INKLUZIVNA UČIONICA ■ 75. ■
Brojevi telefona
objavljeno: 30. ožujka 2023.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Subota navečer, 20 sati… Zvoni telefon… Svakog puta kad preuzimam novi naraštaj, kažem samoj sebi: “E, ovog ću puta biti pametnija! Neću im dati svoj broj mobitela, neću im dati svoju privatnu e-adresu!”
A onda se dogodi da u razredu imam jednog roditelja iz nekoga od prijašnjih naraštaja ili hitno trebam nazvati roditelja, a ne stignem u zbornicu, ili jednostavno roditelj sve „zgugla” o meni, uključujući i telefonski broj, pa ga na kraju imaju svi roditelji u razredu.
Dakako, nije problem što imaju moj broj. Katkad je to potrebno i korisno. No, ima roditelja koji krše pravila i dogovore te učiteljicu nazovu u subotu, u 8 h navečer. Tad se pitam što se dogodilo i što je to tako jako važno. Nisam se javila, ali zanimalo me je. Kad je došla prilika, upitala sam dotičnog tatu što se dogodilo. Odgovorio je da je vjerojatno nazvao zabunom. Nekoliko upitnika oko moj glave. Tog smo tjedna u razredu imali nekoliko nezgodnih situacija u kojima je sudjelovao njegov sin. Ali eto, čovjek je rekao da je nazvao slučajno.
Kada dobijem visoku temperaturu u subotu navečer, ne pada mi na pamet zvati doktoricu.
Današnji mladi roditelji nemaju vremena doći u školu na informacije. Sve što njih zanima mogu vidjeti u e-dnevniku. Proučavala sam i pratila statistiku dolazaka roditelja u školu. Najviše dolaze roditelji učenika u prvom razredu. Svake se godine postotak dolazaka na informacije smanjuje. Pretpostavljam da roditelji misle da im učenici prenesu sve što treba. Žao mi je što je tako. Koliko god imamo povjerenja u naše dijete, potrebno je surađivati s učiteljicom. Onda se u nedjelju sjete provjeriti neku informaciju, pa, eto, nazovu kad oni imaju slobodnog vremena. Nije važno što je to nedjelja.
Imala sam doista zanimljivih roditeljskih poziva. Jednu je mamu zanimalo trebaju li za lektiru pročitati cijelu zbirku pjesama „Grga Čvarak” ili je dovoljno pročitati samo istoimenu pjesmu. Jednog je tatu zanimalo tko će čuvati i biti s djecom koja za deset dana ne idu s razredom na terensku nastavu. Jednu je mamu zanimalo je li bolje da kupi bilježnicu iz geometrije formata A4 ili A5 jer je upravo u prodavaonici. Najzanimljiviji poziv bio je jedne mame koja me nazvala s upitom kome da uputi molbu. Nije znala treba li molbu uputiti Učiteljskom vijeću, Agenciji za odgoj i obrazovanje ili Ministarstvu znanosti i obrazovanja. Pitam je: „O kakvoj je molbi riječ? Odlazite li na neki kraći put?” Mama će ljutito: „Ma ne, mi bismo htjeli da nastava počinje u 10 sati ujutro, a ne u 8!”
Evo, u četvrtak navečer poslije 22 sata stiže poruka jedne mame neka sutra „škicnem” ispit znanja iz matematike koji pišemo. Ona i kći su puno vježbale, pa da zna, radi vikenda. Zar ta mama i ta učenica trebaju imati drukčiji tretman od ostale djece u razredu? Zar se svijet vrti oko nje i njezina djeteta?
Pitam se treba li uz telefonski broj roditeljima dati i bonton.
Ne znam što reći na to osim da je milijun upitnika iznad moje glave. Postavljam si pitanje trebamo li uopće roditeljima dati telefonski broj, e-adresu ili ne. Znam, većina će reći da ne trebamo jer je to naša privatna stvar. Nisam imala problema s time u prijašnjim naraštajima roditelja. Nekadašnji roditelji znali su zbog čega zvati učiteljicu. No današnji roditelji to ne znaju.
■ Piše: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb ■
