Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
INKLUZIVNA UČIONICA ■ 34. ■ SVI SMO JEDNAKI, A SVATKO JE RAZLIČIT
Deset, devet, osam… – tehnika hlađenja
objavljeno: 4. ožujka 2021.

Sasvim običan utorak. Nakon prvog školskog sata, u razred nam stiže mliječni obrok ili kako ga neki učenici zovu doručak. Roditeljima je dano na izbor hoće li djeca jesti u školi ili neće. Neki doručkuju kod kuće, neki „ne vole“ ono što je taj dan, a neki su sretni da ima onih koji nešto ne vole pa imaju mogućnost dobiti repete.

Nakon doručka učenici su otišli oprati ruke, većina ih se brzo vratila u razred, a neki su malo zaostali pa sam izašla provjeriti što se događa. Učenici su prali ruke i to onako pravilno i temeljito kako ih cijelo vrijeme dodatno podučavamo u doba korona virusa.

Nakon što smo se svi vratili u razred, uočila sam u košu za smeće cijelo netaknuto pecivo.

Prvo sam primijenila svoju taktiku hlađenja, koju sam naučila i učenike u svom razredu, broji od deset do jedan dok se malo smiriš, a onda reci što te muči… I tako počnem brojati deset, devet, osam, sedam, šest, pet, četiri, tri, dva, jedan…

„Ekipo tko se danas zabunio? Kome je cijela netaknuta kifla pala u koš za smeće?“

Gledaju me širom otvorenih očiju, ali šute.

Pogledavaju se, tražeći i sami odgovore na moja pitanja, ali odgovor ne dolazi.

„Ekipo, molim vas razmislite tko je pogriješio? Svatko ima pravo na pogrešku. Ništa se neće dogoditi onome tko se zabunio pa mu je palo pecivo ili ga je zabunom bacio“.

Napetost u razredu raste. Osjećam napetost u zraku, ali krivca nema.

Pogledavaju se, i sami između sebe traže „krivca“, no ništa. Nitko ne priznaje pogrešku.

„Ekipo, ajmo prijateljski riješiti problem, ne bih zvala roditelje u školu ako ne moram“.

Iz zadnje klupe čujem tihi komentar: „Zvat će roditelje, nećemo imati matematiku!“

A onda drugi glasić: „Moja je mama danas na nekom važnom sastanku“.

Krećem prema računalu da pošaljem roditeljima e-mail, i kroz glavu mi prođe spasonosno rješenje.

„Znate što, znam da je onome tko je bacio kiflu to teško priznati. Sigurna sam da mu nije ugodno i da se boji da ćete se njemu ili njoj rugati. Ne mora nitko glasno reći da je pogriješio. Sada idemo na matematiku pa molim samo učenika ili učenicu da mi napiše ili nacrta malo srce u bilježnicu, da znam tko je pogriješio ili pogriješila“.

Meni je pao kamen sa srca, a vjerujem i svima njima. Nakon dva zadatka iz matematike, svima sam podijelila listić sa zadacima kako bih što prije pregledala bilježnice i vidjela tko je učenik ili učenica koja je bacila cijelu kiflu u smeće.

I u jednoj bilježnici vidim sitno ispisano: „Mislim da sam ja“.

Pitaju me učenici: „Učiteljice jeste li saznali?“

Govorim im da jesam, ali kako nije važno tko je pogriješio. Znam da se to više nikada neće dogoditi.

A učenica koja je bacila kiflu, pozvala me sljedeći školski sat „nasamo“, kako bi mi rekla da ne zna što joj se događa, kako zna da njen djed ima visoki tlak, kako misli da njena prijateljica ima gumicu za brisanje koju je ona izgubila kada smo krenuli u prvi razred…

Vozim se kući s posla i razmišljam o današnjem danu. Sasvim običan utorak. Ali priča nije gotova. Moramo još o tome razgovarati. Ne mislim da trebam baš o ovom događaju razgovarati, ali moramo osvijestiti da se hrana ne baca, da se smije pogriješiti i da se nikada jedan drugome ne smijemo rugati.

Sutradan je bila srijeda i obilježavanje dana ružičastih majica. Taj dan održala sam sat razrednika i UNICEF-ovu radionicu „Ne rugaj se!“

Na nekim sljedećim satima pričat ćemo ponovno o hrani… Ali ne samo o hrani, nego i o pogreškama, ruganju, prijateljstvu i ostalim važnim temama.

■  Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■  OŠ Trnjanska, Zagreb ■