KOLUMNA ■ INKLUZIVNA UČIONICA [05]
Hoki poki
objavljeno: 8. studenoga 2019.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Početak prvog razreda najosjetljivije je razdoblje prilagodbe učenika na školu osobito ako je u razredu i dijete s teškoćama. Taj je period zahtjevan kako za takvog učenika i njegove roditelje, tako i za pomoćnika u nastavi i učitelja.
Dva mjeseca nastave su iza nas. Započeli smo s učenjem velikih i malih tiskanih slova. Neki učenici se tome jako vesele, nekima je to poznato i surađuju, a nekima je to dosadno i glupo.
Učitelj osmišljava načine i zadatke da na što zanimljiviji način prikaže glas, nauči učenike pisati slovo, pri čemu sve treba biti dinamično, razigrano ali i zahtjevno. Uvijek je pred učiteljem isti izazov: zadatak treba biti poticajan i privlačan, ali ne pretežak poglavito ako je u razredu i dijete s posebnim potrebama.
Učili smo slovo I, slovo A, slovo E i slovo O. Čitali smo priče o slovima te onda gradili i pokretima ruku ili tijela pokazivali velika slova od stropa do poda. Neki su se učenici popeli na stolicu kako bi njihovo slovo bilo najveće. Mara se stisnula uz pomoćnicu i iza njenih leđa gledala što razred radi.
Učili smo veliko i malo tiskano slovo I. Dok sam smišljala kako ću Maru uključiti, moji su učenici našli rješenje. Prišli su joj i zajedno s njom započeli pisati veliko slovo I u zraku. Nakon toga uključili su se u novu aktivnost – svojim su tijelima trebali složiti slovo. Svi dječaci su složili veliko slovo I. Sve djevojčice su složile veliko slovo I. I Mara zajedno s njima. Drugi dan učili smo veliko i malo slovo A. Mara i Judita napravile su najljepše veliko slovo A.
Već taj drugi dan kod slaganja novog slova Mara nije imala straha. Odabrala je Korinu s kojom je bila u paru. Od toga dana na svakom je sljedećem satu Mara u paru s drugom prijateljicom ili drugim prijateljem iz razreda.
Mara jako voli likovnu kulturu. No, više voli crtati po svojim željama nego na zadanu temu. Tada zadatak zadam Mari i njenoj pomoćnici. Na početku je malo ukočena i neraspoložena za rad, no kad vidi Tinu, svoju pomoćnicu da ispunjava zadatak, napravi ga i ona. Šarena kiša bio je naš ovotjedni zadatak kojeg su uspješno napravile.
Ponekad Mara najprije promatra što se događa u razredu, a nakon što stekne sigurnost započne izvršavati određeni zadatak. Nasreću, takvih je bojažljivih dana sve manje.
No kad je Mara imala virozu i nije bila na nastavi dva dana, morali smo se s prilagodbom vratiti na početak. Sve joj je opet bilo novo. Bila je zgrčena i nesigurna. Tada smo iz Prirode i društva obrađivali orijentaciju u prostoru: gore, dolje, naprijed, nazad, lijevo, desno… Motivacija je bila pjesma Hoki poki. Prvaši su pjesmu pjevušili na svom mjestu, izvodili su pokrete, prvo malo sramežljivo, a nakon što sam ih pozvala pred ploču hrabro smo se svi zajedno posvetili tjeloglazbi. Bili su iznimno radosni i sretni pjevajući i plešući uz zvuke pjesme Hoki poki. Što je najvažnije i Mara! Ona jako voli pjevanje i plesanje, a ova je pjesma ključ koji otvara sva vrata osobito kada je neraspoložena i nesigurna u sebe.
Jučer je Mara došla u školu neraspoložena. Skrila se iza pomoćnice i prošaptala kako je malo pospana.
Umjesto jutarnje tjelovježbe dan smo započeli Marinom najdražom pjesmom Hoki poki. Ubrzo se Mara razbudila i krenuli smo u nove pobjede.
Kad se Mara zasiti te pjesme, tražit ću neko novo rješenje, neku drugu motivaciju.
……………….
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb
