Postoje roditelji koji razgovaraju sa svojom djecom, kao i oni koji rijetko razgovaraju ili gotovo uopće ne razgovaraju. Postoje razgovori koji su otvoreni i u kojima sudionici istinski sudjeluju, dijele svoja razmišljanja, iskustva, doživljaje i osjećaje, imaju povjerenja jedni u druge te teže i raduju se trenutcima u kojima mogu otvoreno i bez straha od osude podijeliti svoja iskustva i raspoloženja s onima kojima vjeruju; postoje i oni koji su površni, formalni, koji se svode na nabrajanje činjenica i informacija, u kojima nema povezanosti i razumijevanja te nakon kojih ostaje praznina, a jaz otuđenosti postaje još veći.

Jedno od čestih pitanja koje roditelji postavljaju svojoj djeci glasi: „Kako je danas bilo u školi?“ Ili, u još manjkavijoj inačici: „Što je bilo u školi?“

Razgovor je temelj za zdravo odrastanje

Postoje roditelji koji pretjerano bdiju nad svojom djecom te su im djeca poput kakvih „informativnih pultova“. Prikupiti što više informacija, saznati sve do detalja, pa zatim to i protumačiti „na svoj način“, nije nikakva dobrobit ni za koga, a osobito u takvim informativnoprikupljačkim razgovorima stradaju djeca. Ona, u takvim okolnostima, nisu sugovornici, a nisu ni mlade osobe u razvitku za čiji život i odrastanje netko skrbi i daje najbolje od sebe, nego su tek sredstva/oruđa informiranja svojih roditelja o drugim ljudima, dijelom i o sebi, kako bi se mogli donositi kojekakvi zaključci, pripovijedati (često potpuno neutemeljene) priče, i još mnogo toga što iz takva obrasca ponašanja slijedi. Svjedoci smo takvim ponašanjima svi koji radimo ili smo radili s djecom te zbog naravi posla surađivali i komunicirali i s njihovim roditeljima.

Bez obzira na sve što se događa ili pogrešno, pa i štetno, provodi, razgovor s djetetom ostaje jedno od uporišnih mjesta svakog zdravog odrastanja. Kako ga voditi, kako pristupiti, koje pitanje postaviti, nije nešto što se može propisati ni člankom, ni pravilnikom, pa ni znastvenom studijom. Mnogo je načina, toliko mnogo koliko je mnogo i različitih pojedinaca, i djece i roditelja. Povrh i iznad svakoga propisa, pravila i savjeta koji ćete negdje pročitati ili čuti, bitno je ono što vi kao osoba uistinu jeste, s kakvom emocionalnom inteligencijom pristupate kako djetetu, tako i svijetu i životu uopće, pa i samom sebi, na kraju krajeva (ili na početku krajeva…).

Jasno nam je svima koji smo o tome ikada imalo razmišljali da je upravo ta sposobnost uvijek i u svim situacijama – glavni ključ. Sve ostalo proizlazi iz te određenosti.

I izbjegavanje razgovora govori tisuću riječi

To svakako ne znači da treba odustati od svakoga informiranja, učenja i spoznavanja. Baš tada kada su temelji dobri, kada postoji plodno tlo, veliki je grijeh (ponajprije prema samom sebi) ne učiti i ne spoznavati, odustati od vlastita rasta i razvitka.

Razgovor je uvijek dvosmjeran proces (trebao bi biti tako i shvaćen i vođen, no i kada – u praksi – nije, on ostaje dvosmjeran proces, makar druga strana ne progovorila ni riječi – jer šutnja ili otklanjanje i odbijanje razgovora, izbjegavanje, zatvaranje u sebe – govore i više od riječi).

Što ćete pitati, kako ćete pristupiti, ovisi o vama, ovisi o djetetu, ovisi o okolnostima. Uz sve to, nemojmo zaboraviti da se većina naših „razgovora“, i to onî esencijalni, vodi na „razini neizgovorenoga“. Sigurno ste mnogo puta svjedočili da se s nekim razumijete i tada kada niste izgovorili ni riječi (ili čak najviše tada!), kao i to da se s pojedincima ne možete i ne uspijevate razumjeti ni nakon što ste izrekli traktate, s obje strane.

Kao najava današnjega članka, jedna od ključnih rečenica:

„Pitanja postavljamo u trenutcima kada se možemo bezrezervno posvetiti razgovoru tako da dijete osjeća potpunu pozornost i posvećenost.“

O sadržaju pitanja koja upućujemo djeci, o tome kako ih i kada postaviti te drugim pojedinostima vezanima uz razgovore roditelja i djece piše savjetnica iz Kalifornije Elena Aguilar.

Tekst 15 Questions to Replace ‘How Was School Today?’ objavljen je na obrazovnome portalu Edutopia.

Koliko ste puta upitali svoje dijete: „Kako je danas bilo u školi?“ i zatim osjetili frustraciju jer je izostao odgovor? Kao roditelj osjećam krivnju što to pitanje svojemu sinu postavljam iz dana u dan iako u pravilu ne dobivam osobit odgovor.

Katkad (da budem iskrena) nemam snage za pravi razgovor. U drugim slučajevima ne mogu se sjetiti što bih drugo pitala. Kao učiteljica, često bih znala poželjeti da djeca sa svojim roditeljima podijele sjajne stvari koje se događaju u našoj učionici, no nisam uspijevala domisliti način na koji bih ih na to potaknula.

Sada, kada je moj sin u višim razredima osnovne škole – gdje je komunikacija s učiteljima manja u usporedbi s razdobljem kada je bio u razrednoj nastavi, a istodobno se događa više toga o čemu bismo trebali biti obaviješteni – napisala sam popis pitanja koja bi trebala iznjedriti bitne informacije. Voljela bih da sam, dok sam radila u nastavi, bila u mogućnosti taj popis predočiti roditeljima kako bi se i oni, postavljajući prava pitanja, mogli upoznati s našim radom.

Pitanja             

S ponekom preinakom na razini riječi, ova bi pitanja trebala poslužiti za razgovor s djecom i mladima bilo koje dobi:

1.] Jesi li danas osjetio uzbuđenje zbog onoga što si učio u školi? Ispričaj mi o tome.

2.] Jesi li u nekom trenutku osjetila zbunjenost? Voljela bih čuti o tome.

3.] Kako si zadovoljna današnjom nastavom? Što te je posebno zainteresiralo dok ste učili? Ima li nešto što bi željela produbiti, jesu li ti se javila pitanja na koja još tražiš odgovor?

4.] Jesi li danas zbog nečega osjetio zabrinutost? Je li te nešto zbunilo ili preplašilo?

5.] Jesi li u nekom trenutku osjetila razočaranje ili te je netko povrijedio, pokazao nepoštovanje, nastojao te poniziti? Možemo razgovarati o tome.

6.] Je li danas netko od učenika iskazao svoju skrb i želju da ti pomogne?

7.] Jesi li danas osjetio ponos zbog onoga što si napravio?

8.] Jesi li u razgovoru s drugim učenicima osjetila veliko zadovoljstvo? O čemu ste razgovarali kada si se tako osjećala?

9.] Što je danas za tebe predstavljalo izazov?

10.] Što od onoga što se danas dogodilo u školi osobito cijeniš? Je li bilo nešto što ti je dalo krila?

11.] Što si danas u školi naučila o sebi?

12.] Postoji li nešto o čemu bi želio razgovarati jer tražiš neki odgovor ili rješenje?

13.] Brine li te što?

14.] Što te raduje kada pomisliš na sutrašnji dan u školi?

15.] Postoji li neko pitanje koje bih trebala postaviti o tvom današnjem boravku u školi kako bismo o tome mogli razgovarati?

Što biste, postavljajući pitanja, trebali imati na umu

Kako i kada postavljamo pitanja čini veliku razliku u onome što ćemo od djece dobiti. Ponajprije, ne postavljate sva pitanja odjednom, niti u jednom danu. Postavite jedno, možda dva. S vremenom će vam postati jasno koja će pitanja polučiti najsmislenije odgovore. Pitanja postavljamo u trenutcima kada se možemo bezrezervno posvetiti razgovoru tako da dijete osjeća potpunu pozornost i posvećenost. U mojem kućanstvu razgovorima sa sinom pripada vrijeme kada zajedno objedujemo ili kada smo u autu i nekamo se vozimo.

Naši su razgovori postali rutina. Moj sin zna da ću mu, dok se vozimo u školu, postaviti pitanje čemu se raduje, osjeća li zbog čega zabrinutost te postoji li nešto o čemu bi sa mnom želio razgovarati kako bih mu pomogla da dođe do odgovora ili rješenja.

Još nekoliko savjeta…

Ovo što slijedi moglo bi vam pomoći da vaši razgovori s djetetom budu afirmativni i moćni:

Ne prekidajte.

(Ne upadajte u riječ.) To je dobro pravilo za svaki razgovor, no osobito za razgovore s djetetom.

Tražite još.

Jednostavno recite: „Želim o tome saznati više.“ Ili: „Možeš li mi još malo govoriti o tome?“ – „Voljela bih čuti još pojedinosti.“

Pitajte o osjećajima i doživljajima.

Nakon što vam dijete ispripovijedi svoje iskustvo, pitajte: „Kako si se tada osjećao? Što si zapazio, kakve osjećaje taj događaj/razgovor/postupak u tebi budi?“

Cijenite iskazane osjećaje i svjedočenja o osjećajima.

Bez obzira na to kako se dijete osjeća, to je normalno i u redu. Neka mu bude jasno da tako razmišljate. Osjećaji su u redu. To mu i recite.

Izrazite jasan stav da, bez obzira na to radi li se o učiteljima ili o djeci, zloća i neljubaznost nisu u redu.

Ako vam govori o učiteljici ili učitelju, ili nekom drugom djelatniku škole, koji je na njih vikao ili ih vrijeđao (bez obzira na to što su učinili), dajte jasno do znanja da za odraslu osobu nije u redu tako se prema njima ophoditi. Isto se odnosi i na ponašanja između djece.

Zahvalite na svemu što je dijete s vama podijelilo.

Cijenite njegovu iskrenost i želju da s vama dijeli bitne trenutke, kako ushite, tako i težine.

Takav odnos rasplamsat će želju da to čini i ubuduće.

Koja pitanja postavljate djeci? Što najviše rasplamsava razgovore koje vodite? Svoja iskustva, razmišljanja i doživljaje možete podijeliti ispod objave članka na stranici Školskoga portala na Facebooku.

■ NAPOMENA ■ napisala (uvod), izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić  ■ autorica članka na engleskom: Elena Aguilar – savjetnica iz Oaklanda u Kaliforniji, autorica knjiga The Art of Caoching, The Art of Caoching Team i dr. ■ tekst je pri prijevodu mjestimice uređen i prilagođen, a poveznica na izvornik nalazi se na kraju ove napomene ■ SAD: Edutopia – portal namijenjen obrazovnim temama ■ izvornik: www.edutopia.org  ■