Iz perspektive učiteljice razredne nastave odgovorila sam da bi se vjerojatno verificiralo ono što ionako radim, a da o novostima o daljnjem tijeku obrazovanja nisam informirana.

Među nama je bila i Poljakinja Agnes koja nam je govorila o obrazovnoj reformi u Poljskoj koja je provedena potkraj 2016. godine. Dotad je poljsko obrazovanje (obvezno) obuhvaćalo tri razine (osnovna škola, srednja škola / strukovna škola, fakultet) i obveznu predškolu. Osnovna škola trajala je devet godina, a nakon šestog razreda djeca su se, s obzirom na svoj uspjeh, opredjeljivala za teža usmjerenja u sedmom, osmom i devetom razredu ili za neki od zanata.

• Pročitajte ovdje:

Primjer usporedbe dvaju školskih sustava

Završeni srednjoškolac potpuno je spreman za tržište rada ili za studij

Rekla je da je takav sustav bio na snazi od 2006. godine (kao i hrvatski HNOS).

Europska unija je 2016. godine proglasila Poljsku jednom od šest zemalja koje najviše ulažu u školstvo i ostvaruju najbolje rezultate u različitim međunarodnim testiranjima.

• Pročitajte ovdje:

NAJUSPJEŠNIJE ZEMLJE NA OSNOVI MJERLJIVIH PARAMETARA

Dvadeset zemalja s najboljim obrazovnim sustavom u 2016.

Međutim, tržište rada nije bilo zadovoljno velikim brojem studenata, a malim brojem obrtničkih zanimanja jer je Poljska bila prisiljena uvoziti radnu snagu. Poljska je vlada 2016. godine, bez referenduma ili propisanog natječaja, uvela nov obrazovni sustav (vrlo sličan našem današnjem) s pojačanim smjerom za različita obrtnička zanimanja te pojačanim informatičkim kompetencijama.

Naravno da učitelji/profesori to nisu mirno prihvatili.

Sustav je promijenjen potkraj 2016. godine, pa sada obuhvaća osnovnu školu i dvije vrste srednje škole.

Kad sam upitala Agnes zašto su uveli promjene, a ostvarivali su tako dobre rezultate na međunarodnim testiranjima, samo je slegnula ramenima i rekla da se ne žali jer je zadovoljna plaćom i ima sve što joj je potrebno za rad. Također je rekla da je zajednički cilj svih Poljaka da što manje učenika odustaje od školovanja te da budu posve spremni za tržište rada.

S nama su bile i prijateljice koje ne rade u obrazovanju, stoga nisu razumjele o čemu razgovaramo, ali meni je taj razgovor bio iznimno važan iako sam ostala zatečena nekim informacijama.

U mnogočemu držimo korak s unutarnjom reformom: uočavamo potrebe učenika i znamo na koji je način najbolje raditi s njima. Naš sustav (osim deklarativno) ne prepoznaje darovite učenike. On se tobože jako brine o djeci s posebnim potrebama, a zapravo sve ovisi o pojedincu (učitelju) koji često nije kvalitetno obrazovan za neke od teškoća s kojima se susreće u radu s djecom. Na primjer, kolegica iz Slovenije rekla je da kod njih sva djeca koja dođu s područja na kojima se ne govori slovenskim jezikom automatski idu na dopunsku nastavu slovenskog jezika. Ne čekaju se dopuštenja različitih ministarstava, nego je to automatizirano. O povezanosti s vrtićem i načinu rada u odgojnim zanimanjima mogla bih napisati još jednu kolumnu s primjerima iz europskih zemalja (informatika u sedmom i osmom razredu, a odgoj je nešto što se posebno potiče…).

Učitelji iz europskih zemalja, barem oni koji su sudjelovali u tom razgovoru, prošli su neku vrstu edukacije o upotrebi IKT-a, a u Hrvatskoj edukacije organiziraju različite udruge, grupe korisnika ili nam, nažalost, preostaje da sami učimo.

Taj slučajan susret dokazao mi je da su, i bez velikih reformi, mnogi među nama proveli reformu u svojem razredu te da se educiraju sami. Isto tako, sami kupuju knjige, naprave za plastificiranje i ostala sredstva koja su potrebna za rad, a oni koji su u Saboru ne prepoznaju i ne cijene taj rad i trud.

Međutim, djeca su ta koja shvaćaju i cijene trud. Djeca su naša budućnost i za njih to sve radimo iako je katkad teško.

…………………….

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja | https://sites.google.com/site/prvibsvetanedelja/  | UHURN Zvono

………..

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.