„Posljednjih nekoliko godina u mojem životu više nije bilo nedjeljnoga nemira i pomalo sam počeo zaboravljati na njega. No – tada se dogodila školska godina 2020./2021.! “

Novi načini poučavanja koji se od učitelja zahtijevaju u nastavi na daljinu mnoge su učitelje doveli u položaj početnika. Sve to može izazvati dodatnu nelagodu, piše profesor i autor Mark Enser.

U nastavku možete pročitati nekoliko savjeta kako se suočiti s „nedjeljnom nelagodom“ koju doživljavaju mnoge učiteljice i učitelji kako u regularnim uvjetima, tako i u vremenu nastave na daljinu.

Tekst Pet načina kako pobijediti „nedjeljnu strepnju“ pa i u pandemiji profesora i autora Marka Ensera objavljen je na obrazovnome portalu TES.

Pitam se postoji li ijedan učitelj koji je prošao svoj cjelokupan profesionalni put a da nijednom nije osjetio nedjeljni nemir? Postoji li netko u učiteljskom poslu komu se nikad nije dogodila neprospavana noć posljednjega dana školskih praznika?

U mojem slučaju, nemir bi počeo u nedjelju, kratko nakon doručka, kada bi mi se misli usmjerile na sav onaj posao koji protekloga tjedna nisam stigao obaviti, a namjeravao sam ga napraviti ili dovršiti tijekom vikenda.

I eto, usred sam vikenda, a na stolu me čekaju tomovi bilježnica koje valja pregledati i ocijeniti, u pretincu za poruke na mojem računalu sklupčao se niz neispunjenih obrazaca i tablica koje treba uputiti u školsku administraciju, a tu su i lekcije koje moram pripremiti za idući tjedan.

Nemir bi, bez ustručavanja, sigurno i postojano, rastao tijekom jutra, a nastavio na jednak način i tijekom popodneva – iako sam do tada u sasvim maloj mjeri uspio smanjiti količinu neobavljena posla; do večeri moj bi se um mahnito utrkivao sa svim informacijama koje pokušava sačuvati za idući dan: o ljudima s kojima moram razgovarati, stvarima koje valja provjeriti, nastavom za koju je potrebno još ponešto odraditi, administrativnim poslovima koji čekaju da ih dovršim…

I zatim bih se stropoštao u postelju i većinu noći proveo zureći u kazaljke (ili brojke) sata uz uzglavlje.

Nakon nekog vremena, stanje se znatno popravilo. Stvari su se automatizirale. Nisam više morao osobito mnogo razmišljati o nastavi, pojedine sam teme obradio već nebrojeno puta.

Osigurao sam načine pružanja povratnih informacija koji ne uključuju tomove bilježnica koje treba pregledati i u njih zapisati neizmjerna detaljna zapažanja, a pronašao sam i oblike upravljanja razredom tako da su se i pitanja vezana uz ponašanje učenika prorijedila, pa i nestala, te je moj um bio slobodan od bojazni kako će se onaj razred sutra ponašati, kao i od cjelokupnoga stresa i napetosti koje takvo razmišljanje neizostavno donosi.

Posljednjih nekoliko godina u mojem životu više nije bilo nedjeljnoga nemira i pomalo sam počeo zaboravljati na njega.

No – tada se dogodila školska godina 2020./2021.!

Protekle se godine promijenio kontekst poučavanja. Ustaljena sigurnost što radimo i kako to radimo – nestala je u hipu.

Umjesto da se oslanjam na svoje dobro provjerene navike koje me vode u nastavi i poučavanju, morao sam se neprestance prilagođavati i svaki dan iznova razmišljati što mi je sljedeće činiti.

To je ujedno značilo povratak nedjeljne uznemirenosti.

Na sreću, nakon brojnih godina provedenih u nastavi, bio sam spreman odgovoriti joj znatno brže negoli je to bilo na početku mojega učiteljskoga puta.

Pa evo u čemu vidim te odgovore, a možda bi mogli pomoći i vama:

1.] Napravite popis.

Velik dio mojega nedjeljnoga nemira dolazi iz osjećaja panike uzrokovanoga nevidljivim plimnim valom sačinjenim od različitih poslova i obveza, koji prijeti da će me poklopiti i potopiti.

