INKLUZIVNA UČIONICA ■ 57. ■
Kada djeca trebaju naučiti vezati vezice na cipelama?
objavljeno: 7. travnja 2022.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Sjedim u ambulanti i do mene dopire razgovor dviju mama o vezanju vezica na cipelama. Razmišljam ima li u mom razredu učenika koji još ne znaju „zažnirati žnirance“. Vjerojatno ima jer zašto bi u trećem razredu nosili tenisice na čičak?
Kada bi dijete trebalo naučiti vezati cipele?
Prije polaska u školu?
Tko bi dijete trebao naučiti vezati tenisice?
Mnogo puta, posebno u prvom razredu, kada idemo izvan učionice na tjelesni ili na izvanučioničku nastavu, potkradu se jedan ili dva učenika koji idu s odvezanim vezicama, čvorom na vezicama ili me otvoreno zamole da im zavežem cipele. Uvijek ih zamolim da za domaću zadaću nauče vezati vezice. Nekad nauče, ali nekad i ne.
Na satu tjelesnog primjećujem da isti učenici trče s odvezanim vezicama. Pitam u čemu je problem i dobivam odgovor da još ne znaju čvrsto zavezati tenisice. Imam zbrku u glavi.
Slušam te dvije mame. Jedna priča kako nema vremena da svoje dijete nauči vezati i kako mu je kupila tenisice koje se navlače na noge, a druga mama objašnjava kako postoje slikovnice koje djecu uče kako se vežu vezice.
Osjećam se nelagodno. Gdje je nestalo sve ono što bi roditelji trebali naučiti svoje dijete?
Mene je „žnirati“ ili vezati vezice, naučila baka prije polaska u školu. Sjećam se da nisam bila najsretnija kada smo to vježbale. I danas je čujem kako govori: „Ivančice, pa moraš to naučiti, kaj bude učiteljica rekla kada nećeš znati zažnirati cipele!“
Petljala sam, radila čvorove, ali sam naučila.
Znam da su me u toj dobi učili i paliti šibice.
Sada se pitam što se promijenilo.
Roditelji? Škola?
Ili idemo linijom manjeg otpora?
Čitam na portalima savjete kako je najlakše naučiti vezati vezice. Pitam se, zar nas samo digitalno snimljeni materijal može naučiti kako nešto podučiti vlastito dijete.
Zar roditelji zaista nemaju vremena za svoju djecu? Zar vezanje vezica iziskuje toliki trud i napor da ga je teško uložiti u svoje dijete?
Vidim da ima učenika i učenica koji znaju na razne načine vezati vezice i da je to moderno, zanimljivo i kako oni kažu „in“.
Veli moja učenica Judita: „Ja svaki tjedan imam novi način vezanja vezica, to je cool!“
Dogovorili smo se da na sljedećem satu razrednika donesemo tenisice koje ćemo vezati na različite načine.
Judita će biti učiteljica. Sretna sam što i ja od njih mogu puno toga naučiti.
■ Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb ■
