koliko-toliko sigurno prespavati noć… pa kad smo to sve u tome nečijom žurbom i nestrpljivošću predodređenome vremenu poobavljali, vrijeme je da se dogovorimo o – školi??

E pa – nije to tako. I ne može tako.

To što se dogodilo, nečiji je život, i ako je nekomu premalo daljnjih događaja, pa sad već hrli djeci, njihovim roditeljima i učiteljima ponuditi nastavne sadržaje, dok još uvijek svi nisu sigurni kamo će noćas položiti glavu na uzglavlje… takve bi u javnome diskursu valjalo staviti u off, da ne povrjeđuju.

Jer – još jednom – rano je za tako postavljeno i tako objavljeno pitanje o nastavi. Bez obzira na dan u kalendaru.

Što nudi ministarstvo obrazovanja?

Istina, i sam je ministar na sjednici vlade (u ponedjeljak, 4. siječnja) najavio povratak nastave u pogođena područja po završetku zimskih praznika o čemu smo detaljno izvijestili i ovdje. Pritom je spomenuo zamjenu uništenih digitalnih uređaja te žurnu nabavku novih dodatnih. Govorio je i o pružanju psihološke pomoći (ali nije precizirao kako i kakve) te o uspostavi nastave na daljinu. Ni u jednoj rečenici izvještaja nije bilo propitivanja ili nagovještaja da bi nastava u potresom pogođenim područjima mogla biti odgođena. Ne mogu tvrditi da se u njegovu kabinetu ne razmatra i takva opcija, no nije ju ni po čemu moguće prepoznati ili barem naslutiti jer nijedna riječ u tome smjeru ni jučer, a ni danas (utorak, 5. siječnja) nije izrečena. Barem ne u javnom i – prosječnim čitateljima i pratiteljima događaja vezanih uz obrazovanje – dostupnu prostoru.

Istina je i to da je novinarsko pitanje o uspostavi nastave jednostavno došlo prerano, kada opcije nisu još do kraja razmotrene, ali upravo zato ministar na to pitanje nije ni trebao odgovoriti. Ne zbog toga što ne zna i što ništa ne planira, nego zato što je neumjesno, što nije vrijeme za njega i što se još uvijek postavljaju ključnija i neophodnija pitanja. Ne želim o tome jer poštujem stanje na terenu, i ljude na terenu i njihove osjećaje, i zato ne mogu odgovoriti – bio bi pravi odgovor, da ga je netko izgovorio. – Taj ishitren i zapravo isprazan razgovor o obrazovanju, o stvarnim potrebama učenika i učitelja, pa i nakon tako velike i zastrašujuće tragedije, i baš s obzriom na nju, ponovno vodi u krivi sokak. Da ne kažem onaj ćoravi.

Stanje škola na Banovini u prilogu HRT-a

Prilog o stanju na Banovini koji je pripremila novinarka Sunčica Findak počinje ovako:

Srednja škola Petrinja jedna je od najstarijih škola u Sisačko-moslavačkoj županiji. Ove godine proslavila je 160 godina rada. [Ispravak: prošle godine – proslava 160. obljetnice održana je 6. veljače 2020. – nap. S. M. Kratki izvještaj o tim sretnijim vremenima s galerijom slika možete vidjeti ovdje.]

„Škola je preživjela i Prvi i Drugi svjetski rat i Domovinski“, istaknuo je ravnatelj Srednje škole Petrinja Milan Orlić. Nakon dva razorna potresa neuporabljiva je. Pokrenuli su akciju i, kaže, izgradit će usprkos svemu novu školu za 21. stoljeće.

I ona u Glini je neuporabljiva. „Razrednici nam javljaju – imali smo dvoje djece koji su ostali bez domova, sada ih imamo 12-ero“, dodaje. [ne dodaje, nego govori netko iz škole u Glini, ali nije naznačeno tko – nap. S. M.]

Ni Učiteljski fakultet u Petrinji neće tako skoro primiti svojih 500 studenta i profesore. Svaki dan ih dočeka novo neugodno iznenađenje – danas su ustanovili da se cijelo stubište pomaknulo. „Ne mogu se održavati nikakvi oblici nastave ni predavanja ni kolokviji do daljnjega dok ne počnemo sa sanacijom“, istaknuo je dekan Učiteljskog fakulteta Siniša Opić.
(…)

Potpun prilog s transkriptom možete naći na ovoj poveznici.

Već dugo imamo veliku prigodu za nešto mnogo bolje, ali…

Hrvatsko srce je veliko, ponavljano smo čuli proteklih dana, opravdano; u to ni do sada nije bilo potrebno sumnjati, pokazalo se na nizu primjera, kao i koliko se toga s tim velikim probuđenim i otvorenim srcem može ostvariti. Ne u snovima; konkretno. Na divljenje i poštovanje cijeloga svijeta. Ne jednom…

Osim hrvatskih, slili su se prema Hrvatskoj i Petrinji, Glini i Sisku konvoji pomoći iz mnogih dijelova Europe, sletjeli zrakoplovi iz drugih dijelova svijeta; bilo je tako i nakon potresa u ožujku, nakon što je u teškom, ali ipak 30 puta slabijem potresu, stradao grad Zagreb i dio njegove okolice.

Tada, proljetos, stigla je iz nadležnoga ministarstva poruka o nastavku obrazovnih procesa na način koji je mnoge osupnuo; nije bilo potrebnoga razumijevanja i suosjećanja spram činjenice da je nekima život iskočio s tračnica i da ništa više nije kao što je bilo prije 22. ožujka 2020., u 6 sati i 24 minute.

Mnogi su zaplakali prolazeći razorenim ulicama, ali ipak se grad vratio u kakvu-takvu normalu i nastavio svoju kolotečinu. Oni koji još uvijek nemaju svoje kuće, znaju da na tu kolotečinu ne mogu pristati, ali većina ipak ima svoju kuću ili svoj stan, i život se nastavlja uz najavu da će sve biti obnovljeno, a ponajprije razrušeni domovi da će opet dobiti čvrste zidove i krovove.

Petrinja, Glina, Sisak, zatim Strašnik, Majske Poljane, Gora, Mošćenica, Sela, Sunja i brojna druga mjesta, nemaju tu mogućnost; nakon 29. prosinca, i njegovih 12 sati i 19 minuta, svijet se promijenio na način da više nikada neće biti ni sličan onomu koji je do tada bio.

Da, možda će jednoga dana biti bolji negoli je ikada bio, možda će ceste biti uređene, postavljena odgovarajuća javna rasvjeta, da se nitko ne boji vukova u vlastitu dvorištu, možda će opskrba svime što suvremeni svijet podrazumijeva pod normalno biti ustaljena i neupitna; možda će biti više djece, više susjeda, više posla, uređen javni prijevoz, veća primanja s kojima će mnogo toga postati jednostavnije i dostupnije, možda… hoće, jednom. Ili ne. Ne znamo.

Znamo samo da nikad više neće i ne može biti potpuno isto jer su prošlotjedna razaranja toliko velika i nevjerojatna, da su u ovome trenutku, a i sutra, za mjesec, dva i pet,  nepopravljiva; i to ona materijalna, o ljudskim životima neprimjereno je ovako usputno uopće govoriti, jer najmanje što želim svesti je tih sedam odnosno osam neprocjenjivih života na razinu statistike. Taj je gubitak za ovaj cjelokupni život – nenadoknadiv i nijedna ga pomoć ne može obnoviti.

Zašto smo ukopani na mjestu dok se sve oko nas mijenja da ne može snažnije i više?

Protekla je školska godina tekla u izvanrednim okolnostima. Trebala je biti prva godina provedbe velike i zvučno najavljivane reforme.

Koje tragove ta reforma de facto ostavlja u školama, provodi li se i koliko, postoje li ikakva mjerenja, gdje i kada će biti objavljena, niti se zna, niti itko pita. Riječ je o znatnim financijskim sredstvima uloženima u cijelu tu građevinu, riječ je i o ljudskim životima, o noćnim i vikend-edukacijama tisuća učitelja koji su svoj vid i svoje psihofizičko zdravlje u slobodno vrijeme ostavljali pred ekranima, u pravilu – vlastitim, kako bi se osposobili za nove zadatke i nove uvjete, a što je od svega toga ostalo…?

Ne znamo, niti je, reći će mnogi, to sada bitno.

No zašto ipak spominjem?

Zato što reforma podrazumijeva promjenu.

I, zanimljivo, kako to život slaže, dok je sama promjena u okviru reforme (koja – ponovit ću – nužno podrazumijeva promjenu) još u rujnu 2019. bila upitna, jer mnogi su se – zagledani u „novosti“ koje se proklamiraju, zapitali: U čemu je zapravo promjena?, promjene su se – ipak dogodile.

Okolnosti su se promijenile, i to u neslućenim razmjerima.

Socijalno distanciranje, zatvaranje društva, ograničen broj osoba u trgovini, pošti, banci… nemogućnost posjeta starijim osobama koje doslovce žive za te susrete… dezinficijensi, balončići, mahanje umjesto zagrljaja… Tko je to mogao predvidjeti? U kojem teškom snoviđenju?

Učenici su nakon prvoga obrazovnoga razdoblja, razmrvljena obustavom nastave zbog dugotrajnoga štrajka (pokrenuta i realizirana u vrlo proturječnoj kakofoniji: Vikalo se Dolje Lumen – jedan aktivist, dok se istodobno tražio veći koeficijent radi povećanoga opsega poslova u reformi – sindikati), ušli u drugo s namjerom da zajedno sa svojim učiteljima nadoknade propušteno i pritom odrade i ono što je predviđeno za drugo obrazovno razdoblje (iako je pojam nadoknađivanja u procesu učenja i poučavanja vrlo upitan i prilično neodrživ), a onda ih je s redovite nastave udaljilo opće zatvaranje društva, beziznimno provedeno ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu.

Nastava se u – tako reći – nekoliko sati, najviše dana, prebacila na daljinu.

Nastava na daljinu mikroskopski razotkrila sve u sustavu

Ujedinjeni narodi, u skladu sa svojom korektivnom ulogom, upozoravali su na nejednaku dostupnost obrazovanja za sve učenike u sustavu (za one izvan sustava još i više); ubrzo se pokazalo da su pri nastavi na daljinu najviše trpjeli oni koji žive u otežanim psiho-socijalnim uvjetima, a mnogi su i nestajali i iz evidencije i s obzora, i to ne samo u obrazovno neujednačenima Sjedinjenim Američkim Državama, nego i u visokouređenim skandinavskim zemljama.

I opet, ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu, na vidjelo su došle sve provalije obrazovnih sustava.

Jednostavno, nastava na daljinu mikroskopski je približila svaki detalj onoga što i inače opstoji u školskim sustavim, a osobito ono što se gura pod tepih. Nije bilo mogućnosti skrivanja, ni bijega, vrata učionica virtualno su se širom otvorila, svaki rad i svaki nerad izlistali su se kao na dlanu, mogao si doslovce skrolati po njima, s obje strane ekrana.

Pritom, u središtu svega našle su se, kao nezaobilazni kameni temeljci na kojima sve pada ili sve opstaje, dvije sastavnice: komunikacija te unutarnja motivacija.

Nije li bilo već prije uspostavljene kvalitetne komunikacije i razvijene intrizične motivacije, cijeli se sklop daljinske nastave raspadao k’o kula od karata već pri blagome povjetarcu koji je pirnuo kroz ona, gore spomenuta, odškrinuta ili i razvaljena vrata.

Velika šansa

No, bez obzira na sav mogući talog koji je isplivao…

Sve je to ujedno bila velika šansa.

Velika, velika šansa.

Za sada, propuštena.

Šansa da se promijeni pristup, a upravo se o pristupima tijekom pripreme reforme najviše govorilo i najveći novac je u taj dio (tobože ili stvarno, to također nije bjelodano predočeno) uložen. Naime, u pripremnoj se fazi često govorilo: Od sada ćete raditi ovako… Ponovile su se i učvrstile šablone te utvrdile granice tradicionalne i suvremene nastave; pritom se tradicionalna našla na stupu srama.

No, kada je došlo do primjene nastave na daljinu, pokazalo se da je postignuto upravo suprotno onomu čemu se pri tom masovnom metodičkom i informatičko-tehnologijskom  opismenjavanju „najvećega broja nastavnika u povijesti hrvatskoga školstva“, težilo – većina nastave koja se na taj način (na daljinu) provodi izrazito je tradicionalno strukturirana te se obrasci koji se primjenjuju u (tradicionalnoj) učionici nastoje doslovce preslikati na tipkovnicu i ekran. I ispadne – traljavo. I provedba i rezultati. A čovjek dušu ispusti dok sve to napravi…

Prije negoli se vratim na ono bitno, samo da još u riječ-dvije obrazložim pretpostavke  koje su omogućile da je ministrovo spominjanje nastave na daljinu kao (zasad jedine) opcije obrazovanja u ovoj velikoj nevolji, djelovalo izrečeno i u pogrešno vrijeme i, rekla bih, na prilično nezgodan način…

Pred ekranom 0 – 24

Dodam li dosad rečenomu o nastavi na daljinu, podsjetnik na nepromijenjene metode ocjenjivanja i vrednovanja (s obzirom na procese na daljinu), nepromijenjenu satnicu, nepromijenjen opseg nastavnih sadržaja (ili brojnosti ishoda), nedostatak vremena za uhodavanje i ustaljivanje reformskih promjena (ako smo se dogovorili da ih uopće ima), te da je sve to, bez ijedne dodatne opaske ili obrazloženja (osim nekih 40-50-60 stranica, možda i više, uputa o ocjenjivanju – koje gotovo nitko nije stigao a ni osobito poželio čitati jer ionako nisu bile ni primjenjive, ni upotrebljive – da, čitala sam ih, zato i spominjem), sve je to, takvo kakvo jest, elegantno prebačeno „na daljinu“, kao najbrže te organizacijski i kreativno najbezbolnije (najmanje zahtjevno) rješenje.

I – rezultati su bili – takvi kakvi su bili.

Mjerenja obrazovnih postignuća i dalekosežnih posljedica na kvalitetu obrazovanja, tek bi trebala pokazati svoje boje, i vjerojatno uskoro i hoće, ali opet prekasno da bi se precizno utvrdilo što je čija odgovornost i čije je postupanje ostavilo kakav trag…Tako da se za reformu vjerojatno neće moći preuzeti ni zasluga, a ni odgovornost za kakav utvrđen neuspjeh i potraćen novac i vrijeme.

No, hajdemo se na tren usuditi napraviti to svetogrđe pa ostaviti po strani obrazovne ciljeve te se zapitati kakvi su funkcionalni i odgojni rezultati takva rada (da se poslužim starom terminologijom).

Što su učenici, a i učitelji, iz te nove šanse naučili i spoznali za život? (Da se poslužim i supernovom.)

Živjeti izmučeno pred ekranom 0-24 bez ikakva dokaza o učincima toga boravka i ulaganja? Istina, nitko nije tražio da se radi 0-24, naprotiv, upozoravalo se, pa i porukama iz ministarstva, da se to ne čini, da to nije ni dobro, ni profesionalno; ali u istome trenutku dok šalje takva upozorenja i upute, ministarstvo ništa konkretno ne poduzima da se to istinski ne čini. Kada kažem ništa konkretno, naravno da ne mislim na bilo kakve kazne ili sankcije, ni u primisli; nego mislim na ono što sam prethodnim tekstom već dala naslutiti, a što je na dnevnome redu još i danas, ili – pogotovo danas.

Kao žedan u pustinji…

Ponudite napokon nešto novo i stvarno kvalitetno, nešto za čime ova struka i ovaj sustav žudi kao ozebao sunca, kao žedan u pustinji, kao rob slobode…

Ponudite probiranje obrazovnih sadržaja, pa i ishoda (ionako malo tko je uopće proniknuo u promjenu paradigme pa dajte, implementirajte ju, ali na obrazovno i stručno zdravim osnovama bez ustrajavanja na nečemu što se u mnogim područjima pokazuje doslovce grotesknim),ponudite drukčije opcije poučavanja, ali de facto, s primjerima, s onim stručnjacima praktičarima koji to znaju uprimjeriti, a ne s onima koji poučavaju nešto što nikada u učionici nisu ni vidjeli, a kamoli primijenili. Zatim, ponudite učiteljima platforme odnosno aplikacije i mrežne tečajeve na kojima se mogu dodatno obrazovati po vlastitu izboru i, naravno, bez dodatnih novčanih troškova. I prave tečajeve i seminare, višednevne, kad se zdravstvena situacija smiri. Zatim, smanjite satnice. Ne, ne tako da ikomu oduzmete kruh iz usta, nego tako da učenicima donesete smanjenje sati i obveznih predmeta, a da pojačate izbornost; a učitelje rasteretite s obzirom na individualiziran rad s učenicima, s obzirom na izbornost, i na dodatni rad. I na vlastito stručno usavršavanje za koje ćete uspostaviti mehanizme kako ga poticati i afirmirati. I realno uočiti događa li se ili ne.

Zatim, nitko ne može pohađati 16 ili 17 (ili i više) mrežnih tečajeva odjednom, a od gimnazijalaca se u nastavi na daljinu upravo to očekuje. Da cijeli radni dan budu pred zaslonom, a zatim, kada s tim završe, da krenu učiti i pisati zadaću. A u posljednje vrijeme – osobito omiljeno – i raditi na projektima. Pri čemu se sve i sva imenuje „projektom“.

Pregledavanje radova, pisanje bilježaka i komuniciranje s učenicima u potrebi da im se pomogne, objasni, da svatko dobije pravovremenu i primjerenu povratnu informaciju, da učenik i na daljinu nešto istinski, kvalitetno i trajno nauči, pretvaralo se u pravu noćnu moru.

Nastradali su, u tako postavljenom sklopu stvari, (opet) oni najpredaniji, najsavjesniji, oni koji žele odraditi do kraja, jer drukčije ne mogu i ne znaju, jer u drugome, izvitoperenu i površnomu ne vide smisao posla kojim se bave, a taj posao nije isključivo stvar obrazovnih ishoda, nego je i stvar stvaranja i njegovanja vrijednosti. A tu pak„sustav“ pušta na sve strane.

Umjesto da te vrijednosti razvija i potiče, ponajprije vlastitim primjerom, strukture u pravilu dodjeljuju otprilike zamišljen plan, prepun šupljina i nedorečenosti, pa ga prepuste tim odgovornim i samozatajnim ljudima da svojim životom, davanjem, ustrajnošću krpaju sve te rupe. Računaju na to da će se uvijek iznova polomiti i rastrgati na sve strane kako bi njihovi učenici dobili najbolju uslugu, koju, usprkos svemu, zapravo često i dobivaju. Kao dijelom i onu najslabiju moguću, jer kriterija i sustava vrednovanja učiteljskoga rada zapravo – nema. I ne samo da ga nema, nego je i okrenut naopako: kada si najmanje u učionici, dobiješ najviše bodova za napredovanje.

Pa onda tako i bude.

A to, ne samo da nije fer, nego je i destruktivno.

Petrinja, Glina, Sisak, Dvor, Hrvatska Kostajnica, Strašnik, Gora, Majske Poljane…

Oprostite, dragi gradovi, mjesta, sela i zaselci, ako izgleda da govorim o nečemu nebitnom i da sam vas zanemarila.

Nisam, iako možda ne uspijevam u onome što želim, dovoljno približiti koliko je to sve jedno s drugim povezano i kakve se u ovoj velikoj nesreći i boli neizmjerne prilike zapravo otvaraju. Prilike da napokon utvrdimo poredak!

Jer – ako ga još i sada ne vidimo, teško da ćemo ga ikada vidjeti…

A želim ovo: Želim da postane konačno jasno da je u osnovi svakoga poučavanja komunikacija kao i elementarni uvjeti u kojima se to poučavanje događa. Zatim na red dolazi i stručnost (u smislu određena znanstvenoga polja ili kojeg drugog područja stvaranja i djelovanja), kao neizostavan dio, ali dio koji ne može preživjeti ako prva dva uvjeta nisu zadovoljena. U školi barem ne može preživjeti. Oprostite na blasfemiji, ali to je presveto trojstvo uspješnoga učenja i poučavanja.

— — — —

Ovdje, gdje se upravo nalazim pišući ove retke, smračilo se i pada kiša. Dosta je hladno. Imam krov nad glavom i pregršt radijatora raspoređenih po kući. U jednom dijelu kuće nalazi se i peć na drva i ona osobito toplo i ugodno grije. Svi su prozori na mjestu, električna energija bespogovorno teče, voda je tekuća, i to i bunarska i ona iz gradskoga vodovoda. Telefonska linija radi, internetski signal je na trenutke slab, ali postojan i zapravo nema većih poteškoća (za nastavu na daljinu bi ga najvjerojatnije ipak trebalo unaprijediti). Znam gdje mi stoje papiri, gdje olovke, gdje češalj, gdje ručnici, gdje čaše. Krevet je na mjestu, imam posteljinu i jastuke. Imam i ukućane, i svi su dobro. Kao i prvi susjedi. I drugi, i treći… I ljubimci su na broju. I životinje. I blago…

Kuće uglavnom ovdje nisu, ali oštećena je prelijepa zidana kapelica iz 17. stoljeća, neoklasicistička. Oštećena do neprepoznatljivosti; više nije kapelica, sada je ruševina. Drvene su netaknute… I crkva na susjednu brijegu, u čijoj je obnovi i dogradnji sudjelovao i poznati arhitekt Hermann Bollé, dobila je crvenu naljepnicu. A ona je građena (obnavljana) nakon supervelikoga zagrebačkoga potresa 1880. Nekoliko kilometara dalje pak, oštećenja na obiteljskim kućama i crkvama znatno su veća, a svakim novim kilometrom, rastu nemilice. Eksponencijalno. U Kravarskome srušila se župna crkva Uzvišenja Svetog Križa koja se prvi put spominje 1334. godine, a upravo srušena gradnja datira iz 1874. godine. A zatim, još dalje, srušilo se gotovo sve.

Da je dan, mogla bih sjesti u auto i voziti se vijugavim lokalnim cestama sve do Strašnika i Petrinje, i vlastitim se očima uvjeriti koliko toga od gore nabrojenoga (olovaka, ručnika i jastuka) ondje još uvijek nedostaje; ili, sve da svega toga i ima, teško da je na svojemu mjestu.

Netko tko to ne može razumjeti i osjetiti, ne bi trebao donositi odluke o obrazovanju. Ni igdje.

Da, dobro je vratiti određenu strukturu i kolotečinu, ali bitan je način na koji će se to vratiti. Ono prvo u ovome odjeljku koje sam istaknula – komunikacija.

Budi blag, obziran i slušaj s razumijevanjem. (Uostalom, zar nije baš takav dojam glavnina učitelja stekla pri ponovnom ili novom susretu s čelnom osobom ministarstva? – I, zaključila, da je već to promjena. Jako dobra promjena.)

Zatim, kad je frka, budi prvi među jednakima.

I zatim, da ne ostane sve šuplje: Smisli, kreiraj, ponudi, predloži… kreni stvarati dodatnu vrijednost. Ne, nastava na daljinu nije dobar prijedlog; ako je epidemiološki moguće i provedivo, a svi vjerujemo da će u skoro vrijeme tako i biti, tim bi ljudima trebao živi kontakt, trebala bi im mjesta okupljanja, suradnje, razgovora, druženja.

Ima, vidjela sam baš jučer, prelijepih, prostranih, ugodnih, od potresa i svih nepogoda zaštićenih montažnih kućica (odnosno cijelih hala) koje su namijenjene upravo ovakvim nevoljnim situacijama; u njih se smještaju škole, vrtići, domovi zdravlja u okolnostima prirodnih nepogoda. Pa zar ne bismo mogli izići iz naših uskih okvira krpanja i beznađa, pa ponuditi jednu takvu strukturu, lijepu, opremljenu, toplu, svijetlu, ugodnu, organizirati djeci i učiteljima prijevoz pa neka borave ondje nekoliko sati dnevno, koliko se dogovori i odredi, bez striktnih unaprijed zadanih rasporeda i ograničenja. Dajte im da u prvo vrijeme imaju radionice tipa Novigradskoga proljeća, neka vode stručnjaci kakvi se okupljaju u toj stvaralačkoj školi, ili nekoj drugoj sličnoj, da se ljudi donekle opuste u kreativnu okružju, da rade ali na način na koji će najviše moći izraziti svoje emocije i najdublje se povezati s drugima te tako postupno i sa sigurnošću vratiti u kolotečinu, odnosno stvoriti novu kolotečinu…

