Kolumna
Sandra VUK, majka dviju kćeri – učiteljice i druge koja ni ne želi čuti o tome da nastavi maminim stopama. Entuzijast, osoba koja uvijek uči, sve je zanima i vjeruje u današnju djecu. Da bi cijeli proces bio što lakši, učenje smatra životnom igrom, uvijek traži nove spoznaje, metode i načine poučavanja. Zaljubljenik u nove tehnologije. Zaljubljenik je i u svoj posao i radost koju dijeli kad uđe u učionicu. Profesionalac u poučavanju već 27 godina. Uvijek željna prikazati primjere prakse, poučavati i odrasle. SLUŽBENO: učiteljica u OŠ Sveta Nedelja, učiteljica savjetnica, kolumnistica, e-mentorica, edukatorica o novim tehnologijama, županijska voditeljica. Kolumnistica je Školskog portala od siječnja 2015.
SANDRINA UČIONICA ■ 259 ■
Jučer – danas – sutra
objavljeno: 12. listopada 2020.

Ovih ste dana, povodom Dana učitelja trebali pročitati moj kratak osvrt o prosvjeti i moje djelovanje u njoj u 3000 riječi.

Sve sam napravila u dogovorenom roku, napisala 3450 riječi i predala. Drugi je dan došao profesionalni fotograf. Pošto nepoznate osobe NE smiju ulaziti u školu [piše u uputama] fotografirao me kroz prozor učionice.

I onda kad je tekst trebao u tisak – nije objavljen. Možda se moja priča nije uklapala u priču o problemima. Ali ja se ni inače ne uklapam u priče o problemima! Ja sam od onih koji svojim svakodnevnim radom žele poboljšati sustav.

Pa ostavljam vama da prosudite je li ova priča zaslužila duplericu. 

Život ide dalje!

Učiteljica sam već 27 godina u jednoj velikoj školi, malog grada u zagrebačkom okruženju.

Mnogi me zovu virtualna, digitalna učiteljica, ali zapravo sam nešto sasvim suprotno, ja sam ona koja je sa 7 godina odlučila biti učiteljica i ništa me na tom putu nije zaustavilo.

Učionica je mjesto u kojem živim uz generacije učenika koji mi otvaraju nove svjetove, puštaju me u svoje obitelji i pokazuju mi sva svoja lica, a na meni je da otkrivam načine kako doći do njih.

U prošlosti sam imala različite generacije učenika – od razreda s 34 učenika, do sadašnjeg s 24 učenika. Ono što mi je, osim propisanog usvajanja sadržaja, važno da prenesem učenicima je ljudskost. Želim im prenijeti sliku sebe kao čovjeka koji brine o društvu, a  iznimno mi je važno i da im školski dani ostanu u lijepom sjećanju.

Ponosna sam na sve njih koji su prošli kroz “moje ruke”  Tomislave (u jednoj generaciji čak njih sedmorica), Roberte, Nike, Ivanu, Janju, Mihaelu, Vidu, Martine, Lare, Patrika, Juraja i Ninu… jer svatko od njih danas uz digitalne tehnologije i uz pomoć društvenih mreža ima potrebu javiti mi se, podijeliti svoje privatne priče i reći: Učiteljice – hvala.

Kad sam uvidjela da je ono što radim uspješno, prepoznato i da ti mladi ljudi svjedoče da sam ostavila trag u njihovim životima te da moj način rada, komunikacije i uporaba digitalne tehnologije donose rezultate –  odlučila sam svoja znanja podijeliti sa širom prosvjetnom zajednicom.

[logo projekta koji su učenici samostalno napisali i oblikovali]

Projekt Webučionica [https://webucionica.weebly.com/ ] nastao je upravo na spomenutim ishodima, ciljevima i metodama rada. U vrijeme kada je sve oko nas digitalizirano, vrijeme je da i učitelj bude dio te priče, da razumije današnje učenike, ali i da bude i svjetlonoša i da zna svoje učenike zna poučiti pravilno se služiti tehnologijom.

Sve ono što sam poučavala u svojoj učionici, početkom 2019.godine odlučila sam podijeliti s drugim učiteljima. Ne, nisam znala da dolazi virus koji će izazvati pandemiju, nego sam razmišljala da više nemamo vremena čekati nekoga tko će nas pronaći i poučiti nas kako raditi.

Krenula sam volontirati i činim to svih 365 dana u godini, ali nikad se nisam pokajala, niti požalila. Stvorila sam ogromnu zajednicu učitelja koji imaju svoje mjesto pod suncem. Mjesto gdje mogu pitati, gdje mogu učiti, mjesto  gdje je najvažnije od svega da smo svi spremni pokazati, učiti, mjesto gdje smo svi ovdje jedni za druge. Podrška!

Povratkom u učionicu tijekom svibnja 2020. učenici su sve zajedno ocijenili kao odlično iskustvo, ali rekli su i da im je nedostajao naš zajednički rad u učionici, nedostajali su im prijatelji i više od svega organiziranost vremena koju nisu imali kod kuće.

Danas čak i odmore provodim s njima u učionici. Ta odvojenost od 12 tjedana ostavila je duboki trag u njima i oni danas ponekad nastavljaju rad neovisno o satu, zvonu, bilo čemu… važno je da su u učionici i da sam s njima. Sve to dovodi do toga da stvaramo, učimo i spoznajemo puno više nego je bilo kojim kurikulumom propisano.

Jučer mi je jedan dječak prilikom pokazivanja nove tehnike učenja rekao: Od kuda Vam učiteljice sve te “lude” ideje?

Baš ta moja znatiželja, taj poriv da im pomognem u svijetu gdje je sve prepuno činjenica, objašnjenja, gdje je najmanje životnosti i razmišljanja o njihovoj dobi, gdje je riječ odgoj pomalo nestala iz samoga procesa školovanja, tjera me da budem ona koja ih potiče, koja ih pomalo tjera da pokušaju još bolje, da nauče da moraju podignuti glavu i izboriti se za sebe.

Mislim da najviše uče gledajući nas odrasle. Ako jasno, glasno i uz osmijeh kažem: Dobro jutro! – oni će isto tako, već sada, pozdravljati druge koji dolaze u našu učionicu.

Ako želimo promjene u sustavu – i sami moramo biti promjena!

 Piše: Sandra VUK  OŠ SVETA NEDELJA, SVETA NEDELJA Mrežne stranice 4.b