Okrutnost na internetu nešto je čemu je posvjedočio svatko tko se barem jednom uputio na koji od portala ili društvenih mreža. U nekoj dalekoj ili i ne tako dalekoj prošlosti, kada smo se prvi put zgrozili do kojega stupnja bezobzirnosti i zloće može ići postupanje prema drugim osobama, ili smo takvo postupanje i sami doživjeli, moguće smo pomislili kako će se s vremenom – stanje popraviti. Kako u mnogim prigodama vrijedi ona izreka: Svakoga gosta, tri dana dosta, možda smo ju optimistično poželjeli primijeniti i na sve ono što se događa s okrutnošću, ponižavanjem i namjernim nanošenjem uvreda na internetu.

No, kako vrijeme prolazi, stanje ne postaje nimalo bolje.

Jesmo li oguglali i je li to – najbolji izbor?

Možda manje reagiramo jer smo oguglali zbog količine i snage onoga što se na tim virtualnim sastajalištima svakodnevno producira, no je li otupjelost na takve sadržaje nešto poželjno, osobina kojoj bismo trebali težiti? Je li ona uopće moguća ili ju samo hinimo? I, ako je moguća, ako smo uistinu uspjeli otupjeti, što takva neosjetljivost nosi sa sobom? Jer – otupjelost na zloću na internetu ne postoji izolirano od drugih otupjelosti koje su se pritom također morale dogoditi.

U nastavku slijedi popularno pisan tekst autorice brojnih knjiga nastalih na temelju istraživanja ljudske ranjivosti – Brené Brown, s kojom ste se već mogli susresti na Školskome portalu. Dio njezina pristupa u suočavanju sa sramom i posramljivanjem iznesen je u članku Učitelji su često suočeni s nedostižnim očekivanjima zbog kojih se osjećaju kao da su osuđeni na neuspjeh.

Neograničena dostupnost interneta djeci i mladima tek će pokazati svoje posljedice

Tekst o postupanju na internetu koji možete nešto niže, u nastavku, pročitati, nije – valja naglasiti – namijenjen djeci, nego odraslima. Djeca bi trebala biti pošteđena otvorena pristupa internetu i njegovim sadržajima u svojim ranim i razvojnim godinama. Većina mrežnih aplikacija i platforma među svojim pravilima ima ono o dostupnosti djeci od 13. godine života na dalje, no to se u nekim društvima donekle poštuje, a u nekima nimalo.

Posljedice izloženosti djece neograničenim količinama neprimjerenih i nefiltriranih informacija i sadržaja koje neprestance, 24 sata na dan i 7 dana u tjednu, kolaju internetom, zasigurno će pokazati svoje pravo lice u vremenu koje tek dolazi.

Osim djece i mladih kojima se takvo što dopušta, na žalost često bez ikakva nadzora, za što oni sami ne snose potpunu ili i nikakvu odgovornost, i u svijetu odraslih velik je broj onih koji su pokleknuli pred čarima mreže, i to barem onoliko koliko i djeca i mladi, ako ne i više.

Da ne bude zabune: internet i virtualna komunikacija otvaraju prostor za mnoge izbore i pristupe; za slanje poruka, dijeljenje misli i ideja, za razgovore, dogovore, za istraživanja. Sve je to donedavno bilo nedostupno na ovako brz i izravan način.

Međutim, druga je strana toga da mnogi ostavljaju svoje vrijeme, srce i dušu na virtualnim stranicama, dijeleći svoja razmišljanja, osjećaje i stavove s ljudima koje nikad nisu osobno susreli, a mnoge nikad i neće. Ulaze u iscrpljujuće borbe, rasprave i dokazivanja, s jedne strane, ili pak odustaju od bilo kakva razgovora, kao druge krajnosti te podmukle suvremene arene. Naime, i jedan i drugi pristup ekstremne su pojave koje ne služe ljudskoj dobrobiti, uključujući u tu dobrobit i psihičko i fizičko zdravlje.

Boravak na internetu utječe na kvalitetu našega života

Jasno je svima, i onima koji jesu na mreži, i onima koji nisu – ne možemo ono što postoji obrisati krpom ili gumicom. Bez obzira na to je li praksa boravka na mreži kao vrlo zastupljenoga oblika suvremenoga življenja dobra ili loša, ona postoji. Možemo ju nijekati, možemo ju osporavati pa i proganjati, no ona je i dalje tu.

Pada mi na pamet izreka: „Poučavanje primjerom nije jedna od mnogih vrsta poučavanja. To je jedino poučavanje.“

Zbog toga, bez obzira na to imaju li djeca i mladi u vašem okružju otvoren pristup društvenim mrežama već danas ili će ga imati sutra, kao i bez obzira na to što današnje „upute“ nisu namijenjene najmlađima, one će do njih doprijeti na sve one načine na koje se mi, kao odrasle samostalne osobe, nosimo s izazovima na ćorsokacima internetskih lutanja.

Ne morate čak ni izravno o tome govoriti; vaši stavovi, načini i postupanja izlaze iz vas, kao i iz vaših svakodnevnih raspoloženja, i rasprostiru se kako na uži bližnji krug koji vas neposredno okružuje, tako i na sve one ljude s kojima dolazite u kontakt.

Zato je bitno razmisliti o svojem boravku na mreži, razlozima zašto to činimo, količini vremena koju ondje provodimo te kakav trag taj boravak ostavlja u nama, kao komunikacijski opredijeljenima i društveno definiranima bićima. To nisu besmislice, to je nešto što nas određuje. Što utječe na kvalitetu našega života, naš odnos prema stvarnosti i prema svim ljudima, a osobito onima koji su nam prvi.

Stoga možda nije naodmet pročitati razmatranje na tu temu osobe koja se godinama bavi istraživanjem ljudske komunikacije, međusobnih odnosa i osjećaja, ponajprije boli, ranjivosti, srama i postiđivanja.

Slijedi u nastavku.

Članak Izreci svoju istinu, slijedi svoje divlje srce – Kako je Brené Brown naučila nositi se s okrutnošću na internetu objavljen je na stranicama britanskoga izdanja časopisa Vogue.

Najbolji način na koji bih opisala modernu borbu na društvenim mrežama bila bi rečenica jednoga člana iz petoga naraštaja mojih Teksašana koji kaže: To je smeće od predstave.

Uvijek sam mislila da ću doći do točke u životu i u karijeri kada će društvene mreže postati mirnije, a okrutni komentari neće dopirati do mene. Nakon svega proživljenoga, u dobru i u zlu, sada znam da se taj dan nikada neće dogoditi.

Predodređeni smo za povezivanje

Mogu prestati čitati komentare na mreži, ali tada ne mogu odgovoriti, niti se povezati s onih 99 % ljudi koji su predivni i od kojih toliko učim i o sebi i o svijetu.

U ovome je kvaka: mi smo neurobiološki predodređeni za povezivanje.

Kada prestanemo mariti za ono što drugi misle, umanjujemo svoje mogućnosti za stvaranjem veza i ulazimo u poteškoće mnogo veće od onih u kojima smo doživjeli ponižavajuću primjedbu. Opet, ako dopuštamo da nas određuje ono što drugi o nama misle, gubimo svoje kapacitete za autentičnost i hrabrost.

Nismo sazdani tako da nas drugi ne zanimaju

Dvadeset godina proučavanja ranjivosti, hrabrosti, suosjećanja i srama, donijelo mi je moć rendgenskih uvida. Kada uočim da tko zauzima stav govoreći na sav glas: „Ne zanima me što drugi misle!“,  vidim kako se izlijeva bol iz njegova 12-godišnjega ja. To, naime, nije istina; jer nismo tako sazdani ma koliko hinili da jesmo. Pa ako na sebe navlačiš oklope tako debele da počinješ gubiti mogućnost osjećati bol, dolaziš u rizik da više ne osjećaš – baš ništa.

Silno nastojim hodati ovim svijetom bez oklopa i bez maske na licu. Ima dana kada samozaštitu potpuno ostavim po strani jer osjećam hrabrost, a katkad i zato što ju je naporno tegliti naokolo. U oba slučaja, slobodna od svega što skrivam – perfekcionizma, ciničnosti, udovoljavanja drugima – mogu si dopustiti više radosti, povezivanja i intimnosti. Međutim, neizbježno, i više boli.

Može li komentar, ili napuštanje prijateljstva na društvenoj mreži, ili kakav zloban status uistinu slomiti srce?

Ne. – Slamanje srca ide uz ljubav. A žuč i talog s društvenih mreža mogu postići da se osjećamo malenima, posramljenima, da osjetimo neugodnost, nelagodu, pa i ljutnju ili bijes.

Tijekom protekle dvije godine iskušala sam nekoliko strategija reduciranja boli koju uzrokuju društvene mreže.

Uzvratiti – nije opcija!

Prva je bila prilično katastrofalna: Odgovorila bih. – To djeluje nedužno, međutim, kada je za tobom iskustvo proučavanja ljudske ranjivosti kao svakidašnjega posla, kada si na razini najbolje obavještajne agencije u polju istraživačkih i izviđačkih vještina, a uz to posjeduješ i verbalnu snagu razbijanja na komadiće svakoga tko je povrijedio bilo tebe ili tvoje bližnje, ta je opcija razorna.

Kada uzvratimo i pritom dođemo u situaciju biti svjedocima vlastitoj okrutnosti, gledati sami sebe kako mašemo prozivanjima, ponižavanjem i ismijavanjem kao oružjem protiv drugoga ljudskoga bića – to može slomiti naše samopoštovanje.

Ograničavati – također nije opcija!

Sljedeća strategija koja mi je nadošla bilo je ograničavanje objava koje uz sebe donose one najpakosnije reakcije. Na nesreću, ti su statusi često govorili o temama društvene nepravde i ljudskih prava.

Uočila sam da se mnogi prijatelji i kolege povlače od izražavanja stava jer, uistinu, u svemu tome nema pobjednika. Kao osoba koja je iskusila teške napade sa svih mogućih strana, i s „lijeva“, i s „desna“, mogu vam mirno reći: Ako je pobjeđivanje vaš cilj, odmah odstupite.

Ali ne objavljujem tekstove o društvenoj nepravdi iz razloga da pobijedim.

Objavljujem ih iz razloga što me šutnja o poniženim prognanim i izbjeglim ljudima, razdvojenim obiteljima, vrijeđanju ljudskoga dostojanstva na temelju toga tko su, koga vole ili odakle dolaze – čini sudionikom.

Da bude potpuno jasno: Izabirući komociju nečinjenja i nejavljanja umjesto zalaganja za ono za što vjerujemo da je istinito i bitno, prekidamo vezu sa samim sobom.

Zašto?

Zato što moramo pripadati samima sebi prije negoli ćemo moći pripasti ikom ili ičemu drugom.

Imati vlastitu priču…

Kada izdamo sami sebe kako bismo se „uklopili“, „bili voljeni“, „ne uzrokovali probleme“, „izbjegli nelagodu“, „sklonili se pred prijeporom“ ili pak „ne razočarali druge“, slamamo srce samima sebi.

Napustiti prijateljstvo s vlastitim uvjerenjima radi drugih, istinska je prijetnja.

Jedina provjerena strategija do koje sam do sada došla jest ova: imati vlastitu priču, imati ono u što vjerujemo i voljeti sebe – najhrabrije su stvari koje ćemo ikada učiniti ili imati.

Napravi svijetu uslugu: Izreci svoju istinu. Slijedi svoje divlje srce.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Brené Brown, autorica, književnica i istraživačica ■ Ujedinjeno Kraljevstvo: Vogue – modni časopis koji donosi različite popularno pisane aktualne teme u autorstvu poznatih stručnjaka i književnika ■ izvornik: www.vogue.co.uk ■