Kolumna
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika. Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama. Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima, roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama. Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od drugih… Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet, a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
■ INKLUZIVNA UČIONICA ■ 94. ■
LOPARSKI MAŠKARI – jedinstveni kulturni i etnografski običaj
objavljeno: 10. veljače 2025.

Moj razred, 2. a Osnovne škole Trnjanska, druži se putem pisama i videopoziva s drugim razredom Osnovne škole Ivana Rabljanina iz Lopara.

Lopar je mjesto na otoku Rabu koje uz najljepše pješčane plaže ima i tradiciju LOPARSKIH MAŠKARA. Mi u Zagrebu o loparskim maškarima nismo znali ništa kad smo od naših prijatelja iz Lopara dobili njihovu slikovnicu.

Piše: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb

Slikovnica nas je veoma zainteresirala i nakon što smo je pomno proučili, nastavili smo dalje istraživati o njihovim tradicijskim običajima. U mnogim našim krajevima zadržale su se narodne pokladne tradicije i običaji, ali loparski su maškari specifični jer su živi i autentični.

Oni su tradicija koja živi… i lupa, pjeva, šali se i veseli. Čak su uvršteni u popis nematerijalne baštine Republike Hrvatske. Naši su nam prijatelji nacrtali odoru. Odijelo loparskih maškara sastoji se od belih gaća (bijelih hlača) i bijele košulje, halje (crnog sakoa), vizere (bijelog rupca s crvenim rubom koji se stavlja preko lica) i klobuka (šešira),  oko pasa stavlja se zvunčić, a u ruku šćap.

Na nogama su postole (cipele). Nismo odmah razumjeli što su facoli i kurdelice, pa smo to istražili. Facoli su rupci koji padaju sa stražnje strane klobuka. A kurdelice su svilene ili platnene vrpce koje lepršaju preko facola.

Na sljedećoj stranici slikovnice pisalo je Na melu i Mućelu podiže se bandera od bora sa zastavom. Maškari gredu va školu. To smo razumjeli i bilo nam je simpatično, iako mi u Zagrebu govorimo: Maškare idu u školu. U slikovnici koju smo dobili od prijatelja s Lopara bile su i pisme. To su pjesme koje loparski maškari pjevaju po kućama. Naučili smo nešto i o njihovim tradicijskim jelima. Gulaš od petaha čini nam se vrlo zanimljiv. Ali još nismo odlučili hoćemo li kušati gulaš ili suhi štokalj (hobotnica sušena na buri) s jajima.

Glasali smo što bismo radije kuhali u našem kabinetu domaćinstva, no vidjet ćemo za koje ćemo jelo lakše nabaviti namirnice. Od cijele zanimljive slikovnice posebice nas je razveselio rječnik ČA JE ČA? A mih kao narodni instrument upoznali smo na satu glazbene kulture.

Sretni smo i bogatiji za sve informacije o loparskim maškarima, za nove riječi, nove pojmove, nove instrumente. Zahvalni smo na prijateljima koji nam prenose djelić svoje tradicije te što tradicijske običaje upoznajemo i učimo ih cijeniti. Voljeli bismo kad bi slikovnicu koju su nam poslali pokušali objaviti jer smo sigurni da bi drugim učenicima i turistima bila vrlo zanimljiva.