Shvatio sam da provodim večer u mentalnom sprintu kroz sve ono što moram napraviti čim idućega dana stupim na posao.

Kako sam svim tim obvezama opteretio svoj um, to je značilo da sam o jednom te istom zadatku razmišljao po stoti put iznova, a sve mi je pritom izgledalo da zahtijeva moju akciju kao najžurniju moguću.

Međutim, stao sam tomu na kraj.

Sada nedjeljom navečer sjednem i napišem popis poslova. Plimni val nestane, a poslovi zabilježeni na papiru izgledaju pregledno i sasvim ostvarivo. Također mogu jasno razaznati koje od tih poslova moram obaviti odmah, a koji mogu i pričekati. Umjesto da se opsesivno bavim nabrajanjem i paničarim zbog toga, svaki novi posao koji mi padne na pamet, dodam na svoj popis i zatim – zaboravim na njega, do idućega jutra.

2.] Postavite granice.

Rad u nastavi je posao koji se širi ispunjavajući svako vrijeme koje mu dodijelite. Ako nedjelju smatrate danom kada treba raditi, sasvim sigurno imat ćete što raditi.

Taj posao nema kraja. Ako pomišljate kako ćete u nedjelju raditi i zatim to ne učinite, svi oni poslovi koje ste htjeli obaviti (a niste), sada vam izgledaju propuštenima i velikim teretom s kojim ćete se morati suočiti u ponedjeljak – i tako nastaje taj nedjeljni nemir.

I zato, nemojte si govoriti da ćete raditi nedjeljom!

Ili, budite vrlo precizni i jasni u odlukama kada ćete raditi, učinite to provedivim i držite se toga.

3.] Odredite prioritete.

Iznimno je lako pomisliti da je u poučavanju svepotrebno obaviti što je hitnije moguće. Jednom kada stavite svoje poslove i obveze na papir, razlučite one koje morate smjesta napraviti od onih koji mogu malo pričekati, pa za sve njih odredite vrijeme kada ćete uz njih prionuti – lista prioriteta postaje jasnom i preglednom.

Pridružite svakom poslu redni broj i obavljajte poslove redom kojim ste ih označili. Sve što niste napravili tijekom planiranoga dana, premješta se na popis za idući dan i smješta na mjesto u skladu s ostalim poslovima s novoga popisa i njihovom žurnošću. Zadivljujuće je koliko poslova pritom samo od sebe – nestaje s popisa.

4.] Nemojte si dopustiti paniku i histeriziranje.

Volim poučavanje i vjerujem da je učiteljski posao iznimno vrijedan. No, ako koju bilježnicu nisam pregledao te sam propustio u njoj napisati bilješke, nitko neće zbog toga umrijeti. Ako s vremena na vrijeme propustim poneki rok ili zaboravim unijeti datum u koju od tablica, razumni će ljudi to razumjeti.

Kada osjetim kako osjećaj nemira i panike počinje u nedjelju predvečer nadirati u moj život, otkrio sam da mi pomaže ovo pitanje: „I, što je najgore što će sa sada dogoditi?“ U gotovo svim slučajevima odgovor glasi: „Baš ništa osobito.“

5.] Prisjetite se osjećaja mira i samopouzdanja.

Ovo je neobično. Mogu ležati potpuno budan u ranim jutarnjim satima ponedjeljkom, i moj um će voziti svoju utrku kroz sve ono što toga dana moram obaviti, no u trenutku kada nekoliko sati kasnije stupim u svoju učionicu, osjećam potpun mir.

Smatram da je to zbog toga što sve moje apstraktne i umišljene zabrinutosti u tome trenutku ili postaju potpuno stvarnima, ili nestaju, te mogu početi poduzimati konkretne akcije kako bih riješio one koje su preostale.

Ako sam se našao usred besane noći, ono što mi redovito pomaže da ponovno utonem u san jest vizualiziranje ulaska u učionicu u kojoj se osjećam potpuno smireno i točno znam koji ću korak prvi napraviti.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Mark Enser, profesor i autor ■ Ujedinjeno Kraljevstvo: TES – izvorno: The Times Educational Supplement – publikacija namijenjena obrazovnim temama, pokrenuta 1910. godine kao dodatak dnevnim novinama The Times, od 1914. izlazi kao zasebna tiskovina, od 1997.godine dostupna i na internetu ■ izvornik: www.tes.com ■