Ako netko ne želi, ne mora sudjelovati, ne mora ni doći, pristupit će mu se na drugi, toj osobi prihvatljiviji način. Osjetite u potpunom smislu i praksi, što znači razvijati intrizičnu motivaciju… Omogućite u sklopu te škole ili tih škola, ugodne i prozračne školske knjižnice, s novim policama, novim naslonjačima, stolovima i mnoštvom novih mirisnih knjiga, vjerujem da nema izdavačke kuće koja ne bi donirala u tu svrhu… Da oni kojima nije do dinamičnijih stvaralačkih interakcija, uživaju u carstvu jednako stvaralačkoga i interaktivnoga mira i tišine. Uz knjigu.

Zatim postupno i u dogovoru s onima za koje ćete kreirati i koji će zajedno s vama sukreirati, uvodite i ostale predmete, strukturirajte nastavu, pomalo se usmjeravajte i na lijevu stranu mozga, ali pomalo… u tim novopodignutim, baš tim ljudima i samo njima namijenjenim ugodnim prostorima, recimo onako ugodnim, urednim i svijetlim kakva je Američka škola na Bundeku, samo ova bi bila kod Petrinje, Gline i Siska, i ne bi bila na kat, i bila bi montažna, ali jednako lijepa, svijetla i s brigom i predanošću napravljena…Zatim, neka učenici sve svoje stvari vezane uz školu ondje i ostavljaju, neka u škole ulaze „lagani kao pero“ i „slobodni kao ptica“, neka uče ondje (zar ne bi tako trebalo i biti?), a ne kad se već iscrpljeni, na kraju dana, vrate svojim ukućanima, neka imaju osiguran barem jedan topli i potpuni obrok, uz onaj jutarnji… Neka imaju lijepa i ugodno namještena predvorja, odnosno prostorije gdje će se moći uvaliti u neki jastuk ili fotelju-vreću i međusobno neobvezno čavrljati… eto, iskušajte to sve, sada imate neponovljivu a ujedno i toliko dragocjenu mogućnost, koja se javi jednom i nikada više, a i dobro je da se u ovakvim okolnostima javi upravo toliko puta. Ujedno imate priliku nešto teško i bolno promijeniti za 180 ili barem ublažiti i olakšati. I još imate i nepodijeljenu globalnu potporu za sve to. I različite dodatne fondove i mogućnosti… Pa kud ćeš veće prilike…

Ukratko: Ponudite napokon nešto drugo, jer je i sve oko naših Petrinjaca, Siščanki i Glinjana drugo i drugačije.

I nemojte reći da nema novca, sasvim je jasno da novca (toliko, a i više) itekako ima. Samo dajte zrnce volje… rastvorite te zamorne kutije u koje smještate i sebe i nas.

— — — —

S obzirom na iskustvo proljetnoga zatvaranja društva i izrazito loših (po mojoj prosudbi) uputa kako ostvarivati nastavu na daljinu, pri čemu su svi bili izrazito iscrpljeni, a učinci se takve nastave tek moraju utvrditi (sva svjedočenja o tim učincima kojima sam do sada imala prigode svjedočiti, nisu nimalo obećavajuća, nego upravo suprotno), molim vas, nemojte unesrećenim ljudima, tjedan dana nakon velike nesreće koja ih je snašla, nuditi  tu (usuđujem se reći) omraženu nastavu na daljinu, kao najjednostavnije rješenje (komu najjednostavnije?) i još im pritom govoriti da je to za njihovo psihičko zdravlje dobro i potrebno… Pa nemojmo tako. Kad je opcijâ toliko, i toliko neizmjerno boljih…

Ima zvijezda koje još nikada nismo vidjeli…

Ima zvijezda koje još nikada nismo vidjeli.

One svijetle kada padne mrkliji mrak.

Izreka je to koju potpisuje belgijski pisac i svećenik Phil Bosmans. Jako mi je draga, i često mi je mnogo značila pa ju evo dijelim s vama baš sada.

Vjerujem da se ništa ne događa slučajno. Također vjerujem da se u svemu krije prigoda za nevjerojatno dobro, pojedinačno i opće.

U tome svjetlu vidim sve što nam se dogodilo u 2020. godini.

Teško mi pada kada osjećam i duboko spoznajem da nešto što bi se moglo pretvoriti u sjajnu prigodu za rast i napredak, za optimizam i istinsku promjenu na bolje, ili barem pokušaj promjene, ponovno tone u bezdan nevoljenosti, nevoljnosti i nezainteresiranosti, i to samo zato što oni koji su zaduženi za upravljanje i smišljanje tih promjena, oklijevaju ili nisu potpuno sigurni kako bi i kamo. Ili je koji drugi razlog, ali zapravo me i ne zanima koji je.

Kada govorim o kormilu, ne upućujem svoja zapažanja isključivo na jedno mjesto, jer uistinu ne znam što se ondje stvarno događa i koje se sve ideje i nakane upravo razvijaju, kako sam uvodno i napisala. Ali znam da do sada ni od koga nadležnoga nisam čula ono što bih u ovoj situaciji voljela čuti. I dalje smatram da pitanje o nastavi nije trebalo biti još barem nekoliko dana postavljeno, a i dulje, i – ponavljam – da je meni postavljeno, ne bih na njega odgovorila; ne zato što ne planiram nastavu, nego zato što nije suosjećajno a ni produktivno u ovome trenutku brzati s tom temom. I to još u tako nespretno sazdanu prilogu o školama koje su gotovo potpuno zbrisane s lica zemlje. A i ljudski domovi također.

Ne brine me što će netko 18. siječnja morati raditi na daljinu, jer potpuno sam svjesna da nakon ovakvoga životnoga iskustva reakcija će zasigurno biti snažna pa i u onim situacijama u kojima ne bude baš nikakve reakcije, ako do tada ne sazori vrijeme da se istinski može početi s radom, pa i nastavom na daljinu, u što sumnjam. Jer je, kako utvrdih, povezana – i to doslovce – s fizičkom i psihičkom boli, i zato – omražena. (Ponudite nešto drugo, nešto napokon novo, sada na ovom neočekivanu i tako vrijednom školskom uzorku, u čast i na dobrobit i unesrećenih ljudi i cjelokupna izlaska ne samo iz glinske, sisačke i petrinjske krize, nego cjelokupna hrvatskoga obrazovnog zastoja.)

Ministarstvo ne može predvidjeti što će biti do 18. siječnja i zato nije trebalo brzati s nagovještajima, jer je time ponajprije sebi učinilo medvjeđu uslugu, a profesionalce za koje je nadležno, nije nimalo ohrabrilo.

Ako me pak išta brine…

Brine me kiša što vani pada. Ne vidim ju, ali čujem da je uporna i krupna. Brine me jesu li svi na suhom i donekle toplom, voljela bih i vjerovat ću da jesu.

Na kraju, draga Banovina i njezina nesreća, osvijetlila je toliko toga, još toliko toliko toga što je također posredno i neposredno vezano uz obrazovanje, i što također već jednom moramo prestati gurati pod tepih, jer sve tako zgurano, ma koliko zaobilazili, preskakali i hinili da ne postoji, rasprostre se u nekome trenutku u cjelokupnoj velebnosti, bez iznimke. Pa onda rješavaj odjednom sve kada nisi želio korak po korak…

Uz želju da prepoznamo stostruke prilike u ovoj neprilici, volju u nevolji i sreću u nesreći, još jednom citat Phila Bosmansa:

Ondje gdje procvate jedan cvijet, jednog će dana procvjetati tisuću cvjetova.

Čuvajte se, poštovane kolegice i kolege iz Petrinje, Siska i Gline i svih pogođenih i dotaknutih mjesta. Iskreno mislimo na sve vas.

■ NAPOMENA ■ piše: Snježana Mostarkić ■ autorica naslovne slike: Andrea Petrlik-Huseinović, akademska slikarica i autorica brojnih nagrađivanih slikovnica ■