Dani su sve kraći, mrak sve spretnije u svoje maglovito i bockavo ruho zaodijeva ulice, drveće i kuće, svakim danom koju minutu ranije palimo svjetla u učionicama, sve kraća je potreba držati prozore odškrinutima radi provjetravanja učionica jer mrzlini koja dopire izvana sve manje treba da svojim ledenim kracima prožme prostor našega boravka… osobito je sve to vidljivo kada imate nastavu u popodnevnim satima, ali i u jutarnjima nije znatno drukčije; zbog cjelodnevnoga sivila gotovo je istovjetno.

Takav je prosinac.

Svatko zaslužuje školu

U sivom danu i tmurnoj večeri, uslijed magle ili bjeline snijega, u svim školskim ulicama, u gradovima i selima, gordo stoji ta jedna posebna zgrada – škola. Moja škola. Odiše toplinom, međusobnom prožetošću, zajedništvom, povezanošću.

Za nekoga možda i nije tako, osjeća grč u želudcu pri pomisli na školu, i to je uistinu velika tuga i bol za svakoga, a osobito za mladu osobu. Zato bi svi koji rade u školi morali biti spremni nositi se s neželjenim situacijama i pomoći djeci koja se nađu u takvu stanju da ga kvalitetno i istinski prevladaju. Jer… Svatko zaslužuje školu. Svoju školu. Toplu, ozarenu, osvijetljenu. Školski prostor, mentalni i fizički, u koji kroči sa sigurnošću i povjerenjem.

Prosinac je siv i mračan, meteorološki, ali vrlo raznobojan i svjetlucav kada su u pitanju ljudi i njihovo nagnuće za slavljem i ukrašavanjem prostora, vanjskoga i unutarnjega. Panoi i zidovi oslikavaju se i rese raznobojnim kuglicama, snjegovićima, djedovima različitih provenijencija, Božićnjacima i Mrazevima, tu je i tradicijski sveti Nikola, ili sveta Lucija u krajevima pri moru, zatim raznobojne ili jednobojne lampice, različite izvedbe pahuljica, zvijezda repatica, božićnih jaslica… mnogo je raznovrsnih doživljaja, izraza te, u skladu s tim, i ukrasa. Jedni su ljepši, drugi strše, ali svi su tu iz potrebe da se osvijetle i oboje dani koji su sve kraći i noći koje su sve dulje – do noći Kristova rođenja, velikoga kršćanskoga blagdana, uz Uskrs, najvećega, ujedno i zimskoga suncostaja, kada će se sve preokrenuti i noć će početi uzmicati i ustupati svoju lentu svjetlosti i danu.

Sve, baš sve, „do Božića“…

Uvježbava se božićna priredba. Djeca pitaju smiju li izostati zbog izvanredne probe zbora, kazališne družine, voditeljske uloge. Zgotovljava se učenički list, ubrzo nakon božićnih i novogodišnjih blagdana kreće smotra učeničkoga stvaralaštva Lidrano, ne dovršimo li sada, na sudjelovanje možemo zaboraviti. Mnogo je izazova, mnogo je uzbuđenja.

Prvo obrazovno razdoblje bliži se kraju. Ocjene… u pojedinim ih predmetima ima, u drugima ih gotovo uopće nema, ali i jedni i drugi žele podvući crtu, ispiti se gomilaju, usmena ispitivanja, referati, izlaganja… svi žele sve, odjednom.

Ima li u tome vrtlogu uopće mjesta za blagdane? Mjesta za Božić? I – mjesta za učenje?

Učitelji uz to zbrajaju izostanke, opravdane i neopravdane, prikupljaju ispričnice, zaostao novac za učenička osiguranja, prebrojavaju tko nije platio užinu (ako još uvijek nema besplatna obroka za sve)… sve do Božića, sve do Božića…

Kako pomiriti široku paletu događaja, očekivanja i potreba? Kako ostati ustrajan na obrazovnim zadatcima, jer, ako usporimo s njima, obit će nam se o glavu, sve što usporimo, morat ćemo i ubrzati i nadoknaditi? A to je u procesu obrazovanja gotovo bez iznimke nemoguća misija – ubrzavati i nadoknađivati. Ako pak ostananemo čvrsti u nakani – rad, rad i samo rad, i to onaj na najjače dok djeca mislima (i srcem) lutaju po snijegu koji je upravo počeo padati, po darovima koje hoće ili ne će dobiti, po ulogama koje imaju u božićnoj priredbi, dramskoj predstavi ili božićnom koncertu u školi, ili i izvan škole… koliko ćemo doista postići?

Inzistiramo li uzalud na nečemu što se u tom trenutku ne može ostvariti na način i u mjeri u kojoj bismo željeli?

I u nemogućim uvjetima učitelji postižu čudo

Tu su i djeca kojima sav taj blagdanski šušur možda i ne pada najbolje. Možda se u svojoj obitelji suočavaju s poteškoćama – roditelji su u stalnim sukobima, netko se želi odseliti, baka ili djed dolaze i traže mir, a katkad, namjerno, ili i nehotice, unose nemir, financijska situacija je neizdrživa, otac ili majka su agresivni, ili pasivno-agresivni, već danima nema mlijeka da popiju prije odlaska u školu, prljava odjeća se nagomilala a nitko da ju opere, sami moraju paziti da se na vrijeme probude, moraju utješiti mlađega brata ili sestru, majku ili oca kojima, vidljivo je, nije lako… Tuga i briga more mnoga dječja srca. Nije svima do Božića, niti svima dolazi na isti način.

Učitelj poput kakva čarobnjaka mora sve to uzeti u obzir. I voditi učenike svojim (i njihovim) putem, sigurno, mirno, sabrano, pouzdano, a opet osjetljivo, s razumijevanjem, suosjećajno. I razumno, i osjećajno. Pomirljivo. Postoji ona divna misao (pišem po sjećanju): Često od učitelja koji rade u nemogućim uvjetima tražimo da postižu čudo. Nevjerojatno je što oni to i postižu.

Što bi trebalo imati na umu u predblagdanskom razdoblju (a osobito kada se prvi put u povijesti u tom razdoblju održava i Svjetsko nogometno prvenstvo, s nacionalnom izabranom vrstom među četiri najbolje momčadi svijeta)? Kako postaviti prioritete? Kako postupiti?

Ne odustajmo od sebe i svojih učenika

Ne bismo smjeli odustajati od obrazovnih ciljeva. Svladavanje obrazovnih sadržaja, usvajanje znanja i vještina ključan su dio nastavnih programa, naravno da ih ne možemo obustaviti, a i na koje bismo ih to razdoblje trebali obustaviti sve da se na to i odlučimo? Na tjedan, dva, mjesec, više, manje? I u koliko bismo izazvonih prigoda mogli zapasti tijekom nastavne godine kada bismo se zauzeli za takva obustavljanja kao nešto sustavno i obvezujuće? Jer, razmislimo li malo, postaje jasno da se svako malo nešto „bitno“ događa izvan nastave čemu treba pridati osobitu pozornost i pažnju.

Stoga, odgovor je – ne. Obrazovni se ciljevi načelno ne obustavljaju. No, svaki će učitelj procijeniti kojim će tempom pristupati tom bitnom području nastavnoga predmeta za koji je zadužen te u kojem opsegu.

Jednako je i s ocjenjivanjem.

Pritom, i za jedno i za drugo od presudna je značenja organizacija. Ključno je da su ispiti međupredmetno usklađeni, da se svi drže preuzetih obveza te da se zna postupanje u slučaju da se nešto mora odgoditi ili premjestiti na drugi dan.

Kao i u svemu, i tu će esencijalnu ulogu imati dobrohotnost i komunikacija. Profesori i učitelji otvoreni za dvosmjernu komunikaciju, kako s kolegicama, kolegama i cjelokupnim nastavnim timom, tako i s učenicima, naći će načina pomiriti sve zahtjeve slavlja i odmaka od uobičajenoga nastavnoga tijeka s onima koji proizlaze iz nastave, usvajanja znanja i vještina te praćenja i ocjenjivanja.

Kako je riječ o blagdanima vjerske provenijencije, učitelji – osobito učitelji u razrednoj nastavi te oni s većim brojem sati unutar jednoga odjela – prepoznaju učenike kojima su blagdanski običaji i teme vezane uz njih bliski i poznati, kao i one koji se u tome ne snalaze najbolje ili se možda i prvi put susreću s pojavama i  običajima u određenu podneblju (to nam nije nimalo strano u vremenu migracija koje se, na žalost, sve češće događaju uslijed velikih kriza pa i onih najgorih kakav je rat). Veliki se učitelji uočavaju upravo po tome što znaju postupati sa svom djecom. Što vide njihove potrebe i poštuju njihove granice. Što to čine s lakoćom i jednostavnošću. Što su obzirni a da se time ne hvastaju. Što se uz njih svi osjećaju ugodno. U blagdanskom i izvanblagdanskom vremenu.

