Aktualno
■ MANJE GIGABAJTA, A VIŠE SNAGE UMA ■
Treba li bilješke pisati rukom ili računalom?
objavljeno: 6. rujna 2023.

U tekstu koji sadržajno prethodi ovomu koji je upravo pred vama, a koji možete pronaći pod naslovom Zašto su bilješke koje nastaju tijekom predavanja ili nastave – neprocjenjive?, govori se o vrijednosti stvaranja vlastitih bilježaka, ne samo kao sredstva kojim ćete se poslužiti kako biste se prisjetili predavanja koje ste slušali i koje je završilo, nego i kao svrhovitoga i aktivnoga čina procesuiranja informacija, pamćenja i učenja, koji se događa u realnome vremenu, već tijekom samoga predavanja.

Autor teksta, Trevor Muir, predlaže nekoliko načina na koje se bilješke mogu voditi, a koji su ujedno i kvalitetni načini povezivanja s onim što se sluša te, u konačnici, i produktivni oblici obrade podataka, pamćenja i učenja.

U tekstu koji slijedi profesorica psihologije i istraživačica na Sveučilištu u Los Angelesu  Cindi May govori o dvama temeljnim oblicima pisanja bilježaka: o pisanju na tipkovnici (za računalom) i o rukopisnom vođenju bilježaka.

Koji je od tih dvaju oblika produktivniji i zašto, možete pročitati u nastavku.

„Što više, to bolje.“ Od gigabajta u računalu ili mobitelu do konjskih snaga u kamionetu, to je sveprisutna mantra u suvremenoj američkoj kulturi.

Kada je riječ o učenicima i studentima, uvjerenje Što više, to bolje u skladu je sa široko zastupljenim mišljenjem da prijenosna računala u učionicama poboljšavaju učenička i studentska obrazovna postignuća.

Istina je da laptopi omogućuju učenicima i studentima da naprave više, da se uključe u aktivnosti na mreži i slušaju različite mrežne seminare, surađuju s drugima i uspostavljaju kontakte, uključuju se u pisanje radova i sudjeluju u projektima, pristupaju različitim informacijama i – stvaraju pritom brojne bilješke.

Zato što učenici i studenti mogu natipkati neizmjerno veću količinu teksta od one koju u istome vremenskom odsječku mogu zapisati rukom, oni koji se u učionici služe računalima i tipkovnicom zapisuju znatno više od onih koji svoje bilješke pišu rukom. Uz sve to, kada učenici pišu računalno, bilješke su zapisane od riječi do riječi, odnosno studenti doslovce bilježe svaku riječ koju profesori izgovore.

I stoga biste mogli zaključiti: Nedvojbena je prednost bilježiti u što potpunijemu obliku ono što je izrečeno na predavanju kako biste se takvim opsežnim i doslovnim bilješkama u danima što slijede mogli kvalitetno podsjetiti na odslušano predavanje.

Jedino što – nije. (Nije nedvojbena prednost.)

Nova istraživanja koja su proveli Pam Mueller i Daniel Oppenheimer pokazuju da studenti koji pišu bilješke na papir više i bolje uče. Tijekom triju eksperimenata, Mueller i Oppenheimer uputili su studente da vode bilješke tijekom nastave (predavanja), a zatim su ih ispitali s obzirom na pamćenje činjeničnih pojedinosti, s obzirom na konceptualno razumijevanje građe te s obzirom na mogućnost sažimanja i poopćivanja informacija.

Polovica studenata upućena je da bilješke vodi na papiru, a polovica na računalu.

Kao i u drugim provedenim istraživanjima, studenti koji su bilješke pisali služeći se računalom, napisali su ih više od onih koji su pisali rukom. Međutim, svako je istraživanje pokazalo da oni koji su pisali rukom imaju snažnije konceptualno razumijevanje i uspješniji su u primjeni i integraciji građe od onih koji su se služili računalom.

Što dovodi do takva paradoksalnoga otkrića?

