Taman kad sam prikupila, sortirala, skenirala, složila i predala nekoliko kilograma papira u kojima roditelji potvrdama o primanju dječjeg doplatka, pohađanju škole i/ili vrtića ostale svoje djece, poreznim karticama ili na neki drugi način dokazuju, odnosno koriste (ili ne koriste) pravo na olakšice ili čak besplatnu školsku prehranu za svoje dijete – stiže odluka Vlade da će godišnje izdvojiti oko 550 milijuna kuna i time osigurati besplatne obroke za 311 000 osnovnoškolske djece u cijeloj Hrvatskoj.

Od sljedećeg polugodišta hrana, dakle, svima, a ne samo „onima koji se hrane“.

Bravo, Vlado!

Nisam od onih koji će sada u toj odluci odmah tražiti negativu i reći nešto u stilu: „Da, ali to bi trebali biti kuhani obroci, a ne kruh i pašteta.“

Poznavajući iznutra uvjete u kojima radi moja, a pretpostavljam i brojne druge škole u Hrvatskoj, ne znam kada bi se, kako i gdje ti obroci kuhali. Osim toga, škola je škola, ručak je ručak, a mama je mama.

Od mame, bolji ručak, eventualno, može skuhati tata, a od njih dvoje zajedno – baka – onim sretnicima koji ju imaju.

Jer ručak nije samo hrana, ručak je i ljubav, briga, toplina, obitelj i zajedništvo.

Moja jedina zamjerka je što sve te dobre i pozitivne odluke zaobilaze srednjoškolce (valjda zato što oni jedu znatno više od manje djece).

Jedva sam čekala testirati odluku Vlade na svojih dvadeset i šest učenika, malom, ali za mene važnom uzorku.

Lete knjige u zrak, grle se, ljube, skaču od sreće i vrište budući liječnici, bankari, frizeri, vodoinstalateri, programeri predsjednici…

Sretni su i odobravaju Vladinu odluku. Ne znaju, doduše, tko je taj Vlado, ali pametan je i dobro je odlučio (tako su mi rekli).

Vlada sigurno ne zna da meni jedno od najtežih pitanja u danu nije: Tko nema zadaću? nego: Tko se ne hrani? Jer kada košara sa školskim obrocima stigne u razred, djecu dijelimo na one koji se hrane (u školskoj kuhinji) i one koji se ne hrane (u školskoj kuhinji).

I onda kreće: Ja da. Ja ne. Ja ne znam. Reći ću vam kad vidim što je za jelo. Ja to ne volim. Ja se ne hranim, ali bih htio taj sok. Meni ovo nije fino, a gladna sam. Fran je danas bolestan, mogu ja uzeti njegovo? Mama mi nije ništa spremila. Ja sam zaboravio užinu na stolu. Mama hoće da jedem bademe, a ja bih hrenovke koje oni jedu. Baka mi je stavila bombone – neću jabuku. Ja sam sve pojeo putem do škole…

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Ponekad bane koji roditelj i donese zaboravljeni sendvič pa se čudom čudi toj šarenoj tržnici i licitaciji dostojnoj Wall Streeta, bude tu i suza i smijeha.

Ali onaj trenutak kad svi sve raspodijelimo, dogovorimo, raširimo kuhinjske krpe na kojima jedemo (jer u blagovaonicu ne stanemo), zagrizemo…zvoni za kraj odmora.

Možete samo pretpostaviti tko (opet) pije hladnu kavu. Ali dosjetila sam se kako stati na kraj i tome jadu – proceduru pranja ruku i ostale pripreme počnemo pet minuta prije zvona za veliki odmor.

Oni kažu da sam zbog toga najbolja učiteljica. Pa, naravno, ljubav ide kroz želudac.

Prije nekoliko godina na satovima sam razrednika u trećem ili četvrtom razredu s učenicima proučavala sustave obrazovanja drugih europskih i svjetskih zemalja. Pa smo tako, gledajući primjer jedne škole iz Japana, vidjeli kako oni u školi sade krumpir u školskom vrtu, okopavaju ga, zalijevaju, vade, skladište, pripremaju u kuhinji na različite načine i na kraju pojedu.

Poslije ručka, koji traje oko sat vremena, s učiteljem pospreme razred, operu suđe, odvajaju otpad… Uživali smo gledajući njihovu školu i njihov način rada. Na kraju su me učenici pitali:

• Učiteljice, je li Japan jako siromašna zemlja? Iznenadilo me to, rekla sam im da nije uopće, baš naprotiv.

• Čudno nam je da oni sve to sami rade i da nemaju spremačice i kuharice u školi. Sigurno je njihova zemlja jako siromašna pa djeca moraju raditi.

Trudim se, barem u svom razredu, razbijati takva uvjerenja i stavove. Sanjam i ne odustajem od boljih uvjeta u našim školama i bolje Hrvatske. Besplatni su obroci korak bliže.

Da je netko iz Vlade jedan odmor bio u 1. b razredu, možda bi odluku i ranije donijeli. Nama je „sat jedenja“ i dalje najvažniji sat u danu, razina koncentracije i pažnje za vrijeme toga „sata“ na najvišoj je razini.

Kada se sve umiri, čisto mi dođe da ubacim matematiku, prirodu ili nešto jako važno. Ali odustajem, lijepo ih je gledati kako jedu i kako dijele svoje obroke.

Sve je fino što se dobije u školi.

Barem u prvom razredu.

Jednom sam nekoga nešto oštetila, ne mogu se sjetiti što je to bilo, uglavnom ispričala sam se djetetu i rekla: „Nemoj se ljutiti na učiteljicu, nisam htjela.“ A Stipan je sav u gurmanskom zanosu i pomirbenim tonom – jer nesporazumi su se oduvijek rješavali za punim stolom i punog želuca rekao: „Ma tko bi se ljutio na učiteljicu?! Pogledajte samo što nam je svima dala – Cao Cao!“ Eh, kad se samo sjetim, al’ se nekad dobro jelo baš.

■  Piše: Marija Mapilele, učiteljica razredne nastave ■  OŠ Bogumila Tonija, Samobor ■