„Sve su sretne obitelji nalik jedna na drugu, svaka nesretna nesretna je na svoj način.“ Ta se Tolstojeva misao ponavlja uvijek iznova posvuda oko nas. U blagdanskim razdobljima u pravilu je izraženija. Blagdani donose pregršt osjećaja, sjećanja i posebnih ugođaja. Sve što se i uobičajeno pojavljuje, u većoj ili manjoj mjeri, u tê dane dolazi snažnije, pa i nahrupljuje, poput lavine. Dodatno se ističu i više nas dotiču: i imanja i nemanja, i prisutnosti i nedostajanja, i radosti i tuge, i zahvalnosti i žudnje.

Učiteljice i učitelji na prvoj su liniji života, iz dana u dan, bez iznimke. Njihova je uloga obrazovna, poučavaju svoje učenike novim predmetima, sadržajima, vještinama i umijećima. Njihova je uloga i nadasve ljudska: svjedoče rastu i napretku, ali i posrtanju pa i propadanju svojih učenica i učenika, svjedoče njihovim raspoloženjima, osjećajima, dobrobitima i poteškoćama. Uvijek, a osobito u ovim posebnim danima predblagdanskih priprema i blagdanskoga ozračja.

Što možemo učiniti za djecu koja nas svakodnevno tijekom niza godina okružuju, prate i susreću, s kojom provodimo više vremena (a i ona s nama) negoli što i jedni i drugi provodimo s mnogim svojim bližnjima, koja nam stalno iznova dolaze, i u radosti i u ljutnjama? Što možemo učiniti osim poučiti ih sadržajima i usmjeriti k ciljevima propisanima planovima i programima?

Zasigurno neizmjerno mnogo, i tada kada možda učinimo tek sitnicu.

Da je zapaženo, da je shvaćeno i prihvaćeno, da ga netko cijeni, razumije i misli na njega – to djetetu može značiti cijeli svijet, doslovce mu spasiti život, odvesti ga u boljem, potpuno neslućenom i njegovoj, možda već dugo sumornoj i utučenoj duši, nezamislivu smjeru. Učitelji često svojim učenicima, i ne sluteći, otvaraju nove svjetove. Velike prozore prema dotad neviđenim vidicima. Eto, toliko su nebitni u učeničkim životima.

Katkad se čini, poslužit ću se nedavnom objavom jedne prijateljice na društvenoj mreži (citiram prema sjećanju): Sve više žaruljica, a sve manje svjetlosti.

Svojom dobrotom, blagošću, znanjem, razumijevanjem, duhovitošću, poticajnošću i prihvaćanjem učiteljice i učitelji svojim su učenicima najsjajnije žaruljice i istinska svjetlost. Ni najraskošnije i najnačičkanije uređena učionica ili škola ne može nadomjestiti prazninu, hladnoću i himbu, ako one u njoj prebivaju; a ni ona najskromnija nije nevesla ako su u njoj istinsko zajedništvo, ljubav i razumijevanje.

Kao i u mnogočemu: nema pravila, jedino je pravilo pjesma vašega srca koju će prepoznati svi s kojima se susrećete i istinski ju s njima dijelite.

U nastavku možete pročitati jedno blagdansko svjedočanstvo: o Božiću i djetetu koje je moguće i u vašoj okolini, o darovima, dijeljenjima, samoćama i poticajima.

Videozapis Why Some Kids Hate Christmas objavljen je na mrežnim stranicama Trevor Muir, na kanalu Trevor Muir na YouTubeu te na stranici Trevor Muir – The Epic Classroom u okviru društvene mreže Facebook.

Jednom, u ovo doba godine, vodeći nastavu, uočio sam da se jedan moj učenik, imenom Tony, ponaša buntovno i ljutito. Također, nije radio.

Rekao sam mu: „Tony, za dva tjedna počinje tvoj odmor od škole, i ako izdržiš još ta dva tjedna, možeš uživati u božićnim blagdanima.“

„Ne radujem se Božiću, Muire.“

Tony mi je uputio hladan, ironičan osmijeh i rekao: „Čovječe, ja mrzim Božić.“

A ja sam naivno nastavio: „Kako misliš – mrziš Božić? Nitko ne mrzi Božić.“

Tony me gledao ravno u oči i rekao: „Lako je tebi reći, čovječe. Ja ne dobivam darove, ni išta slično. Skuham si hrenovke dok se moja majka opija i oduzeta zaspe na kauču. Ne radujem se Božiću, Muire.“

Nisam si to mogao predočiti. Moje djetinjstvo nije uvijek bilo posuto ružama, ali uvijek sam volio Božić. A osobito sam volio dva tjedna praznika vezanih uz božićne i novogodišnje blagdane. Tako da su me Tonyjeve riječi potresle do srži. Postalo mi je jasno zašto se proteklih dana ponašao tako kako se ponašao.

Jedini božićni dar…

Za djecu poput Tonyja, obustava nastave i prestanak odlazaka u školu ujedno znači obustavu redovitih dnevnih obroka. Nema dnevnih kontakata s učiteljima koji ih vole i skrbe za njih. A ako živite u zemljopisnom području u kakvom ja živim, to može značiti i dva tjedna bez grijanja.

Pa kada je stigao posljednji dan prije početka božićnoga odmora, moje se srce slamalo pri pomisli na toga dječaka s obzirom na to da mi je postalo jasno koliko mu teško padaju ta dva tjedna božićne stanke.

Želio sam nešto učiniti u vezi s tim. Tako sam na Badnjak otišao u jedinu trgovinu koja je toga dana bila otvorena i ondje kupio mali bežični Bluetoothov zvučnik, koji me stajao otprilike 10 dolara, a zatim sam Tonyju poslao poruku upitavši ga možemo li se nakratko vidjeti, barem na minutu. Sastali smo se na početku kolnoga prilaza k njegovoj kući, a on se vjerojatno pitao: „Što moj učitelj radi ovdje?“

I ja sam mu dao njegov jedini božićni dar koji je te godine primio. Zvučnik po cijeni od 10 dolara, i možda 30 minuta od svojega cjelokupnoga dana, uistinu – nije mi se činilo velikim odricanjem, ali taj je moj postupak imao golem utjecaj.

Dječak nije mogao vjerovati.

Toga sam Božića tomu dječaku prestao biti isključivo profesor povijesti. Postao sam dijelom njegova doma.

„… nikad neće zaboraviti kako su se zbog vas osjećali.“

Dragi moji učiteljski prijatelji, možda predajete materinski jezik, matematiku, prirodoslovlje, povijest ili tjelesnu kulturu. Možda ste učenički savjetnici ili ravnatelji, možda ste pomagači, čuvari ili vozači autobusa. No također ste i mnogo više od toga.

Mnogim učenicima vi ste dom. Za njih ste utjelovljenje skrbi, mudrosti, velikodušnosti, postojanosti i ljubavi. I kada osjetite da je tako i spoznate utjecaj koji možete imati na svoje učenike sasvim jednostavnim djelima skrbi i dobrohotnosti, nevjerojatne se stvari mogu dogoditi u životima te djece.

Kao što je Frederick Beuner rekao: „Oni mogu zaboraviti što ste rekli, ali nikad neće zaboraviti kako su se zbog vas osjećali.“

Zahvalnost na učiteljskome poslu

Tony se nakon božićnih blagdana vratio sretan što je ponovno u školi. I dalje nije bio lud za učenjem povijesti, ali sada je znao da je moja učionica mjesto gdje je voljen i cijenjen, a kao rezultat proizišlo je to da se u školski rad uključivao više negoli ikad prije.

Zbog svega toga, mogu reći da nam valja obratiti više pozornosti na djecu koja su ovih tjedana nemirnija nego inače, koja su uznemirena ili burnije reagiraju, jer je moguće da se to događa ne zato što su uzbuđena zbog skoroga odlaska na tjedan skijanja, zbog toga što će pod božićnom jelkom dobiti željene darove ili će s voljenima igrati omiljene društvene igre, nego zato što su već iskusili tjedne bez škole, i oni nisu bili lijepi.

To su ona djeca koja se malo povuku kada učenicima uputite pitanje što će raditi tijekom božićnoga odmora, ili kada im dodijelite zadatak da ukratko napišu što si priželjkuju za Božić ili Hanuku. Stoga u ovome razdoblju budimo svjesni kako sa svojim učenicima razgovaramo o blagdanima, a možda je u redu i tijekom blagdana sjetiti se poslati e-poruku ili tekstovnu poruku kojemu od svojih učenika ili učenica i pitati ih kako su. Ako smatrate da je to primjereno i ako je takav čin usklađen s vašim pogledima, možda možete kupiti malen dar za učenicu ili učenika koji su vam osobito na srcu.

No više od svega ostaloga, učinite neprijepornim da svako dijete u odjelima u kojima predajete osjeća da vam je stalo do njega.

Zahvalite što ste u učiteljskome poslu. Osobito u ovo doba godine.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je mjestimice (iznimno) prilagođen, a poveznica na izvorni videozapis nalazi se na kraju ove napomene ■ Trevor Muir, učitelj i autor knjiga iz područja obrazovanja među kojima su The Collaborative Classroom i The Epic Classroom ■ SAD: Trevor Muir – mrežne stranice autora i učitelja Trevora Muira ■ izvornik: www.youtube.com  ■