Među brojnim slikama – zabilježenima bilo riječima, bilo fotografijom ili videozapisom – koje proteklih dana dolaze do nas, zasigurno ima onih koje su vas dotaknule više od drugih, rasplakale ili ostavile bez riječi.

Često, u samo nekoliko poteza, nude snažnu i autentičnu priču koja se zasigurno događa i znatno češće negoli bismo to pomislili, ali koja upravo u ovim neočekivanima i izvanrednim vremenima postaje zgusnuta, snažna i nezaustavljivo pronalazi svoj put do točke vidljivosti dopirući bez odgode i bez ublažavanja do svakoga tko želi i može primiti spoznaje koje donosi. A mnogi su ostali pod dubokim dojmom tih spoznaja.

Tako nailazim na tu jednu crticu, koju među brojnim svojim zabilježbama i razmišljanjima, u internetski međusvijet šalje jedan volonter (i pisac) neposredno doživjevši ono o čemu piše. Nastala je tijekom pomaganja, kako je iz tih zapisa naslutiti, s mjestima radnje: Glina, Petrinja, Sisak, Mošćenica, Sela, Gornje Jame, Gora, Graberje, Luščani, Pecki, Sibić, Strašnik, Gornja i Donja Bačuga, Stara Drenčina i još mnogima; i vremenom: od sumraka do praskozorja, od praskozorja do sumraka; pa iznova.

No, kako ćete uskoro vidjeti, teško je na prvu razabrati tko komu zapravo pruža pomoć… zato je ovaj članak i naslovljen: snaga i zamka dobročinstva. Jer se u dobročinstvu krije oboje, osobito ako čovjek zapne pa nije sam sa sobom načisto: Zar je meni ovo trebalo? Kamo to sve vodi? Koja je moja uloga? Jesam li nesmotreno zatočen/a u ovom kaosu? Smijem li izići? Kada? Kako? – A mnogima koji su nesebično stupili u vrtlog pomaganja, barem jedno od tih pitanja dođe, prije ili kasnije; iako se crta između prije i kasnije gubi bez traga, a svaki dan traje kao godina, zbog brojnih mjesta, događaja i osobito ljudi i njihovih sudbina, koji se smjenjuju, svak poseban, a u stradanju jednako veliki i nezaobilazni.

Ajde rakijicu da te zagrije, i evo ostao kolač neki…

Zapis kratak, i filigranski istančan, govori sve. O pomoći i pomaganju, o darivanju i primanju, o snazi i dostojanstvu. Nastao in situ, bez uređivanja i uljepšavanja.

A ide ovako:

Jedna mala priča iz još manjega sela.

Pitam: Bako, je l’ treba što?

– Dođi, dođi – kaže mi. – Ajde rakijicu da te zagrije i evo ostao kolač neki.

Ja zbunjen. Popravlja mi jaknu, gleda je l’ to rupa na rukavu.

– Ma, bako, šta treba? – opet ja.

Vadi ona još sitnica iz sirotog, nakrivljenog doma. Već mislim baba pošandrcala.

Kaže: Sine, nek’ i ja o nekome brinem. Kad već ne mogu uokolo, nek’ mi je ušao u ulicu.

To je to. Cijela priča. Mala. Velika.

Dok nastojite pomoći, niste više sigurni – tko tu komu više pomaže? O čemu je zapravo riječ?

Jeste li uopće potrebni vi njima? Ili su možda oni potrebni vama? Ili je uzajamno? Zato vam se i ne odlazi pa ni tada kada u svakoj žilici osjećate da su sve snage već davno iscrpljene…

Kada se pojavi pravo pitanje, pojavi se i pravi odgovor

Ako ste skloni pomaganju, a imate i veliku potrebu pomoći i više i dalje od onoga što činite u svojem svakodnevnom krugu ljudi, potraga za odlukom komu pomoći i kamo uložiti svoje materijalne ili neke druge snage, može vas odvesti do toga da vam se zavrti u glavi. Ako u tražilicu upišete pojam pomoć potrebitima, naići ćete na tisuće organizacija koje žude za vašom potporom.

Iskreno ste uznemireni dok gledate slike djece koja trpe glad ili čitate o posljedicama trgovanja ljudima. Dođe vam da udomite svako napušteno dijete, nahranite sva gladna usta, i zacijelite svaku ranu.

Ali – toliko moćni ipak niste, ne možete sve to učiniti.

Odlučite slijediti svoje srce do potrebe koja vas je dotaknula najdublje.

No, i tada, kako ćete znati – odakle početi?

Najbolji način da počnete, jedno je jednostavno pitanje:

Kako mogu pomoći ljudima a da ih pritom ne povrijedim? I da ne povrijedim sebe?

Razmislimo o našim postupcima i pristupima

U svim nastojanjima da učinimo najbolje, da pomognemo, riješimo, opskrbimo, zaliječimo i umanjimo stradanje i nevolju, javlja se jedna nemila i česta mogućnost (i ne samo mogućnost), da naša pomoć produbljuje ono što želimo otkloniti.

Pružajući ruku potpore i pomoći, stvara se dodatna ovisnost o toj pomoći i produbljuje  nemogućnost izlaska iz začarana kruga nevolje odnosno stanja koje stvara tu nevolju. Darujemo što možemo nastojeći nekomu pomoći, no istodobno produbljujemo u osobi koja prima tu pomoć osjećaj nemoći, ovisnosti i bezizlaznosti, kao i dodatni manjak samopouzdanja, a katkad i samopoštovanja.

Zbog toga, da bismo istinski i učinkovito mogli pomagati, moramo razumno razmotriti načine na koje pristupamo.

Razborita, učinkovita pomoć, određena je trima odrednicama.

Naravno, ako pred našim ulaznim vratima stoji susjedovo dijete u suzama jer im se upravo zapalila kuća, zasigurno nećemo sjesti na kauč i razmisliti što zapravo znači pomagati, koje su dobrobiti, a koji nedostatci i koliko se vidimo u svemu tome.

Ali ako smo se našli u situaciji da pomažemo, na dulje vrijeme, ili uvijek iznova, a pritom nas nešto „grebe“ i osjećamo da nije sve onako kako bi trebalo biti, bilo bi dobro da sami sa sobom potpuno rasvijetlimo te tri odrednice koje su uključene u čin pružanja pomoći i dobročinstva.

■ ponizno razumijevanje siromaštva

Najprije, da bude jasno: ponizno ne znači ponižavajuće; znači oslobođeno predrasuda i samohvale. Tiho i mirno. Bez dodatnih namjera.

Naime, lako se može dogoditi da upadnemo u zamku vjerovanja da zato što imamo više materijalnih sredstava od onoga komu pomažemo, imamo i više znanja, vjere, inteligencije, obrazovanja, radne etike i sličnih vrijednosti. Istina je međutim da to što imamo više novca, hrane, odjeće i ugodnije mjesto stanovanja, ne čini nas ništa većima ni boljima od onih kojima pomažemo. To zapravo ne znači ni da smo išta manje u potrebi od osobe koja pruža ruku za pomoć na uglu ulice.

Brian Fikkert, autor knjige When Helping Hurts („Kada pomaganje nanosi bol“), kaže: „Siromaštvo je rezultat odnosa koji ne funkcioniraju, koji nisu pravedni, koji nisu životni, koji nisu ni harmonični, niti pružaju ikakav užitak. Siromaštvo pokazuje izostanak blagostanja u svim njegovim značenjima.“ („Kada pomaganje nanosi bol“, str. 59.)

Drugim riječima, siromaštvo može imati mnogo lica, ali nisu sva od njih tako očigledna kako je očigledan nedostatak materijalnih stvari. Postoje ljudi koji su u nedostatku odnosa, nedostatku zajednice. Postoje oni koji su izgubili motivaciju i volju za život, drugi su izgubili samopouzdanje i osjećaj da vrijede i imaju ulogu u svijetu u kojem žive. Sve su to oblici siromaštva.

Kada idemo pomagati onima kojima je potrebna materijalna pomoć, prvo bismo morali znati prihvatiti obostranu potrebu za obnovom.

■   iskreno preispitivanje motiva koji nas potiču na pomaganje

Ruku pod ruku s poniznim razumijevanjem ide htijenje da se bude iskren spram razloga koji nas potiču na služenje i pomaganje. Mnoge humanitarne organizacije otvaraju račune za prikupljanje pomoći i utemeljuju dobrotvorne zaklade u okviru motivacijskih kampanja ispunjenih dirljivim slikama napuštenih žrtava socijalne nepravde. Naravno da takve slike i poruke izazivaju reakcije te se odazivamo prepuni suosjećanja s ljudima čije stradanje vidimo, no jesu li to naši primarni motivi koji nas potiču da reagiramo i pomognemo?

Osjećaj da smo nekomu pomogli sjajan je osjećaj, o tome uopće ne treba dvojiti, no kod nekih se dobročinitelja oslobađa i užitak pri osjećaju herojstva i više negoli su toga svjesni.

Peter Greer, predsjednik organizacije HOPE International i autor knjige The Spiritual Danger of Doing Good („Duhovna opasnost dobročinstva“) kaže: „Većina će pretpostaviti da bankar s Wall Streeta ima neupitno veći ego od humanitarnog volontera u Africi. No okružen sam dobročiniteljima cijeloga svojega života – jer sam i sâm jedan od njih – tako da pouzdano znam da je velika žudnja da nas vide kao junake u svakome od nas.“ („Duhovna opasnost dobročinstva“, str. 56.)

Ako nas ne potiče uzbuđenje koje se javlja pri spašavanju ljudi u nevolji, ili pak priznanja koja prate one koji služe drugima, možda mislimo da ćemo tako zadobiti Božju naklonost ili nas na pomaganje tjera potreba da se iskupimo zbog nečega što nas muči iz prošlosti… Motivacije da se pomaže drugima različite su upravo onoliko koliko je različit svatko od nas. Neke su dobre, neke su zamka. 

Ako nas u pomaganju ne vodi najjednostavnija želja da pomognemo, bez ostatka, bez potrebe da nam na kraju ipak netko zahvali ili zaplješće, objavi naše ime i spomene u kakvoj zahvalnici da smo i mi pomogli, tada je vrlo vjerojatno da neće biti dovoljno izdržljivosti, strasti, posvećenosti i osobnoga nadzora (discipline) da se pomogne tako da pritom nitko ne bude povrijeđen.

Prema Greerovim riječima, naša služba drugima trebala bi biti „jednostavno odgovor na najradikalniju velikodušnost koju je svijet ikada susreo“. („Duhovna opasnost dobročinstva“, str. 176.)

■   usmjeravanje na odnose

Neki od nas dat će svoj prinos siromašnima tako da ispišu ček ili uplate iznos na račun, drugi će poučavati, a netko krenuti u misije. Koju god ulogu imali u pomaganju drugomu, moramo u svakome trenutku znati da se promjena događa ponajprije stvaranjem odnosa i to na dulje staze.

Ne možemo svi imati duboke, snažne odnose s ljudima kojima pomažemo, i to je u redu. Svatko od nas ima drukčije vještine, područja interesa i utjecaje, kao i emocionalne kapacitete. Potrebno je uložiti ono što imamo ponuditi na način da to ojačava odnose.

