Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
KOLUMNA ■ INKLUZIVNA UČIONICA [04]
Dan životinja, Dani kruha, Dan jabuka i ostali dani
objavljeno: 25. listopada 2019.

Imati u razredu dijete s teškoćama nije jednostavno. Takva djeca vole rutinu. Vole kada dan ide po predviđenom planu, kada imamo sate po unaprijed dogovorenom rasporedu. Ne vole promjene i često počnu paničariti.

Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image
Slider image

Mi učitelji volimo integrirane dane i trudimo se sve povezati, sve dobro isplanirati, no oni vole dogovorena pravila bez promjena i zato se pripremite na probleme kada dođe do promjena svakidašnjice.

Ove smo školske godine u našem 1.a obilježili Dan životinja. Mara voli životinje, ima kod kuće psa. Na satu razrednika igrali smo pantomimu i svaki je učenik dobio zadatak prikazati jednu životinju. Mara je trebala prikazati mačku. Sramila se doći pred ploču i pokretima pokazati kako se mačka kreće.

Ali iznenadila me, kada sam s njom izašla pred ploču i pokazivala učenicima kako se mačka proteže, Mara me je oponašala i razred je pogodio o kojoj je životinji riječ. Na satu glazbene kulture glasali smo se kao životinje. Mara se nije htjela glasati, ali nije skidala osmijeh s lica slušajući kako se ostali učenici glasaju oponašajući životinje. Na satu hrvatskog jezika globalno smo čitali. Svi osim Mare. Ona će nam čitati kada bude spremna. Često ću je podsjećati da bih je voljela čuti kako čita i znam da će čitati kada bude stekla sigurnost. Na satu likovnog crtala je svoju najdražu životinju, iako je na početku malo negodovala. Kada je pomoćnica počela crtati svoj likovni rad, odlučila je i Mara nacrtati svoju životinju.

Prva terenska nastava – obilježavanje Dana kruha. Svi učenici jako su se veselili što idemo na terensku nastavu, a jako se veselila i Mara. Došla je u školu s velikim ruksakom i još s većom željom za druženje s razredom.

Na terenskoj nastavi svaki je učenik odabrao svoju ulogu i pripadajući kostim za bal. Slušali su zanimljive legende i priče, morali se pristojno ponašati za stolom, kao da su na dvoru, sudjelovali su na pekmez balu jesenskih plodova i Dana kruha te su upoznali neke domaće životinje. Vratili smo se s terenske nastave puni dojmova, sretni i zadovoljni.

Kada sam prije nekoliko godina obilježavala Dane kruha, s razredom smo išli u lokalnu pekarnicu u našoj ulici. Svi su učenici bili jako sretni, zadovoljni i uzbuđeni. Ali Jan nije. On je bio ljut jer smo do tamo prošetali umjesto da smo ostali u razredu. Nije baš volio fizičke aktivnosti. U pekarnici smo promatrali kako se radi kruh. To je Jana ljutilo. On je želio mijesiti kruh, a ne gledati kako to radi netko drugi. Na kraju smo dobili peciva za degustaciju. Učenici su zahvalili, uzeli pecivo i jeli ga putem do škole. Ali Jan se baš jako naljutio. Ne može jesti i hodati te je sjeo u izlog pekarnice i nije se htio pomaknuti. Bila sam presretna što imam divnu, odgovornu pomoćnicu koja je ostala s Janom, a ja sam se s razredom vratila u školu. Tek kada je Jan pojeo pecivo, bio je spreman za povratak.

Planiram u svom razredu obilježiti i Dan jabuka. Često se sjetim Jana i toga dana. Učenici su trebali donijeti jabuku u školu.

 Isplanirala sam aktivnosti vezane za jabuku: crtanje jabuka kao predvježba za pisanje, uspoređivanje oblika jabuke s geometrijskim tijelom, razgovor o zdravoj prehrani. Zadnji sat smo trebali staviti jabuku na stol i pripremiti vodene boje. Razred je to napravio, Jan nije. Na pitanje zašto se nije pripremio za sat, odgovorio mi je da je on svoju jabuku pojeo.

Sada planiram pripremiti sve za ovogodišnje obilježavanje Dana jabuka, ali ovoga puta svakako ću i ja donijeti nekoliko jabuka u školu.

……………….

Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb