Volim praznike. Najviše volim ljetne praznike. Zimske, proljetne i jesenske, nešto manje. To su praznici za učenike, a ne za nas učitelje. Mi uvijek pod praznicima imamo edukacije, konferencije, seminare, webinare…. Učenici imaju praznike pa javnost misli da učitelji „ništa ne rade“ te da su pola godine na praznicima. Ali to je druga priča.

Moja je mama govorila kako su odmori uvijek potrebni svakom čovjeku. Zato postoji dnevni odmor, tjedni odmor i godišnji odmor.

Kada o svemu tome razmislim, moja je mama imala pravo.

Neki dan razgovaram o praznicima sa svojom prijateljicom Tanjom. Kaže da njena kći Marta jako voli praznike, ali da su njoj praznici veliko opterećenje. Prvi tren nisam shvatila kako može reći da su praznici opterećenje. No, kada bolje razmislim…

Tanja veli da svaki put svoje praznike i slobodne dane prilagođava Martinim školskim praznicima. Sve je to bilo jednostavnije dok Marta nije išla u školu, no sada mora svoje praznike i slobodne dane prilagoditi Martinim obvezama u školi.

Tanja mi još priča kako je sve to bilo lakše organizirati uz „baka-deda servis“.

Sada se više ne može osloniti na to.

Baka ide na pretrage, a Marta ipak ne može cijeli dan biti kod kuće sama.

Kada su moja djeca bila mala, nisam o tome razmišljala. Moj „baka-deda servis“ bio je uvijek tu. Baš uvijek kada sam ih trebala.

Kada su moja djeca bila mala, prodala sam stan u jednom dijelu Zagreba i kupila stan u zgradi iza nebodera u kojem su živjeli moji roditelji. Nikada nisam imala problema sa čuvanjem svoje djece.

Čujem da ima baka i djedova koji ne mogu ili ne žele čuvati svoje unuke.

I to mi je razumljivo.

Neki su bake i djedovi još uvijek u radnom odnosu i nisu u mogućnosti čuvati unuke, a neki su već stari i ne mogu trčati po parku ili se cijeli dan posvetiti unucima.

Tanja veli da za zimske, proljetne ili jesenske praznike „zbrinjava“ jednu ili dvije Martine prijateljice.

Zašto?

Jednostavno, roditelji Martinih prijateljica ne mogu si posložiti godišnji odmor u isto vrijeme kada su im djeca na praznicima. Tanja tada Martu i njene prijateljice vodi na skijanje, planinarenje ili na more. Marta tada ima društvo, a Tanja barem nekoliko sati na dan neki dnevni odmor.

Razgovaram s Tanjom i shvaćam kako roditeljima nastaje problem kada su djeca na školskim praznicima.

Nemaju svi roditelji iste uvjete.

Nisu djeca samostalna i nisu navikla biti sama kod kuće. Po zakonu djeca i ne smiju biti sama kod kuće.

Dakle, roditelji moraju osmisliti gdje s djecom za vrijeme praznika. Nemaju svi roditelji „baka-deda servis“. Nemaju ni novca za platiti neke škole ili kampove koji se organiziraju preko praznika. Nemaju tete čuvalice, dadilje, ni sestru ili šogora koji će uskočiti i pričuvati dijete.

Kada sam bila mala, mene je čuvala moja baka.

Baka Marija živjela je s nama. Nisam bila dijete koje je nosilo ključić oko vrata jer je baka uvijek bila kod kuće, čekala me da pozvonim i dođem na skuhani ručak. Svaki me dan otpratila kada sam išla u školu i dočekala kad sam se vratila iz škole.

Tanja je isto imala baku i djeda koji su živjeli s njima.

No nisu svi naši prijatelji iz razreda imali baku i djeda. Imali su ključ oko vrata. Na vezici.

Ponekad su ključ zaboravili kod kuće pa bi došli do mene i moje bake čekajući svoje roditelje.

Ručali smo zajedno i družili se.

Pisali smo domaću zadaću i igrali se.

To su bila lijepa vremena i sada su lijepe uspomene.

Danas mnogo djece ide u produženi boravak. Puno škola ima produženi boravak samo u prvom i drugom razredu. Poneka škola ima i u trećem razredu, a samo rijetke škole i u četvrtom razredu.

Roditelji učenika iz mog razreda organiziraju praznike na razne načine. Uzmu si poneki slobodni dan pa su jedni kod drugih. Djeci je to veselje. Roditeljima je to tlaka. No što je tu je. Sve su to muke po praznicima.

■   Autorica: Ivančica Tajsl Dragičević, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb ■