Kada sam bila učenica u osnovnoj školi od petog do sedmog razreda imali smo predmet Domaćinstvo. U petom razredu učili smo o odijevanju, u šestom o stanovanju, a u sedmom smo razredu učili o prehrani i kuhali smo.

Bili su to poučni i zanimljivi sati nastave koje smo svi jako voljeli. Ne znam zašto se to izbacilo iz plana i programa i kada je nestao taj predmet. Zahvalna sam mojoj ravnateljici koja se s jednog studijskog putovanja vratila s idejom da naš stari podrum u školi preuredimo i napravimo kabinet za razvijanje cjeloživotnih vještina. I tako smo napravili najmoderniji kabinet domaćinstva.

Svaki razred naše škole jednom mjesečno odlazi u kabinet stjecanja cjeloživotnih vještina i svoju je izvannastavnu aktivnost nazvao drukčije: Zdravo domaćinstvo, Svakodnevno domaćinstvo, Domaćinstvo i ja, Kreativno kuhanje, Zdravi obroci, Tri, dva, jedan, kuhaj, Kuham i uživam, Volim kuhanje…

To su sati koje naši učenici jako vole, a neki učenici čak i kažu – „Živimo za domaćinstvo“.

Moj 1.a razred s nestrpljenjem je iščekivao kada ćemo ići na sat domaćinstva. Učenici su još mali, ali učimo od malih nogu.

Prvi zadatak bio je da u školu donesu voće koje najviše vole; jednu jabuku, naranču, kivi, krušku, jabuku, šipak… Dogovorili smo se da ćemo napraviti voćnu salatu. Razgovarali smo o voću koje dozrijeva ujesen u našem zavičaju. Spomenuli smo i voće koje su učenici donijeli u školu, a nije iz naših krajeva: ananas, kaki i slično.

Objašnjavali smo i učili da su u svakom voću drugi vitamini i da je za rast i razvoj potrebno jesti voće svaki dan.

Uspoređivali smo voće: koje je veće, a koje manje, na koje nas geometrijsko tijelo podsjeća, spomenuli smo i boje voća i podsjetili se što znamo o osnovnim i izvedenim bojama.

A onda smo svezali kosu, stavili pregače te dobro i pravilno oprali ruke i porazgovarali zašto sve to moramo učiniti. Iako učenici to znaju, dobro je prisjetiti se i ponoviti. Nakon toga smo oprali doneseno voće i krenuli u kabinet domaćinstva.

Za jedan stol posjela sam djevojčice, za drugi stol dječake i pitala ih je li kuhanje muški ili ženski posao? U čudu su me gledali zašto to pitam. Odgovor je bio da kuhaju mama i tata, ali ipak mama više nego tata.

Nakon razgovora primili smo se posla. Svaki učenik je dobio daščicu za rezanje i nož. Razgovarali smo i kako moramo biti oprezni u rukovanju s nožem. Započeli su s rezanjem jabuka, mandarina, naranči, ananasa, banana, krušaka, čistili su šipak… Nisu puno pričali jer su bili zauzeti poslom i kušanjem voća koje je zaista finije u voćnoj salati, nego kada ga „samo ovako jedeš“.

Mara je uživala od početka do kraja tog dana, kada je jela najfiniju voćnu salatu.

S ponosom je izvadila sve voće koje je donijela u školu. S veseljem je uspoređivala koje je voće veće u odnosu prema onom drugom.

Ozbiljno je prala ruke, ponosno držala nož i rezala mandarinu. Ispod oka je pogledala promatra je li je netko kada je probala okus mandarine. Jedva je dočekala da voćna salata bude gotova. Stavili smo i malo meda u voćnu salatu. Raspravili smo zašto med, a ne šećer. Iznenadili su me učenici prvog razreda koju znaju da je med zdraviji od šećera. Na kraju smo pozvali učenike 1.b razreda i zajedno se počastili.

Pitala sam Maru voli li ići u školu. Odgovorila je da jako voli ići u školu. Na pitanje što voli u školi rekla mi je: SVE!“ A na pitanje što joj je najljepše u školi, odgovorila mi je: „Voćna salata koju smo sami pripremili“.

……………….

Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb