Kolumna
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
■ INKLUZIVNA UČIONICA ■ 89. ■
Limači i limačice
objavljeno: 25. rujna 2024.

Neki ljudi godine broje od Nove do Stare godine. Mi koji radimo u školi godine brojimo od početka do kraja školske godine. Eto, počela je nova školska godina. Sada sam drugi razred. Iskreno sam se jako veselila, i još se veselim, ovoj školskoj godini. Jedva sam čekala vidjeti svoje klince, koliko su narasli za ljetnih praznika, koliko su sazreli, kako su se promijenili.

Na početku devetog mjeseca saznala sam da mi iz razreda odlazi Katarina. Kupili su stan u drugoj četvrti i preselili se. Baš sam bila tužna, i još sam. Onda sam saznala da se u našu školu upisao jedan novi učenik i da će on doći u moj razred.

S nestrpljenjem sam čekala da upoznam Svena.

Prvi je dan nastave iza nas. Došli smo u školu veseli i raspoloženi jer smo ponovno zajedno. Jedan mi je učenik rekao: „Učiteljice, ovih tjedan dana što je nastava počela kasnije bilo je dugo kao cijelo ljeto! Nekako sam čekao taj 2. 9., a onda, kada sam saznao da škola neće početi tog ponedjeljka, nego tjedan dana poslije, baš sam se rastužio.“ I što reći tome mom genijalcu? Razumijem ga.

Učenicima škola nije samo mjesto učenja i pisanja zadaća nego i mjesto druženja, igranja, istraživanja, sklapanja prijateljstava, rješavanja nekih sukoba, svađa u igri, novih pobjeda…

Jedva su čekali utorak. Jer, zapravo, nastava i sva događanja u školi počinju drugog dana. Nakon nastave jedva su dočekali Produženi boravak, odlazak na školsko dvorište i igru. Svatko je mogao odabrati gdje i s kime želi sjediti. Imaju si mnogo toga reći i međusobno podijeliti događaje. Bilo je tijekom ljetnih praznika i nekoliko rođendana, pa po razredu kruže pozivnice za njihovo proslavljanje.

Volim ih promatrati. Točno vidim kako se mijenjaju i kako odrastaju.

Čeka nas puno posla na početku školske godine. I nas učitelje, ali i naše učenike. S radošću pregledavaju nove knjige, slažu pernice, proučavaju raspored sati… Lakše je nego prije godinu dana. Ipak se već znaju neka pravila ponašanja.

Znaju čitati i prepoznaju koja je knjiga iz kojeg predmeta. Znaju što znači stati u kolonu, oprati ruke, pospremiti garderobni ormarić. Prepoznaju svoju majicu i svoje tenisice. A opet još su mali. Radoznali limači.

Danas smo učili pjesmu Limači iz glazbene kulture i nisu znali što znači riječ LIMAČ. Kad smo to otkrili, bili smo najveće face i jedni druge zvali Limač i Limačica. Doista volim te svoje LIMAČE.

Ima jedna zanimljiva knjiga Sve što oduvijek znam naučio sam još u vrtiću, a ja bih tome dodala, i u nižim razredima osnovne škole.

■  Piše: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb ■