INKLUZIVNA UČIONICA ■ 29. ■ SVI SMO JEDNAKI, A SVATKO JE RAZLIČIT
Kako su Bartol i Sara spasili Božić
objavljeno: 23. prosinca 2020.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Četvrtak navečer zvoni telefon. Na telefonu Bartolova mama: „Oprostite učiteljice, Bartol nije stigao napisati domaću zadaću, a znate kakav je on“. „Ma, sve OK. Bartol uvijek ima zadaću. Nije problem.“
Onda je uslijedila priča koja meni i sada ledi krv u žilama. U četvrtak poslijepodne Bartol se sa četiri sestre igrao u dvorištu obiteljske kuće. Kada se počeo spuštati mrak, mama je krenula u trgovinu po još neke sitnice, a Bartol, najstarije dijete u obitelji, povelo je mlađe sestre u stan. Kada je otvorio ulazna vrata nešto mu je bilo čudno. Iz stana je neobično smrdjelo. Nije znao što. No nije pustio u stan ni jednu sestru dok nije došla mama.
Mama je osjetila plin. Rekla je kako mora zvati vatrogasce, dimnjačare. Ni sama ne zna koga. Nema tople vode, nema grijanja i osjeti se nešto što neugodno miriši.
Bartol mami ponavlja iste rečenice: „Mama, mi smo u školi radili projekt predstavljanja zanimanja i učili smo što roditelji iz razreda rade. Sarina mama radi s dimnjačarima. Sarina je mama dimnjačar. Oni imaju firmu gdje rade dimnjačari. Moramo zvati Saru i Sarinu mamu da dimnjačari dođu… Mi smo učili o zanimanjima. Naučio sam što sve dimnjačari rade…“
Bartol i njegova mama nazvali su Saru i Sarinu mamu. Dimnjačari su došli u Bartolov stan i tamo otkrili kako negdje curi plin i zbog toga nema tople vode, nema grijanja. Ne mogu na brzinu otkriti gdje curi plin, veliki je kvar….
Bartol, njegove sestre i njihovi roditelji ne mogu se vratiti u stan. Ne još, ne dok se ne ukloni kvar. Obitelj s djecom na ulici.
Nastupaju moji heroji. Sara i njeni roditelji imaju privremeno rješenje. Smještaju Bartola i njegovu obitelj u djedov stan.
Kada sam čula ovu priču, a znam njezine glavne junake, nisam mogla pričati. Knedla mi je u grlu, a oči pune suza radosnica.
To se zove Škola za život.
To se zove: Kako su Bartol i Sara – učenici drugog razreda, spasili Božić.
■ Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■ OŠ Trnjanska, Zagreb ■