Mueller i Oppenheimer dolaze do toga da pisanje rukom zahtijeva različite tipove kognitivne obrade podataka za razliku od pisanja na prijenosnome računalu, a upravo te raznovrsne obradbe podataka imaju utjecaja na učenje. Pisanje rukom sporije je i nezgrapnije (zahtjevnije, razrađenije) od tipkanja, i studenti ne stižu zapisati baš svaku izgovorenu riječ. Umjesto toga, oni slušaju, procesuiraju i sažimlju kako bi mogli jezgrovito zabilježiti bitne informacije.

Stoga, pisanje rukom usmjerava mozak da se uključi u određene zahtjevne „mentalne vježbe“, a ti napori jačaju razumijevanje i pamćenje. Nasuprot tomu, dok tipkaju, studenti s lakoćom proizvode pisane tragove lekcije bez procesuiranja značenja, a veća brzina tipkanja omogućuje bilježenje lekcije od riječi do riječi bez pridavanja osobite pozornosti razmišljanju o sadržaju.

Kako bi procijenili svoju teoriju, Mueller i Oppenheimer ispitali su sadržaj bilježaka nastalih rukom kao i onih napisanih računalno. Njihova su istraživanja obuhvatila stotine studenata s Princetona i UCLA-a (Sveučilišta u Kaliforniji), a teme predavanja nizale su se od šišmiša, kruha i algoritama do vjere, disanja i ekonomije.

Sadržajne analize bilježaka kontinuirano pokazuju da studenti koji se služe prijenosnim računalima stvaraju bilješke u znatno većoj mjeri pisane od riječi do riječi u usporedbi s bilješkama koje nastaju rukopisno. Nadalje, visoka doslovnost bilježaka povezana je sa smanjenim pamćenjem nastavne građe. Potvrđuje se da studenti koji se služe računalom, bilješke vode prilično nesvjesno, automatizirano, s niskim stupnjem primjene analize ili sinteze. Takva površna transkripcija iz glasa u slovo ne uspijeva potaknuti istinsko razumijevanje ili primjenu informacija.

Ako je izvor prednosti u korist bilježaka pisanih rukom u tome što nastaju na temelju konceptualne obrade podataka koju nužno pokreću, možda bi i računalne korisnike trebalo uputiti da primijene sažimanje umjesto zapisivanja od riječi do riječi, što bi im trebalo unaprijediti učinkovitost.

Mueller i Oppenheimer propitali su i tu svoju tezu tako što su upozorili one koji se pri stvaranju bilježaka služe računalima da se odupru navici zapisivanja informacija bez razmišljanja o njima te su im eksplicitno naložili da razmišljaju o informacijama te pišu bilješke služeći se vlastitim riječima. Usprkos tim uputama, studenti koji su se služili računalima pokazali su jednak stupanj doslovnoga zapisivanja i nisu bili ni po čemu uspješniji u sažimanju građe od onih studenata koji su se služili računalima a da prethodno nisu dobili takvu eksplicitnu uputu. Moguće da to jasno i izravno upozorenje nije donijelo nikakva rezultata iz razloga što je izrazito jednostavno i lako osloniti se na, ne osobito zahtjevne, i od bilo kakva razmišljanja isključene procese koji se događaju pri zapisivanju podataka tipkanjem.

Bitno je zapaziti da je većina studenata koji su sudjelovali u istraživanju, ispitivanjima pristupila u vrlo kratkome razdoblju (u pravilu u razdoblju manjem od jednoga sata) nakon što je nastavni sat završio. U pravim učionicama, pak, učenici pristupaju provjerama danima, pa i tjednima, nakon što su bili upoznati s novim nastavnim sadržajima. S obzirom na to da su se korisnici računala pokazali manje uspješnima u provjerama koje su održane nedugo nakon što je nastava završila, bilo je razumno očekivati da će se pri provjerama koje se održavaju sa znatnim vremenskim odmakom pokazati uspješnijima, s obzirom na činjenicu da imaju dodatne informacije o predavanjima i lekcijama u usporedbi s onima koji bilješke vode rukom i imaju znatno kraće i sažetije zabilježbe.

I ponovno pogrešno.

