Razumijem da im je testiranje stresno, da ih traže nešto za što nisu spremni, ali čula sam i nekoliko izjava koje su me potaknule da ovo napišem.

Razlozi zašto ti mladi ljudi odabiru učiteljski fakultet:

■ Tri mjeseca godišnjeg

■ Radi se 4-5 sati dnevno

■ Žensko zanimanje.

Svaki od tih razloga je toliko netočan (osim posljednjeg), toliko banaliziran u medijima da ne čudi što osamnaestogodišnjaci tako misle. Očito je u toj njihovoj priči da im Učiteljski fakultet nije primaran, da im je jedan od onih na koji su se prijavili na nagovor roditelja, okoline, jedan od lakših po njihovom poimanju. I odmah se iznad moje glave stvorio upitnik kakve ćemo to učitelje imati za 10-15 godina.

Sad slijede pojedinačne opaske koje su mene (učiteljicu s dugogodišnjim stažem) posebno zapekle:

• Zašto me zovu na testiranje u 9 sati, u to vrijeme ja spavam?

Škola (većina) stotinama godina započinje u 8 sati. Da bi pokazali primjerom, učitelji su u školi već oko pola osam, a mnogi i ranije. Očekujemo od učenika da ne kasne, a ti mladi ljudi na pragu školovanja za neko svoje buduće zanimanje bune se RANOM pozivu.

• Zašto me ne puste na testiranje ovako obučenu, pa vani je vruće?

Taj dan zgradu UFZG-a je grijalo 30 stupnjeva. Desetak studentica je taj dan prošetalo odjeću za plažu. „Vruće“ hlačice, štikle, prozirne majice i majice na bretelice. Uslijed testiranja jedna od profesorica je rekla da je Fakultet kulturna ustanova i da postoji obrazac ponašanja i odijevanja te da napuste prostor testiranja. To je izazvalo njihov duboki revolt, ali snašle su se ubrzo, nazvale roditelje koji su dežurali oko zgrade (kao i ja) i donesene su im trenirke, traperice i sandale vrlo brzo.

• Zašto da pjevam/čitam, mene je sram, ja to mogu samo u kupaonici sama?

Ovo je rečenica koju sam najčešće čula sjedeći na klupici. Ljutnja, svađalački ton…., a moje nijemo pitanje bilo je – Pa koje ste zanimanje izabrale nego ono u kojem ćete javno pred malim glavama pjevati, plesati, čitati, glumiti, skakutati…?

Izbor pjesama. Hit su ove godine bili „Bratec Martin“ i „Zeko i potočić“, a kad bi profesori tražili neku drugu pjesmu – „Muhara“ ili „Kad si sretan“. Ima i originalnih koji su pjevali neke novokomponirane ili crkvene pjesme. Tu sam se zamislila. Jer, i „Bratec Martin“ i „Zeko i potočić“ su zapravo pjesme koje pamte iz tog prvog razdoblja, zatim su komercijalno prisutne u medijima i na kraju pokazuju koliko je glazbena kultura i samo pjevanje na periferiji nakon četvrtog razreda osnovne škole. (Moja A. je pjevala „Šećem, šećem drotičko“ i pohvaljena je za izbor pjesme.)

• Nisam imala TZK u srednjoj i ja to ne znam.

Na provjeri kinezioloških sposobnosti se najviše čekalo. Zašto? Jer većina nije imala opremu i profesori ih nisu puštali na provjeru. Divila sam se studentima starijih godina koji su pokušali objasniti da visoke petice ne mogu u dvoranu, da kosa mora biti vezana u rep („Ali, ja sam platila frizuru 300 kuna“, uzviknula je jedna), da nije teško, ali se treba potruditi napraviti u što kraćem vremenu poligon unatraške. Moja pitanja opet su se množila – zašto su ti mladi ljudi došli ako ne misle to raditi u budućnosti? Tu mi je jedna mlada gospodična otvorila oči: “Pa neću ja raditi u razrednoj nastavi, ja ću predavati povijest ili zemljopis, ovdje se lakše upisati nego na PMF!“ Žao mi je što će netko takav uzeti mjesto nekome tko je došao zaista spreman napraviti korake ustranu najbolje što može.

• Što je to fluentnost, fleksibilnost, originalnost kad ja znam nacrtati medeka, zečeka i sunčeko u kutu?

Likovno testiranje je bilo jedno od najtežih. Nikako nisu shvatili što treba. Pa su tako buduće kolegice pored mene pričale kako su crtale zečeke, pa su neke radile mnoštvo srčeka, a jedna se pohvalila kako je sunce smjestila u kut papira i ispod kućicu s krovom punim slova U. Mislim da se komisija koja je to gledala prenerazila, posebno mislim na prof. Huzjaka, koji je proveo godine educirajući o šablonama.

Kao i kod glazbenog, to je samo očit primjer loše zastupljenosti likovne kulture i medija u školovanju naše djece. Ponekad za te stvari kolege kažu ne treba ocjenjivati nego pisati opširno, a ovo testiranje nam je pokazalo gdje smo smjestili likovnu kulturu tim blagim ocjenjivanjem i opisnim praćenjem.

Na kraju, između prisutnih 300-400 srednjoškolaca naravno da ima onih koji su spremno došli na ovo testiranje, oduševili me pogledom na svoje buduće zanimanje i više od svega što mi je jedna od njih pristupila i rekla:

„A što vi, učiteljice, ovdje radite? Čitam ono što pišete na portalu o školi jer želim sve znati o školstvu.“

…………….

Sandra VUK

OŠ Augusta Šenoe, UHURN Zvono

* hvala onima koji su prenijeli svojim učenicima dijelove ljetnih aktivnosti, nadam se da će svima nama biti uspješnija sljedeća školska godina *