„Ako učenik dobije nedovoljan jer je prepisao ili na neki drugi način krivotvorio pisani sastavak, znači li to da zatvarate vrata i ne kanite otkriti koliko je zaista vješt u pisanju sastavka?“

Koliko ocjene trebaju biti izraz učenikovih postignuća u poznavanju nastavnoga sadržaja i vještina, a koliko u njima smije biti zastupljeno vrednovanje učenikova odnosa prema radu, odgovornosti, poštivanja ili kršenja pravila te nepoštenoga ponašanja, pita učitelj i autor Trevor Muir.

Članak What’s the Point of Grades? objavljen je na mrežnim stranicama Trevor Muir.

Ako učenik krivotvori pisani sastavak, koju će ocjenu dobiti?

Nedovoljan, zar ne?

„Varaš pa ti dodjeljujem nula bodova.“

Ima smisla.

Međutim, ako dobije nedovoljan, znači li to da zatvarate vrata i ne kanite otkriti koliko je zaista vješt u pisanju sastavka?

Jer to je ono što se zapravo događa. Izostanak bodova ne pruža ni najmanju informaciju o tome koliko učenik zna ili ne zna o nastavnome predmetu, niti saznajemo koliko je svladao određene vještine i sadržaje. Govori nam samo o tome da je varao. Tada je to više ocjena s „nastave poštenja“ nego s „nastave materinskoga jezika“.

Stoga se nadalje postavlja pitanje je li svrha ocjene izraziti koliko je učenik naučio. Je li ocjena brza snimka učenikovih znanja i vještina u određenu vremenskom odsječku?

Ili je mjerna jedinica učenikove radne etike i poštenja?

Učenici moraju učiti o vrijednosti poštenja i zaštiti dostojanstva

I jedno i drugo moglo bi biti prihvatljivo. Sam Bog zna da učenici moraju učiti o vrijednosti poštenja. Međutim, što je s pisanim sastavkom? Ne trebaju li svladati obrazac pisanja pisanoga sastavka i eseja? Nije li to ključan cilj nastave materinskoga jezika? Ocjena nedovoljan i nijedan zarađen bod ne pružaju nam ni jednu jedinu obavijest o učenikovu ovladavanju vještinama vezanima uz pisanje sastavka.

I zato, evo pitanja koje mi se nameće: Trebaju li ocjene prije svega biti način nagrađivanja i kažnjavanja ponašanja u učionici?

Ako je odgovor DA pa ako ocjenama moramo reagirati na varanje ili kašnjenje u ispunjavanju zadataka, kako ćemo u tom slučaju mjeriti učenje? Jer – smatram – ne možemo na isti način obuhvatiti oboje.

Ako je odgovor NE pa ocjene moraju biti izraz kompetencija, a ne nagrada ili kazna, na koji ćemo ih način poučavati poštenju i točnosti (poštivanju rokova)? Je li ih tomu moguće poučiti bez imenika? Jer učenicima je potrebno učenje i tih lekcija, vjerojatno i više nego nastavnih sadržaja.

Zagonetka čeka odgovore i zato – potaknite raspravu!

To je zamršena zagonetka koja bi nas trebala potaknuti na ponovno promišljanje pojedinih naslijeđenih pristupa uz koje smo odrastali i na koje smo naviknuti te na poduzimanje neophodnih koraka i pojedinih zaokreta na dobrobit naših učenika.

Na kraju, kratka napomena:

Ovaj put ne nudim rješenja, već samo postavljam tih nekoliko bitnih pitanja.

Pozivam vas da se poslužite društvenim mrežama i pridružite razgovorima te – što je vjerojatno od još većega značenja – porazgovarajte o tome s drugim učiteljicama i učiteljima s kojima dijelite zbornicu ili stručna vijeća.

Jer je to rasprava koju bismo morali voditi.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ tekst je mjestimice uređen i prilagođen, a poveznica na izvornik nalazi se na kraju ove napomene■ Trevor Muir, učitelj i autor knjiga iz područja obrazovanja među kojima su The Collaborative Classroom i The Epic Classroom ■ SAD: Trevor Muir – mrežne stranice autora i učitelja Trevora Muira ■ izvornik: trevormuir.com  ■