Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
KOLUMNA ■ INKLUZIVNA UČIONICA [05]
Voćna salata u kabinetu domaćinstva
objavljeno: 22. studenoga 2019.

Kada sam bila učenica u osnovnoj školi od petog do sedmog razreda imali smo predmet Domaćinstvo. U petom razredu učili smo o odijevanju, u šestom o stanovanju, a u sedmom smo razredu učili o prehrani i kuhali smo.

Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image

Bili su to poučni i zanimljivi sati nastave koje smo svi jako voljeli. Ne znam zašto se to izbacilo iz plana i programa i kada je nestao taj predmet. Zahvalna sam mojoj ravnateljici koja se s jednog studijskog putovanja vratila s idejom da naš stari podrum u školi preuredimo i napravimo kabinet za razvijanje cjeloživotnih vještina. I tako smo napravili najmoderniji kabinet domaćinstva.

Svaki razred naše škole jednom mjesečno odlazi u kabinet stjecanja cjeloživotnih vještina i svoju je izvannastavnu aktivnost nazvao drukčije: Zdravo domaćinstvo, Svakodnevno domaćinstvo, Domaćinstvo i ja, Kreativno kuhanje, Zdravi obroci, Tri, dva, jedan, kuhaj, Kuham i uživam, Volim kuhanje…

To su sati koje naši učenici jako vole, a neki učenici čak i kažu – „Živimo za domaćinstvo“.

Moj 1.a razred s nestrpljenjem je iščekivao kada ćemo ići na sat domaćinstva. Učenici su još mali, ali učimo od malih nogu.

Prvi zadatak bio je da u školu donesu voće koje najviše vole; jednu jabuku, naranču, kivi, krušku, jabuku, šipak… Dogovorili smo se da ćemo napraviti voćnu salatu. Razgovarali smo o voću koje dozrijeva ujesen u našem zavičaju. Spomenuli smo i voće koje su učenici donijeli u školu, a nije iz naših krajeva: ananas, kaki i slično.

Objašnjavali smo i učili da su u svakom voću drugi vitamini i da je za rast i razvoj potrebno jesti voće svaki dan.

Uspoređivali smo voće: koje je veće, a koje manje, na koje nas geometrijsko tijelo podsjeća, spomenuli smo i boje voća i podsjetili se što znamo o osnovnim i izvedenim bojama.

A onda smo svezali kosu, stavili pregače te dobro i pravilno oprali ruke i porazgovarali zašto sve to moramo učiniti. Iako učenici to znaju, dobro je prisjetiti se i ponoviti. Nakon toga smo oprali doneseno voće i krenuli u kabinet domaćinstva.

Za jedan stol posjela sam djevojčice, za drugi stol dječake i pitala ih je li kuhanje muški ili ženski posao? U čudu su me gledali zašto to pitam. Odgovor je bio da kuhaju mama i tata, ali ipak mama više nego tata.

Nakon razgovora primili smo se posla. Svaki učenik je dobio daščicu za rezanje i nož. Razgovarali smo i kako moramo biti oprezni u rukovanju s nožem. Započeli su s rezanjem jabuka, mandarina, naranči, ananasa, banana, krušaka, čistili su šipak… Nisu puno pričali jer su bili zauzeti poslom i kušanjem voća koje je zaista finije u voćnoj salati, nego kada ga „samo ovako jedeš“.

Mara je uživala od početka do kraja tog dana, kada je jela najfiniju voćnu salatu.

S ponosom je izvadila sve voće koje je donijela u školu. S veseljem je uspoređivala koje je voće veće u odnosu prema onom drugom.

Ozbiljno je prala ruke, ponosno držala nož i rezala mandarinu. Ispod oka je pogledala promatra je li je netko kada je probala okus mandarine. Jedva je dočekala da voćna salata bude gotova. Stavili smo i malo meda u voćnu salatu. Raspravili smo zašto med, a ne šećer. Iznenadili su me učenici prvog razreda koju znaju da je med zdraviji od šećera. Na kraju smo pozvali učenike 1.b razreda i zajedno se počastili.

Pitala sam Maru voli li ići u školu. Odgovorila je da jako voli ići u školu. Na pitanje što voli u školi rekla mi je: SVE!“ A na pitanje što joj je najljepše u školi, odgovorila mi je: „Voćna salata koju smo sami pripremili“.

……………….

Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb