Dr. Jokić vrlo je simpatičan, govornički uvjerljiv i iznimno poštuje učitelje, no nakon njegova predavanja osjećam potrebu osvrnuti se na neke zanemarene, a iznimno važne probleme.

Na njegovo pitanje treba li nam promjena bez oklijevanja odgovaram potvrdno.

Ali (mrzim započeti rečenicu riječju ali), jesmo li spremni i čime možemo ući u reformu bez obzira na to kako se ona zove?

Govoreći o velikim reformama, o sustavima kojima težimo, trebamo poći od najjednostavnije činjenice da države poput Finske koju često spominjemo godišnje izdvajaju za školstvo mnogo više nego naša država.

Možemo li uopće razmišljati o reformi u zemlji u čijim školama nema ni toaletnog papira, u kojima dotrajali prozori ne mogu zadržati toplinu u učionicama?

Dr. Jokić i to je spominjao navodeći jednu zagrebačku osnovnu školu, no zna li on da je svaka treća škola u Hrvatskoj u takvu stanju?

Općine, gradovi, županije ne znaju što se događa u školama jer za njih ne izdvajaju ni približno onoliko koliko izdvajaju za nogometne klubove ili političke stranke.

Učiteljima su ruke vezane, ne možemo s učenicima čak ni izići iz školske zgrade na izvanučioničku nastavu bez potpisa roditelja / ravnatelja / župana / načelnika…

Čini se da ćemo i plodove prirode, primjerice vjesnike proljeća, morati unositi u učionicu kako je ne bismo morali napuštati.

Je li u takvoj situaciji, u kojoj je za svaki sat izvanučioničke nastave nuždan nečiji potpis, moguća nova, suvremena nastava?

Hoće li zakonodavac tom novom reformom promijeniti i zakone, hoće li objasniti svim saborskim odborima da učitelj u reformi postaje kreativac te da smije izvesti učenike iz učionice kako bi im pokazao rosu?

Dakle, po mojemu mišljenju prvi uvjet za reformu nije računalo, novi kurikul, voditelj doktor znanosti ili dipl. ing., već mogućnost da radimo u uvjetima dostojnim učitelja.

Želimda netko umjesto izricanja velikih riječi dobro prouči naš sustav obrazovanja te da se novac koji se izdvaja za menadžere i političke stranke uloži u školstvo, u budućnost.

Dosadašnje promjene / reforme uvijek su počinjale od razredne nastave, a rezultati TIMMS-a i PIRLS-a pokazuju da je ona najzdraviji dio našega obrazovnog sustava.  (na linku možete pregledati rezultate)

Zašto se igramo liječnika na zdravu tkivu umjesto da se bavimo tkivom na kojem su uočeni znaci bolesti – prelazak iz osnovne škole u srednju (to potvrđuje i istraživanje PISA-e)?

Imamo mnogo odličnih učenika na kraju osmog razreda, a u prvom polugodištu prvog razreda srednje škole poražavajući su rezultati ispitivanja znanja iz područja matematike i jezika (također prema istraživanju PISA-e).

Ispitivanja provedena među učenicima viših razreda srednjih škola, uključujući i maturante, pokazuju još gore rezultate.

Šokirana sam kao roditelj time što je mojem djetetu najdraža profesorica u jednoj zagrebačkoj gimnaziji upravo ona koja je predavala i meni, koja je korak do mirovine, ali se usavršava, istražuje, putuje, uči…, a ostalih 16 „mladih” učitelja/profesora živi u svojem svijetu.

Jedan od njih rekao je učenicima doslovce: „Moj predmet je najvažniji, moj predmet morate bubati ili morate znati na koje se sve načine žaba razmnožava, ali mi nećemo imati ni zdravstveni, ni građanski, niti učiti o vašoj spolnosti jer su to gluposti koje mi nemamo u našoj školi.”

Meni se u toj budućoj reformi ne sviđa to što sve izgleda kao šarena reklama.

Nekima je važno samo slikati se za novine, svi su puni velikih riječi, a učitelji, pak, sve važne informacije saznaju tek iz novina koje neki nazivaju i žutom štampom.

A  onda se i ministar posklizne jer izjavi u novinama da ne zna što učitelji rade nakon 16. lipnja!

Naravno, odmah počnu usporedbe s Finskom.

Zašto se ne uspoređujemo s Makedonijom koja ima sličan gospodarski status, jedinom koja raste u svim istraživanjima vezanim za obrazovanje? Zatim se uspoređuju plaće naših nastavnika i onih u Finskoj, a zanemaruje se ono što je najvažnije.

Doktori znanosti, profesori na fakultetu, ravnatelji srednjih škola, predsjednica udruge ravnatelja, ravnatelji privatnih gimnazija, pomoćnica ravnatelja CARNET-a… prvoborci su za kurikul, ali voljela bih znati što su učinili unutar našeg sustava koji silno žele promijeniti. Zanima me njihov stručni rad, analize, primjeri… jer to isto traže od praktičara kojima se obraćaju u javnom pozivu.

Sljedeća je stavka poziv za radne skupine. Osobno ću biti potpora svakomu tko se prijavi, ali zar ne bi bilo bolje da jedan od uvjeta bude priložen stručni rad u posljednjih pet godina, a ne preporuka prijatelja?

Ili, zar pismo motivacije (koje kao preporuku za rad poznaje cijela Europska unija) ne bi bilo primjerenije od postavljanja pitanja potencijalnim članovima radnih skupina koje su njihove ideje za kurikul?

Primjerice, javi li se 500 ljudi, ponudit će možda i 300 novih ideja i sve će one biti besplatne jer bi učitelji dali sve samo kako bismo napokon postali zemlja znanja.

Mogu zamisliti i sljedeći scenarij, naslovnice u novinama: „Za 67 mjesta javilo se 300 – 400 učitelja” „Hrvatski učitelj prepun je ideja, dobili smo 300 ideja kako se mijenjati” itd.

U cijeloj ovoj priči ne spominjem politiku jer sam apolitična. Držim fige da sve uspije, da se politika ne umiješa, a izvor novca ne presuši na pola puta, da se odaberu najbolji ljudi (a ne oni koji bi se malo odmorili od škole i razreda, i onda nam takvi pišu programe), da 2018. postanemo nova obrazovna sila te da budemo prepoznatljivi po kvaliteti.

• Držim fige i veselim se napretku i promjeni!

Ja sam državni službenik i što god se dogodi, morat ću to provesti u svojem razredu.

 P. S. Malo sam zbunjena zbog naziva; prof. Bežen učio nas je da se ne kaže kurikulum, nego kurikul pojedinog predmeta, ali možda se i to promijenilo, pa ću o tome saznati iz novina.

Sandra VUK,

UHURN Zvono, OŠ Augusta Šenoe, Zagreb