Postoje različiti zakoni, pravilnici, uredbe koje opisuju učiteljski posao, njegove posebnosti i njegovu važnost (sve se navedene zakonske regulative mogu pronaći na stranici Agencije za odgoj i obrazovanje na podstranici Dokumenti). Uz to, važno je napomenuti i metodiku kao znanost o poučavanju nastavnog predmeta kako navodi profesor Ante Bežen.

Proučavanjem  istih stječu se važne kompetencije za pravilan i stručan rad u razredu. Međutim, važno je napomenuti kako je to samo početna točka u postajanju Učiteljem. U prethodnoj je rečenici ciljano napisano veliko početno slovo jer velika je razlika između Učitelja i učitelja. O kojoj se razlici radi i jesam li i sama postala navedenim, opisat ću svojim dosadašnjim radom u produženom boravku.

Ono što je zajedničko svim učiteljima, neovisno o mjestu na kojem su se zaposlili,  akademsko je obrazovanje koje stječu na učiteljskim fakultetima. Nakon studija slijede praktična znanja tijekom stažiranja u školi u kojima se primjenjuju sve metode, oblici rada i spoznaje stečene na fakultetu.

Piše: Angelina Jakopin Vuk, mag. prim. educ., učiteljica razredne nastave ■  OŠ Središće

U samo dvjema rečenicama opisan je proces koji traje godinu dana nakon čega svaki od spomenutih učitelja pristupa državnom ispitu (stručnom ispitu) na kojem pokazuje i dokazuje svoju sposobnost za samostalan rad u nastavi.

Kada bi se slikovito opisivalo, obrazovanje na fakultetu te stažiranje u školi su stepenice, a polaganje stručnog ispita – kat. Osobno sam prošla sve stepenice i uspješno se popela na prvi kat položivši stručni ispit.

Svatko ima svoj doživljaj uspona i penjanja do kata (nekima je jednostavno, neki su se okliznuli na pojedinoj stepenici), ali svi svojim tempom na kraju dođu do njega. Tada svi, u većini slučajeva, slavodobitno sami sebi čestitaju što su bili toliko vrijedni i uporni te ih je to dovelo do uspjeha (došli su do prvog i najvažnijeg kata).

Međutim, tada dolaze do izražaja različitosti i osobine svakog učitelja. Neki će odlučiti da im je prvi kat sasvim dovoljan za život (rad u razredu). Drugi će, pak, htjeti istražiti postoji li još katova u zgradi u kojoj se nalaze (dodatna usavršavanja, dodatan rad vezan za struku), a najhrabriji će se odvažiti popeti se na sam vrh zgrade (napredovanje u struci, prikazi prakse, traženje novih metoda rada i izvora znanja, osmišljavanje novih nastavnih materijala).

Nijedna od navedenih opcija nije loša, no da bi se ostvario spomenuti cilj (Učitelj), treba se odvažiti tražiti dalje i doista pogledati kako izgleda sam vrh zgrade (iako se, možda, boje visine).

Vjerojatno se sada pitate što ova mlada učiteljica želi reći sa svim tim katovima i stepenicama. Ovo je bio samo uvod jednom metodičkom pričom koju ću sada pojasniti vlastitim iskustvom rada u razredu (s kojim će se, nadam se, većina poistovjetiti).

Prve sam stepenice svladala bez većih teškoća (fakultet, stažiranje). Često sam se njima veselo penjala u društvu dobronamjernih susjeda (učitelja i učiteljica koji su mi pomagali i bili podrška mom radu – ovdje želim izdvojiti svoju mentoricu s kojom sam izgradila iznimno lijep i kolegijalan odnos te suradnju, što mi je bilo vrlo važno u radu u razredu).

Ponekad su neke od stepenica bile klizave pa sam se znala okliznuti i odmah odlučiti na koji ću ih način najbolje prijeći (promjene metoda rada, odabir drukčijih aktivnosti, osmišljavanje novih aktivnosti, provođenje anketa s učenicima kako bih uvažila njihove želje i kako bi im cjelokupno vrijeme u boravku bilo zanimljivije i ugodnije). Naravno, u tom penjanju katkad bih susrela susjede, koji su mrzovoljni i zaokupljeni vlastitim brigama ili, pak, ljuti na svakog tko im se obrati (kolege i kolegice te ljudi iz struke koji su pokušavali umanjiti moj uspjeh, rad ili znanje), ali ja sam ih uvijek glasno i veselo pozdravljala (jer prema svima trebamo biti najbolji što možemo biti, neovisno o tome što dobijemo zauzvrat, a pogotovo mi, učitelji, jer upravo to učimo i svoje učenike).

Moram priznati da je samo penjanje na prvi kat bilo izazovno (puno učenja, priprema, suradnja s mentoricom, probni sati u produženom boravku, promišljanje o aktivnostima na satu itd.). Međutim, od prve sam se popela i bila jako ponosna na to.

Čim sam zakoračila na sam kat, dočekali su me novi mrzovoljni susjedi koji su imali potrebu reći kako to što sam se popela nije nimalo važno i bitno i da su, zapravo, sumnjali da ću to ikada moći te da sljedeći put svakako pitam njih je li mi isto pametno činiti ukoliko odlučim popeti se na viši kat ili, čak, vrh zgrade (osobe koje nikako nisu mogli moj uspjeh prihvatiti kao dokaz da mogu i znam više, već samo kao puku sreću i slučajnost koja mi se ponovno dogodila).

Važno je napomenuti kako je bilo puno više dobrih susjeda koji su mi čak bili i prijatelji. Najvažniji su mi bili prijatelji s kojima sam puno razgovarala i koji su mi i pokazali razliku između učitelja i Učitelja.

Doduše, puno su mlađi od mene, ali jako dobri sugovornici (moji učenici – svakim zagrljajem, pohvalom, crtežom ili pismom, koje su mi često skrivali na stolu, dokazivali su da je ono što radim dobro, da puno uče, ali na njima zanimljiv, prihvatljiv način i da im je vrijeme u produženom boravku zanimljivo i zabavno).

Često bih nakon razgovora s njima nazvala sebi blisku osobu, koja mi puno znači u životu, (njezino ime neću pisati jer se iz ovih riječi može jasno otkriti o kome je riječ), a ona se odavno popela na vrh zgrade. Ta osoba bi me uvijek ohrabrila da nastavim dalje, neovisno o preprekama na koje nailazim. Sada sam u fazi penjanja na drugi kat.

Trebam prijeći još puno stepenica kao i sresti puno dobronamjernih i pomalo mrzovoljnih susjeda, ali sada se tome radujem, bez straha.

Razlog zašto sada nemam strah od daljnjeg penjanja ili susreta novih susjeda počiva u činjenici što sam shvatila kako sam u svaki korak, svladavanje svake stepenice i kata uložila trud pazeći da radim što pravilnije korake kako bih što jednostavnije stigla do svog cilja. Ulagala sam maksimalan trud u svoj rad s učenicima stavljajući njihove interese na prvo mjesto. Svaku sam aktivnost pokušala napraviti što zanimljivijom, novom i poučnom izrađujući vlastite materijale i igre te tehnike učenja.

Zauzvrat sam dobivala onu pravu učiteljsku plaću koja se ne isplaćuje u novčanoj valuti: učenički osmijeh, pohvale roditelja i učenika, zamolbe učenika da ostanu duže u boravku, njihove ideje kako da na drukčiji način izvedu već provedenu aktivnost, zahvale za različite tehnike učenja koje su usvojili.

Ta „plaća“ mi je potvrdila kako je jedini način za postajanje Učiteljem raditi posao sa žarom i željom, uživajući u planiranju i provedbi svog rada.

Naposljetku, mogu se složiti s činjenicom kako sam imala sreću da među puno beba u domu za nezbrinutu djecu dođem u ruke onoj koja je doista Učiteljica i Majka i koja mi je usadila određene vrijednosti koje su mi pomogle u usponu. Te su vrijednosti poput kondicije – što je imate više, lakše se penjete.  Svi su uspjesi bili proizvod mog rada i truda i iza njih ponosno stojim. Nadam se da ću se u budućnosti uspješno popeti, makar na predzadnji kat, i ponosno na prvim vratima tog kata staviti natpis svoga imena -Učiteljica.