To se vidi u različitim dijelovima svijeta, a ovdje ćemo spomenuti Afriku. Ne može se pomoći djeci i obiteljima u Africi ako se ta pomoć ne usmjeri na ljude koji su ondje već izgradili odnose i znaju kako pristupiti i istinski pomoći onima kojima je pomoć potrebna. Pronalazeći sponzore za djecu u Africi, dobrotvorne udruge i humanitarni radnici koji neposredno djeluju među tom djecom i obiteljima, potiču sponzore da osim novčane uplate, djetetu koje žele podupirati, napišu i pismo, kako bi osjetilo da osim novčane pomoći, uz njega stoji stvarna osoba kojoj je stalo i koja se obraća s jednostavnošću i pristupačnošću ravnopravnoga sugovornika i osobe koja vjeruje i ima povjerenja u onoga komu pomaže, na temelju ljudskosti, i ni na kojem drugom temelju ili namjeri.

Potpuno istovjetni se zahtjevi spontano javljaju i u dijelovima Hrvatske koje je poharao veliki potres.

Volonteri koji od prvoga dana rade na terenu, javljaju neprestance jedno te isto – ljudima koji su pogođeni potresom, potrebna je pomoć, ali jednako tako potreban im je čovjek, topla ljudska riječ, osmijeh, osobni susret, potpora čovjeka čovjeku.

Razlika između nevolje (ili krizne situacije) i kronične potrebitosti

Postoji aspekt „pomaganja“ drugomu koji zapravo ne znači pomoć, nego trajnu odmoć. To su sve one situacije i postupci u kojima se nešto obavlja za druge („pomaže“ im se) dok oni to zapravo mogu obavljati sami za sebe, samo pritom trebaju imati prigodu i okolnosti  za to. Uskraćivanjem prigode, a nametanjem „pomoći“, osobe u potrebi, umjesto da aktivno vode svoje živote u skladu sa svojim željama i sposobnostima, postaju trajnim ovisnicima. Usto i vječnim dužnicima.

Osoba koja tako „pomaže“, zapravo se nalazi u poziciji moći; a onomu komu „pomaže“, perpetuira trajan i sve dublji osjećaj nemoći, nedovoljnosti, nesposobnosti, i mnoge druge razorne osjećaje koji, osobito kada su na dugi rok, potpuno rastaču čovjekovo samopouzdanje i mogućnost da preuzme skrb za sebe i određenu kontrolu nad vlastitim životom.

Čovjeku u nevolji valja bezrezervno i bezuvjetno pomoći.

To pomoć jest. Ona je nužna, bez nje je teško ili i nemoguće preživjeti u najtežim krizama.

Međutim, nakon što prvi šok prođe i nakon što su osnovne potrebe namirene, valja potražiti načine da čovjek dalje pomaže sam sebi. Da ne ostane u trajnoj ovisnosti o drugoj osobi ili drugim osobama, a na taj način često i u trajnom stanju podvrgnutosti pa i poniženja spram tih drugih osoba, osobito kada je riječ o fizički, psihički i radno sposobnoj osobi.

Kako bi sačuvao svoje dostojanstvo, a u nemogućnosti da sagleda situaciju u kojoj se nalazi i koja je moguće postala i trajno stanje, mogu se pojaviti i određeni oblici nezahvalnosti, sve razmaženijih zahtijevanja pa i otvorena izražavanja nezadovoljstva i otpora spram dobročinitelja, odnosno onoga od koga se očekuje da ispunjava potrebe i zahtjeve. Svi ti osjećaji i postupci proizlaze iz osjećaja nezadovoljstva, iz pasivnoga položaja u koji su primatelji takvih dobročinstava dovedeni, odnosno iz osjećaja manje vrijednosti. A može, naravno, doći i iz loših namjera, kada se primatelj pomoći proračunato zadržava u ulozi žrtve jer tako najlakše dolazi do onoga čime se želi namiriti.

Stara je izreka: Ako želiš čovjeku pomoći da ima hrane za jedan dan, daruj mu ribu. Ako mu želiš pomoći da ima obrok svakoga dana, iz dana u dan, nauči ga loviti ribu.

Osoba koja dariva drugu osobu trajno podmirujući njezine prohtjeve i pretpostavljene potrebe, svjesno ili nesvjesno stavlja se u ulogu osobe koja je moćnija od osobe kojoj „pomaže“. Uostalom, u okolnostima takva proračunata darivanja (svjesnoga ili i nesvjesnoga), dok prima darove, kod primatelja se uobičajeno javlja osjećaj potrebe da te darove na neki način i vrati, da se oduži onomu od koga je nešto primio, a to može odvesti u vječan krug potraživanja i vraćanja odnosno spiralu nikad okončane ovisnosti i emocionalne ucjene.

Stvara se mreža zapetljanih i narušenih odnosa, u kojima se svi osjećaju povrijeđeno i loše.

Toksično dobročinstvo

Na takvu toksičnu dobročinstvu i pomaganju znaju počivati obiteljski odnosi, primjerice između roditelja i djece, ili i djece međusobno, pa i u razdobljima kada su ta djeca već odavno odrasli ljudi.

Također, na istom se principu mogu zasnivati i odnosi u društvu, u kojima je stalno netko nekomu nešto dužan.

I obitelji i društva mogu biti toliko onečišćeni i zatrovani stalnim osjećajem duga i osjećajem krivnje na temelju lažnoga dobročinstva, da nitko od sudionika tih odnosa više ne može voditi zdrav samostalan život, i takve obitelji, a i društva, naočigled tonu i raspadaju se.

Ukratko: Potpora i pomaganje u krizi jest pomoć. „Pomaganje“ u trajnom stanju nemanja i potrebitosti osobi ili osobama koje su realno sposobne same skrbiti za sebe i svoje životne potrebe, na kraju će progutati i onoga tko daje, i onoga komu se daje, bez obzira na to tko je u tom međuodnosu i u kojoj mjeri kriv, a tko je prav, tko je iskren, a tko proračunat.

Iz takvih odnosa valja izići.

Povjerenje da i ja to mogu napraviti – sve je promijenilo…

Na temu toksičnoga dobročinstva možete pogledati i ovaj videozapis (na engleskom je jeziku) …

…u kojem se govori o trenutku u kojem dobročinstvo postaje toksično dobročinstvo te u njemu nema više nimalo dobra. Također govori o ljudima koji su bili na dnu, živjeli na ulici bez igdje ičega, shrvani alkoholizmom ili nekom drugom nedaćom kojom su si pokušavali „olakšati muku svakidašnjice“ do trenutka kada im je pruženo povjerenje i mogućnost da sami nešto naprave za sebe, a koji je – sve promijenio.

Prvi put su osjetili sjajan i inspirativan osjećaj samopouzdanja i time je u njima bilo zasijano sjeme potrebe da taj osjećaj dožive ponovno. Društvo ili zajednica koja im pruža mogućnost da stvaraju, rade i da njihov život, i njihov rad, imaju određenu vrijednost, društvo je postavljeno na zdrave temelje. Društvo u kojem pojedinci neprestance ovise o nečijoj dobroj volji, što se može protezati tako daleko da moraju moliti i zatim neizmjerno (doživotno) zahvaljivati za nešto što im po zakonu, zdravoj logici ili dobrim običajima nužno i elementarno pripada, nezdravo je društvo i u njemu ne rastu nikakvi plodovi.

U takvu su društvu bitne fotografije dobročinstava, jednako koliko i sam čin. Ta moć dodijeljena je onima koji to mogu, ujedno onima koji na tom principu održavaju tu moć. Odnosi su zatrovani, učinkovitost i funkcionalnost društva poremećeni, osjećaji koji se pritom razvijaju pripadaju onima najnižima na emocionalnoj ljestvici: nemoć, potištenost, beznađe, besperspektivnost, utučenost, nepokretnost, nepoduzimanje, istrošenost, iscrpljenost – s jedne strane; odnosno – nadmoć, egoizam, samodopadnost, bešćutnost, pohlepa, sklonost manipuliranju, himba, neiživljenost – s druge.

Ono što čovjeku pripada po zakonu, pravilima ili dobrim običajima određene društvene zajednice, ne smije biti predmet dobročinstva. Jer to tada nije nikakvo dobročinstvo, nego natjecanje u izražavanju moći.

U činu pomaganja nije ključan iznos, nego odnos

Činiti dobro ne smije imati ni jedan jedini dodatni razlog osim onoga koji je u samoj srži toga čina – činjenje dobroga. To je tautologija bez ostatka. Odnosno, kako je u jednom od citata rečeno, razlog takvu činu može biti samo neizmjerna velikodušnost.

I dati i primiti hrabri su činovi; no, iako se nekim ljudima možda ne čini tako, lakše je dati. Jer onaj koji daje ima moć. Samo osoba dovoljno blaga, dovoljno velikodušna i ponizna, ujedno samosvjesna da ne zlorabi tu moć, može iskreno i dugotrajno davati (pomagati). I stvarati odnose koji u činu iscjeljenja od nevolje, ma koje vrste ta nevolja bila, mogu donijeti stvarni boljitak, ozdravljenje, izlazak i prelazak na novu stranicu.

Pritom je bitno da i onaj koji prima, proračunato ne preuzima ulogu žrtve i tom ulogom ne ucjenjuje one koji mu pomažu.

Zbog svega toga: Više od bilo kakva dara, u činu pomaganja bitan je odnos.

I upravo je zato neprocjenjiva slika bake koja nutka svojega dobročinitelja: Dijete drago, uzmi, baš mi je drago da si došao, da i ja imam komu nešto dati…

Netko će možda pomisliti da je riječ samo o neizmjernoj dobroti, a ponešto i o dobrohotnoj naivnosti.

I… u redu, o dobroti jest riječ, ali o naivnosti samo utoliko ukoliko ćemo joj dati mjesto tik uz duboku i iskonski spoznatu životnu mudrost. Naravno, ne mudrost u značenju prepredenosti, mudrijaštva i nadmudrivanja, kako ju još uvijek često i potpuno pogrešno znaju protumačiti.

Nego duboku mudrost srca koja se ne da prevariti ni najvećim darovima, koja prepoznaje dar u onome u čemu on jedino jest. U odnosu.

Na kraju…

Davati i pomagati znači činiti to iz srca. Primati, isto tako.

Bez uzdarja, bez hvale i slave, zahvalnice, pohvalnice i objave na nekoj stranici, papirnatoj ili virtualnoj. Računati da će netko nakon „pomaganja“ biti zahvalan, a pri takvoj predodređenoj računici, i podložan – zauvijek jer ste mu u trenutku najveće nevolje odlučili pomoći, nije nikakvo pomaganje; to je kalkulacija. Za činove dobrote nisu potrebne slike, one ostaju ondje gdje i dobrota i moć novih odnosa i prijateljstava – u srcu.

Svatko od onih u potrebi, kada bi imao bakinu mudrost, mogao bi uzvratiti: Sinko, prijatelju, striko…, daj da i ja tebi nešto dam, da se brinem za tebe, kad si već ušao u ovu ulicu…

I tada bi svaki put bilo kristalno jasno: da su to dvije strane istoga zrcala; lijepe ili ružne, jednostavne ili upetljane, ukaljane ili čiste; kakvima ih već svojom namjerom i svojim najdubljim htijenjima učinimo.

■ NAPOMENA ■ piše: Snježana Mostarkić ■ izvor citiranoga zapisa: profil na Facebooku, autor: Slaven Vujić ■ drugi i treći odjeljak dijelom napisani prema tekstu Three Essentials for Helping People Without Hurting Them… or Yourself („Tri ključne sastavnice pri pomaganju ljudima a da pritom ne povrijedite njih… ili sebe“) koji možete pronaći na ovoj poveznici ■