■ INKLUZIVNA UČIONICA ■ 79. ■
Muke po prvome roditeljskom sastanku
objavljeno: 25. rujna 2023.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Najteže mi je oduvijek održati prvi roditeljski sastanak u prvom razredu. Ne znam imaju li drugi učitelji isti problem i nelagodu.
Cijelog sam ljeta po ne znam koji put vrtila u glavi što im sve moram reći. Predstavljanje za prvi roditeljski presložila sam šest ili sedam puta. A ipak, kad sam ga trebala održati, nije mi bilo svejedno.
Isprobala sam četiri haljine. Jedna je bila pretamna, druga prekratka, u trećoj se nisam osjećala ugodno…
Slobodno mogu reći da mi je prvi roditeljski sastanak u prvom razredu stres kao i kad nam savjetnik ili savjetnica dolazi u napredovanje. Znaš sve, no ipak te pere trema.
Hoćeš li se svidjeti novim roditeljima? Jesu li te drukčije zamišljali? Imam li pravi naglasak? I tisuću drugih pitanja.
Znam ja da je roditeljima sve to važno i bitno i da je polazak u školu jako važan događaj za učenika i njegovu obitelj.
Pamtim svoj prvi odlazak u školu prije 50 godina. Po mene su došli Ksenija, Mario, Dražen, pa smo od mene išli po Ivana, Sanju, Andru, Gitu i Melitu i svi smo zajedno kao Smogovci koračali do škole. Pred školom bila je učiteljica. Sijede kose, bež haljine i bez osmijeha.
No bila su to neka druga vremena.
Danas učiteljice i učitelji uređuju svoje učionice. Pripremaju učenicima poklončiće dobrodošlice. Pripremamo priredbu. Veselimo se tome prvom dana skupa sa svojim budućim učenicima i njihovim roditeljima.
Bitno je da to sve bude radosno. Veselo u bojama. Mislim da neki učitelji i pretjeruju s dobrodošlicama i darovima. Gledajući po društvenim mrežama, čini mi se da su neki učitelji i učiteljice pretjerali. Kao da je uređenje učionice i veličina darova pitanje prestiža, pa ako je mnogo balona i okvira i darova, bolje je. Smatram da je bitna pažnja. Život se sastoji od sitnica. Želim da to moji učenici nauče.
Naši su učenici dobili paketić od Školske knjige i raspored sati koji smo isprintale u boji sa slikama udžbenika da im je lakše učiti slagati svoju školsku torbu. Dobili su i magnet – školjku koju smo ovog ljeta napravile da njome na vidljivo mjesto mogu staviti raspored sati.
Svaki se učenik slikao u okviru za prvi dan škole.
Drugog dana nastave imali smo Prvi roditeljski sastanak.
Preživjeli smo. Poslije toga sve je lakše.
■ Piše: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb ■
