I negdje usred tog pijeska čekao nas je Merv… Merv je bio jedan od glavnih razloga zbog kojih sam uopće poželjela doći u Turkmenistan. Uvijek me fascinirala činjenica da o njemu gotovo nismo učili. Dok svi znamo za Rim, Atenu ili Carigrad, malo se spominje da je usred današnjeg Turkmenistana nekoć postojao grad koji je bio među najvećima na svijetu.

Danas se na području Merva nalazi više arheoloških lokaliteta nastalih tijekom više od dvije tisuće godina. Staješ nasred ruševina i pokušavaš u glavi složiti grad od pola milijuna ljudi. Ne ide.

Piše: Maja MAČINKO, učiteljica, izvrsna savjetnica tehničke kulture | OŠ Ivana Cankara, Zagreb

Karavane pune svile, začina i dragocjene robe prolazile su ovuda stoljećima, a grad je bio jedno od ključnih središta Puta svile koje je povezivalo Istok i Zapad.

Najimpresivnije mi je bilo to što Merv nije jedan grad. To je zapravo nekoliko gradova koji su tijekom stoljeća nastajali, širili se, propadali i ponovno se gradili jedan uz drugi. Danas među njima vlada gotovo potpuna tišina. Tek pokoji turist, lokalni vodič i vjetar koji prolazi ruševinama.

A upravo se usred tog povijesnog krajolika dogodila jedna od najzabavnijih scena cijelog putovanja. Između dviju lokacija jedan je lokalac uspio zaključati ključeve u automobilu. Za nekoliko se minuta oko vozila okupila prava mala spasilačka ekipa. Roman je pokušavao drvenim štapom kroz prozor, ja sam posudila Aninu špangicu za kosu i ozbiljno razmatrala karijeru profesionalnog provalnika dok je jedan mladić zamotanom rukom i cigaretom, koja mu nije ispala iz usta ni sekunde, isprobavao razne kombinacije metala i drveta.

Vrlo se brzo cijela situacija pretvorila u natjecanje tko će prvi otvoriti automobil. Pobjedu je na kraju odnio upravo mladić sa zamotanom rukom, a svi ostali morali su priznati poraz. No ono što je uslijedilo, bilo je još simpatičnije. Nekoliko sati kasnije lokalac, kojem smo pomagali, nazvao je Romana i zamolio ga da usput stane na jednom mjestu uz cestu. Tamo nas je dočekao kako bi mu osobno zahvalio i uručio mali poklon.

Roman, inače, govori samo ruski i turkmenski pa su naši razgovori često bili kombinacija nekoliko jezika, gestikulacije i pogađanja. Ipak, nekako smo se sve vrijeme sasvim dobro razumjeli. Ruševine su fascinantne, povijest je impresivna, ali i takvi trenutci ostaju jednako dugo.

Odlazeći iz Merva, pokušavala sam zamisliti kako je ovo mjesto izgledalo prije tisuću godina. Danas ga okružuje pustinja i tišina, a nekada su ovuda prolazili trgovci iz cijeloga poznatog svijeta. I možda je upravo to ono što me najviše fasciniralo: da se jedno od najvećih središta svog vremena danas nalazi na mjestu za koje većina ljudi nikada nije ni čula.

JESTE LI ZNALI?

Merv je UNESCO-ova svjetska baština.

♦ U 12. stoljeću bio je među najvećim gradovima na svijetu.

♦ Neki povjesničari procjenjuju da je imao više od pola milijuna stanovnika.

♦ Nije riječ o jednom gradu, nego o nekoliko gradova koji su tijekom stoljeća nastajali jedan uz drugi.

♦ Bio je jedno od najvažnijih središta Puta svile.

DARVAZA – NOĆ UZ VRATA PAKLA

Da me netko pita koja je fotografija najviše pridonijela tome da poželim posjetiti Turkmenistan, odgovor bi bio jednostavan – Darvaza. Usred pustinje Karakum nalazi se golemi plinski krater koji gori desetljećima. Zovu ga Vrata pakla, a iako sam prije dolaska vidjela stotine fotografija, nijedna me nije mogla pripremiti za osjećaj kada ga prvi put ugledaš vlastitim očima.

Prema krateru smo stigli predvečer. Sunce se polako spuštalo prema horizontu, pustinja je mijenjala boje iz zlatne u narančastu, a negdje se u daljini počeo pojavljivati sjaj vatre. Što smo bili bliže, postajalo je jasnije zašto je ovo najpoznatije mjesto u zemlji. Teško je procijeniti veličinu dok ga ne vidiš uživo. Fotografije ne prenose ni toplinu koja dolazi iz dubine, ni zvuk plamena koji neprestano gori. Stojeći na rubu kratera, nekoliko trenutaka samo smo šutjeli i promatrali vatru kako pleše duboko ispod nas.

Te smo noći spavali u jurtama nedaleko od kratera. Nakon dana provedenog u vožnji pustinjom dočekao nas je roštilj u kampu, razgovori pod zvijezdama i vatra koja je gorjela stotinjak metara dalje, kao da je to nešto najnormalnije na svijetu. Moja i Anina jurta imala je i neočekivanoga gosta. Kad sam otvorila vrata, dočekao nas je jež koji je očito odlučio pronaći idealne cimerice za noć. Nakon kratkih pregovora oko vlasništva nad prostorom, ipak smo se nekako dogovorili tko gdje spava.

Naravno, nitko nije otišao rano na počinak. Darvaza je jedno od onih mjesta koje želiš vidjeti u svim mogućim izdanjima. Promatrali smo je u suton, nakon večere, zatim ponovno iza ponoći kada je pustinja potpuno utihnula, a jedino što je ostalo – bio je sjaj vatre koja je osvjetljavala mrak.

Taman kad smo pomislili da je noć završila, naišli smo na još jednu neočekivanu avanturu. Oko dva sata sreli smo kineskoga putnika koji se potpuno izgubio u mraku. Znao je da negdje u pustinji postoji njegov kamp, ali nije imao pojma gdje. Selbi je odmah preuzela stvar u svoje ruke. Pregledavali smo fotografije, koje je tijekom dana snimao, pokušavajući pronaći bilo kakav detalj koji bi nam mogao pomoći. Na kraju smo na jednoj od fotografija uočili ulaznu kapiju njegova kampa. Bila je dovoljno prepoznatljiva da krenemo u potragu. Tako je usred noći nastala mala međunarodna ekspedicija sastavljena od troje Hrvata, jednog Srbina, jedne Turkmenke, jednog Engleza iz našeg kampa i jednog izgubljenog Kineza. Nakon malo lutanja mrakom napokon smo ugledali poznatu kapiju i svjetla njegova kampa. Njegovo je olakšanje bilo gotovo jednako veliko kao i naše.

Dok sam se vraćala prema jurti, pogled mi je opet završio na vatri. Tada sam shvatila da Darvaza nije posebna samo zbog kratera. Posebna je zbog svega što se događa oko njega: izgubljenih Kineza, ježa koji ne pita za dozvolu i neba koje u pustinji izgleda kao da ga je netko nacrtao.

KAKAV JE ZAPRAVO TURKMENISTAN?

Prije putovanja u Turkmenistan pročitala sam svašta. Od članaka koji su ga uspoređivali sa Sjevernom Korejom do objava influencera koji su tvrdili da je gotovo nemoguće komunicirati sa svijetom, da se ne možeš maknuti bez nadzora i da je svaki korak strogo kontroliran. Kao i obično istina je bila puno složenija.

Da, za ulazak u zemlju potrebna je pozivnica i organizacija nije jednako jednostavna kao vikend u Londonu. No jednom kad stignete, dobit ćete zemlju u kojoj vas nepoznat čovjek nekoliko sati kasnije čeka uz cestu samo da vam zahvali što ste mu pomogli. U boljim hotelima internet ponekad čak i radi, pogotovo uz VPN. A najveći problem nije bio nedostatak signala, nego činjenica da smo stalno zastajali fotografirati nešto novo.

Ipak, najveće iznenađenje nije mi bio ni grad od bijelog mramora, ni krater koji gori usred pustinje, ni drevni Merv. Bili su to ljudi. Selbi, Roman i brojni drugi susreti koji su pokazali da se iza svih stereotipa krije sasvim običan život.

Turkmenistan sigurno nije destinacija za svakoga. Ali za one koji vole mjesta koja još nisu preplavljena turizmom, koji vole povijest, velike prostore i osjećaj da su zakoračili malo izvan rute – teško ga je usporediti s bilo čim drugim. Meni će ostati kao zemlja zlatnih konja, drevnih gradova, beskrajne pustinje i ljudi koji su bili najljepše iznenađenje putovanja.