Kolumna
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
INKLUZIVNA UČIONICA ■ 48. ■ SVI SMO JEDNAKI, A SVATKO JE RAZLIČIT
Krađa u razredu
objavljeno: 2. prosinca 2021.

Radeći s djecom često primjećujemo da su sklona ispitivanju granica. Gotovo se u svakoj generaciji javi neki oblik krađe. Učenici otuđe određene sitnice drugim učenicima. Katkad nestane nečiji novac za planirani izlet, a katkad „samo“ olovka ili gumica. Uvijek nastojim otkriti tko stoji iza toga pazeći da tog učenika ne ocrnim ili napadnem pred ostalima u razredu.

Smatram da postoje sankcije koje postižu više od javnog prozivanja jer učenici uvijek sami priznaju što su učinili. Ponekad me pozovu na stranu, katkad napišu pismo, a ponekad me nazovu učenikovi roditelji.

Nikada se nije dogodilo da sam ostala bez odgovornog za krađu.

Nedavno se je u mojem trećem razredu dogodila krađa.

Ovoga puta, otuđene stvari bile su moje. Skupljam različite figurice koje kasnije dijelim učenicima kao nagradu. Figurice su se nalazile u ladici mog stola i jednog jutra ih tamo nisam pronašla.

Pokrenula sam uobičajenu proceduru, tehniku koju sam isprobala na naraštajima prije ovoga. Do kraja dana, otkrila sam dvojicu odgovornih učenika i odlučila s njima porazgovarati nasamo.

Jedan učenik odmah se počeo braniti i vrlo je žestoko tvrdio kako nije htio i kako je to napravio samo zato što je to napravio i njegov prijatelj.

Drugi učenik je „potonuo“, bilo mu je izrazito neugodno, nije me mogao pogledati u oči i sram je izbijao iz svake njegove pore.

Kaznila sam ih tako što su morali sami roditeljima ispričati što su napravili, a roditelji su me trebali nazvati kako bi potvrdili da su od svoje djece čuli što se dogodilo u školi.

Smatram kako je to za moje učenika, bila izuzetno velika kazna.

Navečer su me nazvali roditelji.

Roditelji prvog učenika nastupili su jednako obrambeno kao i njihovo dijete, ne priznajući krivicu u potpunosti, objašnjavajući kako ga je sigurno drugi učenik nagovorio na takvo što. Roditelji drugog učenika nazvali su me potpuno izbezumljeni, pitajući kako da kazne svoje dijete i tražeći načine što da učine kako se slična situacija ne bi ponovila.

Umirila sam i jedne i druge roditelje, dok se takve stvari ne ponove, nema razloga za podizanje panike. Djeca iskušavaju granice, a na nama je da im pokažemo gdje su.

Nakon nekoliko dana, drugi učenik, onaj koji se je izuzetno sramio, predao mi je pismo u kojemu je pisalo:

Ne smije se krasti zato što: djeca mogu završiti u popravnom domu, a odrasli u zatvoru.

Kada kradeš, svi te zapamte i nitko ne dijeli s tobom. Nitko te ne poziva na svoj rođendan.

Kada kradeš povrijediš sve u obitelji, povrijediš onog kome si ukrao.

Svi izgube povjerenje u tebe, svi su ljuti i dobiješ veliku kaznu. Kradu ljudi koje žele nešto, a ne mogu to dobiti.

Jako je ružno krasti.

Policiji otežavaš posao. Kada si u zatvoru, radiš teške poslove.

Tuđe stvari se ne smije uzimati.

Kada nekome ukradeš, ta se osoba osjeća jako tužno. Bolje kupiti ili zaraditi nego ukrasti. Ne smije se krasti jer to nije tvoje.

Nemam pravo na uzimanje tuđih stvari.

Oprostite učiteljice, nisam trebao krasti. Obećavam da to više nikad u životu neću raditi.

Nikada ne zagovaram fizičko discipliniranje ili teške kazne. Ako s djecom razgovaramo i ukažemo im zašto je njihovo ponašanje bilo neprihvatljivo, ona će to shvatiti. Djeci moramo pokazati moguće posljedice njihovih djela, na taj način ih podučavamo.

■   Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■  OŠ Trnjanska, Zagreb ■