Kolumna
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
INKLUZIVNA UČIONICA ■ 53. ■
Ah, ta lektira!
objavljeno: 11. veljače 2022.

Mi učitelji smo čarobnjaci koji nastojimo djecu motivirati da čitaju što više. Teško je danas nagovoriti djecu na čitanje, a još je teže predstaviti im čitanje kao užitak. U današnjem ubrzanom svijetu, čitanje je prespora aktivnost.

Nažalost, i roditelji su odgovorni. Štede djecu jer su im knjige predugačke i prezahtjevne. Kadšto se pitam jesu li naši roditelji kada su bili učenici čitali lektiru ili su je prepisivali od starijih prijatelja, braće i sestara. Kada sam učenicima zadala da pročitaju knjigu Grga Čvarak, jedna me mama nazvala i pitala trebaju li pročitati cijelu knjigu ili samo istoimenu pjesmu. Dobila sam i pitanje treba li se pročitati cijela knjiga Pinokio ili može samo slikovnica. Moram priznati da me takva pitanja šokiraju.

Pokatkad se toliko iznerviram da bih najradije odgovorila kako je dovoljno da pročitaju samo naslov knjige, no ipak se suzdržim i ljubazno odgovorim da učenici čitaju premalo i kako je čitanje lektire korisno i važno jer učenici obogaćuju svoj rječnik i svladavaju tehniku čitanja.

Postavila sam si pitanje na koji način obraditi pojedinu lektiru kako bi im to bio vjetar u leđa za daljnje čitanje.

Za lektiru Vlak u snijegu imala sam puno nedoumica. Hoćemo li je obraditi kao pizza lektiru, kao lektiru iz vrećice ili kao escape room?

U prijašnjoj generaciji, jedan je moj dobri čitač, ali i filozof Luka, rekao je da je Vlak u snijegu knjiga koja je namijenjena generaciji njegovih roditelja, a ne njima, jer se radnja u knjizi odvija presporo. Čak je i film snimljen s premalo akcije. Njegovo viđenje ovog lektirnog djela dalo mi je puno povoda za razmišljanje.

Knjiga je doista zanimljiva. Ima priču, sadrži pouku.

 U nekim likovima iz knjige mogu se prepoznati osobine nekih prijatelja u razredu, Ljuban, Pero, Draga… Ali kako učenike motivirati da pročitaju knjigu, kada je njima lakše pogledati film i stvar je riješena.

Nakon mnogo razmišljanja, osmislila sam velike planove za obradu lektire Vlak u snijegu. Ali eto, na bolovanju sam. Ne želim se miješati kolegici u posao, moje ideje ostaju za sljedeću generaciju.

Neki dan, poslije moje terapije, stignu mi slike na WhatsApp.

Učiteljica koja me mijenja u razredu, kako bi me razveselila, poslala mi je fotografije učenika koji su dramatizirali knjigu Vlak u snijegu.

Sami su podijelili uloge, dogovorili se što će tko od njih donijeti u školu i kako će učiteljici Hani pod satom razrednika odglumiti ulomke iz knjige. Također, zamolili su učiteljicu Hanu da i meni pošalje slike.

Moje je srce veliko kao kuća. Baš sam ponosna na njih. Stvarno su divni, maštoviti, imaju ideje, zaigrani su, ali zaigrani s ciljem i zadacima koji prate lektiru.

Uživala sam gledajući fotografije i filmić. Osmijeh mi ne silazi s lica.

Učiteljica Hana ih hvali. Veli da su samostalni. Puni ideja i samoinicijativni. Kaže da s uživanjem radi u mom razredu.

Hana je učiteljica koja je praksu i obveze koje je imala na Učiteljskom fakultetu obavljala u mom razredu. Ispričala mi je da kada se priprema za nastavu, često vrti slike kako sam ja to radila u prijašnjoj generaciji i kako nešto slično pokušava napraviti sada u svom razredu. Sretna sam zbog toga. Zbog učiteljice i zbog razreda.

Moj razred je njen dok se ja ne vratim.

■  Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■  OŠ Trnjanska, Zagreb ■