Kad spominjem da je cilj velikih učitelja da se svi osjećaju ugodno, valja napomenuti i ovo: To ne znači da i u tim svjetlucavim i raspjevanim razdobljima, kakvo je prosinačko, kao i u svim ostalim razdobljima, nema teških ili neželjenih trenutaka. Naravno da ih ima i mora ih biti, u protivnom i dobri trenutci padaju pod sumnju: jesu li svi uistinu dobri ili se radi o sustavnoj hipokriziji školske sredine (jer, da, ima i takvih sredina)… Kada se pojave ti zahtjevni, ili i teški trenutci, ponovno do izražaja dolaze komunikacijske vještine, timska povezanost ili nepovezanost školskoga osoblja, stručnost, i ljudskost.

Kako je također već spomenuto, znajmo da bi se u vremenu povezivanja i blagdanske radosti u vašoj blizini moglo naći dijete ili mlada osoba kojoj „nije do Božića“. Kako tada postupiti? Svaka učiteljica i učitelj dovoljno osjetljivi da prepoznaju takvo dijete, sigurno će naći načina što je najbolje učiniti, a kako smo o tome na Školskome portalu već izvještavali, inspirativan članak možete naći i ovdje.

Božić je blagdan radosti i navještenja velike spoznaje, ključne za civilizaciju izraslu na kršćanskim stečevinama. No sve da i ne znamo ništa o tim stečevinama, lako se poistovjetiti sa središnjom slikom: malenim djetetom koje se rađa na slami u štalici okruženo svojim roditeljima i blagom (životinjama) jer među ljudima za tu obitelj nije bilo mjesta. No, vođeni zvijezdom, dolaze mu se pokloniti najmanji među velikima (odraslima), pastiri, koji prepoznaju da se dogodilo nešto osobito. Uz njih, betlehemsku štalicu pohode i tri kralja i darivaju novorođenče jer vođeni mudrošću (pa se, osim kraljevima, zovu i mudracima) u malenu nejaku djetetu vide kralja koji će nadmašiti njihova kraljevstva… I to je tek početak predaje… utkane u samu osnovu kršćanstva, ali i predaje na kojoj se, bez obzira na vjerska uvjerenja, mnogo toga lijepoga može izgraditi, u školi i izvan nje.

Učenje i slavlje nisu nepomirljivi; naprotiv!

Istovjetno je i s predblagdanskim tjednima koji najavljuju blagdane Božića i Nove godine u školskim hodnicima i učionicama. I oni se mogu provesti dvojako, ovisno o tome za što se odlučimo, i što u određenoj sredini možemo.

Naime, slavljeničko ozračje može biti uzrok popuštanja u učenju, kao i stresa, nemira i sukoba, i tako će i biti u okružjima koja su već otprije opterećena „neurednim“ odnosima i nesređenim situacijama. Svaka nerazriješena situacija privlači novu nerazriješenu situaciju, svaka nepravda ili „odgođena pravda“ novu nepravdu.Blagdani su uvijek vezani uz osjećaje, a ako radite u sredini u kojoj se osjećaji, djece, ali i odraslih, malo ili nimalo ne uzimaju u obzir, jasno je da će umjesto trenutaka zajedništva i dobroga raspoloženja doći do iskrenja, a možda i većih sukoba. Pedagogija bi to morala uzimati u obzir, no u školskoj praksi, u često burnom vrtlogu školskih zbivanja kao da se taj dio „preskače“, jer, eto, nema vremena.

S druge strane, ondje gdje postoji barem minimalno stabilan etički kodeks, bez obzira na to bio on zabilježen ili ne, svečanost i radost približavanja Božiću i Novoj godini (ili slavljenja uspjeha nogometne reprezentacije; ili bilo kojeg takvog ili sličnog događaja) sasvim sigurno će doprinijeti da se učenje događa snažnije i s većom motivacijom, da se radu pristupa ozbiljno i marljivo dok rad traje, ali i da se slavlju pristupa opušteno, radosno i dobronamjerno kada je vrijeme za slavlje.

Vrijedno je i jedno i drugo. I potrebno. Stoga treba i poštivati i jedno i drugo – svako u svoje vrijeme. Što znači i tada kada se ti događaji izmjenjuju unutar prostora i vremena predviđena „za školu“.

Svoja zapažanja o ovoj temi možete s nama podijeliti u komentarima ispod objave članka na stranici Školskoga portala na Facebooku.

■ NAPOMENA ■ piše: Snježana Mostarkić, profesorica hrvatskoga jezika, provela dva desetljeća u neposrednoj nastavi u osnovnoj i srednjoj školi (strukovnoj i gimnaziji), autorica udžbenika, stručnih, znanstvenih i popularnih članaka, voditeljica županijskih stručnih vijeća, skupova i stručnih usavršavanja za učitelje te stalna suradnica Školskoga portala ■