„Kako je moguće da im se ne sviđa ovaj ulomak?“… „Kako to misliš – ne sviđa ti se ova prispodoba? Trebali su mi sati da bih je se sjetio!“ … „Uskličnik sam stavio s razlogom, hvala lijepa što si shvatio!!“ – u mislima se sa svojim urednikom prepire učitelj i autor Trevor Muir.

U nastavku kaže: Međutim, kako sam dublje ulazio u primjedbe koje mi je urednik uputio, sve sam više shvaćao da su one na mjestu. Moj je početni rukopis bio dobar, ali nije bio sjajan.

Do kakvih će zaključaka o kritikama i primanju kritika doći, možete pročitati u članku koji slijedi.

Članak Why I Love And Hate Receiving Critical Feedback objavljen je na mrežnim stranicama Trevor Muir.

Svakoga dana tijekom šest mjeseci, bez obzira na okolnosti u kojima živim, bez obzira na to pada li kiša ili sja sunce i kako se osjećam, sjeo bih za računalo i radio na svojoj knjizi. Bilo je dana kada je išlo samo od sebe i napisao bih i po tri tisuće riječi u jednom zamahu. Bilo je i onih kada bi pokazivač na zaslonu treperio izazivajući me da nešto napišem, a ipak bih na kraju napustio radni prostor ostavljajući za sobom praznu stranicu.

To je pisanje, i takve situacije nisu nimalo neobične za onoga tko se ikada upustio napisati nešto stvarno.

Pisanje je mukotrpan rad – nezavodljiv, dug, iscrpljujući – ali ipak često mukotrpan rad koji donosi zadovoljstva.

Ono što mi je zanimljivo, kada sam konačno imao rukopis – 47 900 riječi da budem precizan – smatrao sam da je glavnina posla obavljena.

Poslao sam tekst izdavaču da ispravi moje pogrešno stavljene zareze, slovne pogreške te da pronađe lijepu naslovnicu kako bih mogao početi oglašavati svoju novu knjigu i prije negoli bude objavljena.

Bio sam u zabludi; težak je posao tek bio na vidiku.

Nakon nekoliko tjedana uredničkoga rada, urednik mi je poslao knjigu s toliko napomena, uputa i ispravaka zabilježenih u aplikaciji za uređivanje teksta da sam se ponovno osjećao kao srednjoškolac koji je dobio svoju ocijenjenu i crvenom tintom ispravljenu školsku zadaću. Svaka je stranica bila prekrivena uredničkim napomenama od kojih su neke bile sasvim neznatne, a bilo je i onih koje su upućivale na prepravljanje ili ponovno pisanje cijelih poglavlja.

Nisam mogao vjerovati! Smatrao sam da je pisanje te knjige gotovo. Umjesto toga, preda mnom su bili sati i sati revizija, a ujedno sam bio suočen s činjenicom da nisam savršen pisac.

Uredničke primjedbe bile su stvarne i iskrene, izraz kritičkoga oka neovisnoga o mojim emocijama.

Kritičke primjedbe su tu kako bi unaprijedile tvoj rad

Svrha povratnih kritika nije bila jačanje mojega ega, niti uzdizanje mojega rada; nego unaprjeđivanje kvalitete moje knjige.

Urednička je uloga učiniti knjigu najboljom što može biti te služiti potrebama čitatelja na najbolji mogući način. Stoga su kritičke primjedbe bile izravne, ne uvredljive ili grube, ali bez okolišanja, u glavu. Kada sam počeo revidirati tekst, osjećao sam se da ulazim u boksački ring sa zavezanim rukama.

„Kako je moguće da im se ne sviđa ovaj ulomak?“

 „Kako to misliš – ne sviđa ti se ova prispodoba? Trebali su mi sati da bih je se sjetio!“

„Uskličnik sam stavio s razlogom, hvala lijepa što si shvatio!!“

Međutim, kako sam dublje ulazio u primjedbe koje mi je urednik uputio, sve sam više shvaćao da su one na mjestu. Moj je početni rukopis bio dobar, ali nije bio sjajan. Otvaralo se mnoštvo mogućnosti za njegovo unaprjeđenje, kao i da moje rečenice i ideje postanu  snažnije i jasnije.

Brzo sam naučio da posao nije gotov, a sve dok bude mojega pisanja, nikad i neće biti. Uvijek će biti prostora za poboljšanja.

Užasavaju me kritičke primjedbe!

Želim biti potpuno iskren: Mrzim dobivati kritičke primjedbe. Osjećam ih kao udarac u najbolnije mjesto. Bez obzira na to koliko je netko ljubazan i pažljiv dok mi ih upućuje, ne mogu si pomoći a da ih ne primim osobno. Bilo da je to primjedba čitatelja na stranicama  bloga, netko tko ostavlja komentar na društvenoj mreži, vrednovanje mojih ključnih misli ili urednička sugestija koju mi daje profesionalni urednik – primanje konstruktivnih kritika rijetko mi je zabavno. A opet, nikad im ne okrećem leđa. One su predragocjene, preveliko je njihovo značenje ako želiš rasti i uspjeti.

Rekao bih da je stvar u tome da trebamo objeručke prigliti kritike te osjetiti užitak u činjenici da je naš rad predmet razmatranja i prosudbe. Ipak, smatram da to nije uistinu moguće. Ne vjerujem da iskrena povratna kritika ikad može donijeti osjećaj ugode, osobito ako se radi o kritiziranju nečega u što si uložio cijeloga sebe. No samo zato što nije ugodna, ne znači da ne bismo trebali biti otvoreni prema njoj.

Svakim danom sve više učim nositi se s gorkim okusom konstruktivne kritike te tražiti mogućnosti koje mi ona pruža. Ne zato što sam mazohist, nego zato što znam koliko je potrebna. Naš posao zahtijeva iskrenost. Potrebni su mu ljudi koji imaju moć kritičkoga zapažanja, koji znaju uprijeti prstom na pravo mjesto i prozvati to što vide, a zatim dati i prijedloge za poboljšanje. Zato se knjiga koju sam mislio napisati u šest mjeseci, približava osmom. Zato čitam evaluacije predavanja na konferencijama, prikaze knjiga na Amazonu i pitam svoje učenike za njihove dojmove i prijedloge na kraju svakoga polugodišta.

Kritičke povratne informacije nisu zabavne, ali su esencijalne. Bilo da ste učitelj, voditelj, ili koji drugi tip profesionalca u ovoj struci, ili jednostavno osoba koja želi napredak i poboljšanja, morate se otvoriti kritici. Vjerujmo da će oni koji kritiku upućuju to učiniti dostojanstveno i dovoljno nježno tako što će zaobliti neke oštre rubove, no ako želimo da ta kritika bude iskrena i stvarna, tada u njoj mora biti i neke oštrice.

Međutim, nemojte se obeshrabriti: Na najvećim temperaturama kuje se najsnažniji čelik.

■ NAPOMENA ■ izabrala i pripremila: Snježana Mostarkić ■ Trevor Muir, učitelj i autor knjiga iz područja obrazovanja među kojima su The Collaborative Classroom i The Epic Classroom ■ SAD: Trevor Muir – mrežne stranice autora i učitelja Trevora Muira ■ izvornik: trevormuir.com  ■