Eksperimentalni psiholozi, kognitivni neuroznanstvenici i evolucijski biolozi slažu se u jednome: metodičkim i didaktičkim modelima kojima se stoljećima uspješno poučavalo učenike gotovo je besmisleno poučavati nove generacije djece.

No, zanimljivo je što tvrde da razlog nije u fiziološkim promjenama mozga (iako su se one dokazano dogodile u mozgovima djece digitalnoga doba), nego u smanjenoj toleranciji na prisilnu pasivnost na koju su učenici često osuđeni na klasičnom nastavnom satu.

Naš je mozak, naime, dizajniran za rješavanje problema vezanih za opstanak u prirodi, na otvorenom, u promjenjivim kontekstima o kojima ovisi preživljavanje.

Dizajniran je za rješavanje problema u stalnom pokretu.

Ukratko, naši mozgovi su evolucijski prilagođeni za učenje potpuno suprotno onomu u tradicionalnome razredu. Unatoč tomu, tradicionalni je razred stoljećima funkcionirao, sve do našeg digitalnog doba koje je zauvijek promijenilo tri odnosa: odnos prema autoritetima, prema vremenu i prema informacijama.

Zbog tih triju promijenjenih odnosa promijenila se i uloga učitelja: iz one transmisijske (u kojoj je učitelj bio prenositelj znanja) u transformacijsku (u kojoj je učitelj samo svjetionik koji usmjerava putovanje od nekompetentnog djeteta prema kompetentnomu čovjeku).

Stvari su se, dakle, promijenile pa su zakazali mehanizmi kojima smo učenika prisiljavali da surađuje na satu dizajniranom da bude samo pasivni primatelj.

Današnjem učeniku više nego ikad trebaju pokret, akcija, zasukani vlastiti rukavi, borba s problemima. Upravo o tim vlastitim (a ne učiteljevim) aktivnostima ovise brzina i broj sinapsi (veza) koje će se stvoriti u njegovim neuronima, broj aktivnih puteva koji će mu se u mozgu otvoriti i važnih centara na njihovim sjecištima.

Ekonomičnost se mozga, naime, sastoji u tome da aktiviran vrlo lako stvara nove sinapse, ali kad je pasivan, neaktivni neuroni odumiru i neaktivni se putevi gube. 

Aktivni su neuroni zaslužni za naše učenje, a pasivni su razlog našeg zaboravljanja. Izazvan mozak stvara sinapse, ugnjavljen mozak ih gasi. 

Jedna od kultnih novih knjiga o tome kako radi naš mozak i kako spoznaje o njegovu radu pametno iskoristiti za dizajniranje poučavanja i učenja je knjiga molekularnoga biologa Johna Medine, čovjeka duboko fasciniranim tajnama mozga.

Naslov njegove knjige je Brain Rules: 12 Principles for Surviving and Thriving at Work, Home, and School. Izdana je 2008. godine. Knjiga je prepuna zanimljivosti dragocjenih učiteljima koji žele redizajnirati svoje poučavanje.

Jedna od najzanimljivijih dokazanih tvrdnji je ona o 10 minuta.

Nakon 10 minuta jednolike aktivnosti, veli Medina, mozak današnjih učenika ISKLJUČUJE SE jer mu je postalo dosadno.

Nije riječ o nezainteresiranim i nemotiviranim učenicima, nego o tome da smo im – dosadni. I, umjesto da se ljutimo na njih, korisnije je shvatiti njihov mozak pa se prilagoditi kako bismo MI preživjeli. Sjetite se samo Darwina koji kaže da ne preživljavaju najjači, nego oni koji su se sposobni promijeniti i prilagoditi.

Medina nam daje dva praktična savjeta kako NE BITI UČENICIMA DOSADAN, kako im privući i zadržati pozornost.

• Prvi je pričanjem priča (a ne držanjem govora).
• Drugi je stvaranjem doživljaja bogatog emocijama.

Svakako pogledajte ovaj neobično osvješćujući video  koji ilustrira čudesno djelovanje glazbe na uspavani, dementni, Alzheimerom zahvaćeni mozak.

Obratite pozornost na nevjerojatnu preobrazbu potpuno nekomunikativnih ljudi dok slušaju glazbu.

• Glazba, naime, u sebi ima oba načina buđenja i zadržavanja pozornosti: puna je priče, aluzivna je i udara izravno na emocije.

NTC metoda Ranka Rajovića za rad s natprosječno inteligentnim, darovitim i talentiranim učenicima posve je na Medininu tragu.

Konceptualno bi se dala sažeti na ideju da najprije fizičkim aktivnostima potaknemo stvaranje sinapsi u glavama svojih učenika, zatim ih izložimo asocijativnom razmišljanju (glazba je za to dušu dala), a onda kognitivno napadnemo funkcionalnim pitanjima i zadatcima za divergentno i konvergentno mišljenje.

Priča o mozgu ispričana u Medininoj knjizi dala bi se sažeti na 12 pravila mozga.

Svakom je od tih pravila posvećeno cijelo poglavlje. Na ovoj je slici samo sažetak, prerađen i prilagođen tako da ga možete pokazati svojim učenicima kad ih učite kako učiti.

Tko nam brani da poučavanje svih svojih učenika dizajniramo na načine koji bi se njihovom mozgu svidjeli?

Treba samo krenuti od kraja: od ishoda i pustiti da ishodi dirigiraju metode, a ne obratno.

Piše: Dinka JURIČIĆ