Mueller i Oppenhemer proveli su istraživanja u kojima su sudionici zamoljeni da naprave bilješke bilo rukom ili računalom te da će biti pozvani na ispitivanje sadržaja u roku najmanje tjedna. Kada je sudionicima omogućeno da uče iz svojih bilježaka prije konačnih ispita, opet se pokazalo da oni koji su bilješke vodili rukopisno imaju više uspjeha od onih koji se služe računalom. S obzirom na to da rukopisne bilješke sadrže vlastite riječi i zapise, mogu poslužiti kao učinkovitiji signali koji oživljuju kontekst (procese mišljenja, osjećaje, zaključke) kao i sadržaj (pojedinačne činjenice) originalnoga postupka poučavanja.

Ta otkrića sadrže bitne implikacije za učenike i studente koji se služe računalima na nastavi u fizičkim učionicama, kao i obavijestima i sadržajima koje profesori objavljuju prije nastave.

Kako se studenti mogu poslužiti objavljenim materijalima u svrhu pristupanja sadržaju lekcije tek jednim klikom, oni nemaju potrebu te materijale organizirati, povezivati i sažimati izražavajući se pritom vlastitim riječima. Štoviše, učenici se pri takvu pristupu mogu poslužiti vrlo šturim bilježenjima, ili pisanje bilježaka može i potpuno izostati, te sve to posljedično može uskratiti mogućnost uključivanja u mentalne procese koji potiču učenje.

Osim što mijenjaju učeničke kognitivne procese i pritom reduciraju učenje, prijenosna računala u učionici izvor su još nekih prijetnja.

U istraživanjima koja su proveli Mueller i Oppenheimer, sva su računala isključena s interneta čime je onemogućen pristup e-pošti, kao i izravno dopisivanje, pretraživanja na internetu, i drugi oblici preusmjeravanja pozornosti. U tipičnim postavkama obrazovnoga rada na računalu, pristup internetu je omogućen, a podatci pokazuju da kada se studenti služe računalima, 40 % njihova rada u učionici odlazi na aplikacije koje nisu povezane s nastavnim radom, a veća je i vjerojatnost da će odustati od zadatka te da će doći do povećanoga nezadovoljstva spram vlastita obrazovanja i postignuća.

U jednome istraživanju u kojem su sudjelovali studenti prava, pokazalo se da je oko 90 % korisnika prijenosnih računala uključeno u mrežne aktivnosti koje nemaju veze s glavnim zadatkom najmanje pet minuta u nastavnome satu, a oko 60 % zaokupljeno je mrežnim sadržajima nevezanima uz nastavu polovicu ukupnoga nastavnoga vremena.

Tehnologija nudi inovativna sredstva koja oblikuju brojne obrazovne izazove i iskustva za učenike i studente, često na vrlo afirmativne i dinamične načine.

Istraživanje koje su proveli Mueller i Oppenheimer služe nam, međutim, kao podsjetnik da čak kada nam tehnologija omogućuje obaviti više toga u manje vremena, to ne znači da se time potiče učenje.

Učenje uključuje više od primanja i povrata informacija. Ako želimo da učenici i studenti povezuju građu, izvode zaključke, uočavaju nove veze, procjenjuju dokaze i primjenjuju koncepte u novim okolnostima, moramo poticati duboke, naporom ispunjene kognitivne procese koji podupiru te sposobnosti.

Kada je riječ o pisanju bilježaka, da bi se poticali kognitivni procesi, učenicima je potrebno manje gigabajta, a više snage uma.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ autorica američkoga teksta: Cindi May, profesorica psihologije na Collegeu Charleston i suradnica ministarstva obrazovanja u području uključivanja učenika s intelektualnim poteškoćama u postsekundarno obrazovanje ■ SAD: Scientific American – američki časopis pokrenut 1845. godine, najstariji časopis koji kontinuirano izlazi na području SAD-a; danas u digitalnom i tiskanom obliku svakoga mjeseca dopire do 10 milijuna čitatelja, njegovi autori ugledni su novinari i pisci, među kojima je i 200 dobitnika Nobelove nagrade ■ izvornik: www.scientificamerican.com