„Siguran sam da metode poučavanja i učenja utemeljenoga na mozgu daju rezultate, no ne možete tek tako ući u učionicu i početi ih primjenjivati. Potrebni su temelji i razrađene početne točke s kojih ćete krenuti. U pravilu, učenici u učionici moraju osjećati fizičku i emocionalnu sigurnost da bi se učenje uistinu dogodilo. Stvarajući pozitivno razredno ozračje u kojem učenici osjećaju potporu i ohrabrenje, otvorit ćete im mogućnosti optimalnoga učenja.“

Tako piše američki učitelj u mirovini Steve Hiles. Prva dva dijela njegova članka možete pronaći ovdje: prvi dio i drugi dio.

Tekst Najbolji pristupi „učenju utemeljenome na mozgu“ umirovljenoga profesora i autora Stevea Hilesa objavljen je na mrežnim stranicama Steves’ Classroom Resources.

Osim onoga što ste u prethodnim objavama već mogli pročitati, Steve Hiles donosi ovih deset spoznaja vezanih uz učenje i poučavanje utemeljeno na mozgu:

Povodljivo pamćenje

Ono što smo zapamtili često nije nimalo kodirano, ili je slabo kodirano, promijenjeno je ili nedohvaćeno. Rezultat je da učenici rijetko zapamte ono što od njih očekujemo da bi trebali zapamtiti. Sjećanja su podložna manjku pozornosti, okrhnutosti tijekom vremena, pristranosti, promašenom atribuiranju te drugim zbunjujućim okolnostima. Ona se osnažuju učestalošću, intenzitetom te vježbom u različitim uvjetima i kontekstima.

Nesvjesna iskustva upravljaju automatskim ponašanjima.

Složenost ljudskoga tijela zahtijeva automatizaciju mnogih ponašanja. Što više toga automatiziramo, manje smo svjesni. Većina naših postupanja i ponašanja dolazi ili iz „neospornih preuzimanja“ iz naše okoline ili iz ponavljanoga ponašanja koje je postalo automatsko.

U tome se kriju moguće poteškoće i nemogućnosti u procesima učenja.

Uvjetovanost nagrađivanjem i druge ovisnosti

Ljudi prirodno naginju k pozitivnim osjećajima, uključujući novitete, razonodu, nagradu i osobne odnose i veze. Postoji prirodan instinkt da se ograniči bol, pa i tada kada to znači kompromitiranje vlastita dostojanstva. Kako bi došlo do viših stupnjeva učenja, učenici moraju znati odgoditi osjećaj zadovoljenja i ugode te razviti mogućnost daljnjeg rada bez dobivanja momentalne nagrade.

Granice pozornosti

Mnoge osobe ne mogu na dulje staze zadržati pozornost, osim u stanju osobita nadahnuća, jer ne mogu zadržati veliku količinu informacija u kratkoročnoj memoriji. Teško im je održati usredotočenost u duljim vremenskim odsječcima.

Urođeno nam je usmjeriti i pridavati pozornost kada je u pitanju kontrast, prijelomni trenutak, snažne emocije ili trenutci preživljavanja. No učenje u učionici zahtijeva naučenu pozornost i mnogi učitelji ne znaju kako svoje učenike poučiti toj vještini. Prilagodba sadržaja učenicima omogućuje bolju pozornost i poticaj za učenje.

Mozak traži i stvara razumijevanje

Ljudski je mozak tvorac značenja i tragač za značenjem. Pridružujemo vrijednost i značenje mnogim svakodnevnim pojavnostima s namjerom ili bez nje. Stvaranje značenja bitna je ljudska značajka koja nam omogućuje predvidjeti situacije i nositi se s njima kada se pojave. Što je značenje veće, veća je pozornost koju valja obratiti kako bi se utjecalo na njegov sadržaj.

Grube skice / učenje esencije

Mozak rijetko uspijeva u složenom učenju od prve. Umjesto toga, najprije žrtvuje točnost, a usmjerava se k jednostavnom razvijanju grubog nacrta sadržaja koji uči. Ako, tijekom vremena, predmet učenja raste u svojoj vrijednosti i značenju, mozak će dograditi grubi nacrt u smjeru unaprjeđivanja značenja i točnosti. Nadalje, prvobitna znanja mijenjaju se kako mozak uređuje nove informacije. Ciljno vođena učenja događaju se mnogo brže i snažnije od onih nasumičnih. Učenje se poboljšava radom moždanih mehanizama u suprotstavljanju izlaznih i ulaznih ciljeva.

Ulazna ograničenja

Određene tjelesne strukture i procesi ograničuju sposobnost kontinuiranoga novoga učenja. Usporavanje mehanizama uključuje radnu memoriju, vrijeme sinaptičkoga formiranja za složeno kodiranje i hipokampus. Iako možemo izložiti svoj mozak velikoj količini informacija u kratkom vremenskom okviru, kvaliteta takva izlaganja poznata je pod nazivom punjenje i ne smatra se dubinskim učenjem.

Školama je uobičajeno nastojanje da utrpaju što više toga u što kraćem vremenu. Možeš poučavati brže, ali i učenici će zaboravljati brže.

Iskustvo i percepcija

Čovjekovo je iskustvo izrazito subjektivno. Mnoga su istraživanja pokazala kako se na ljude može lako utjecati da promijene kako nešto vide i što čuju, doživljavaju te osjećaju njuhom ili nepcem. Ta subjektivnost mijenja iskustvo, a ono mijenja percepciju.

Kada osoba mijenja način na koji promatra svijet, ujedno mijenja i iskustvo. A iskustvo dovodi do promjena u mozgu.

Podatnost i neuralna plastičnost

Mozak se mijenja svakodnevno i – ono što je još bitnije – mi utječemo na te promjene. Nova područja neuroplastičnosti i ukupne podatnosti otkrivaju se na dnevnoj bazi. Poznato je da iskustvo može upravljati promjenama u senzornom korteksu, frontalnim režnjevima, sljepoočnim režnjevima, amigdali i hipokampusu. Povrh svega, cjelokupni se sustavi mogu prilagoditi iskustvu, kao što je sustav nagrađivanja ili sustav odgovora na stres.

Ovisnost o emocionalno-fizičkome stanju

Gotovo svaki tip učenja uključuje naredbu kreni ili stani koje su uključene u proces slanja signala neuronskoj mreži u mozgu. Te složene upute sastoje se od pobuđujućih ili potiskujućih signala. Emocije mozgu mogu uputiti takve signale. Zbog svega toga, učenje nastaje u kompleksnom setu kontinuiranih signala koji javljaju mozgu o tome treba li pamtiti ili ne.

U obliku takvih signalnih sustava i emocionalno i tjelesno stanje utječu na našu pozornost, pamćenje, učenje i ponašanje.

■ NAPOMENA ■ Steve Hiles, američki profesor u mirovini i autor ■ SAD: Steves’ Classroom Resources – mrežne stranice namijenjene obrazovnim temama ■ izvornik: stevesclassroomresources.blogspot.com ■

NASTAVNI PRISTUPI I STRATEGIJE | Nastavni pristupi utemeljeni na dosezima znanosti o mozgu (1)

NASTAVNI PRISTUPI I STRATEGIJE | Nastavni pristupi utemeljeni na dosezima znanosti o mozgu (2)