Kolumna
Sandra VUK, majka dviju kćeri – buduće učiteljice i druge koja ni ne želi čuti o tome da nastavi maminim stopama. Entuzijast, osoba koja uvijek uči, sve je zanima i vjeruje u današnju djecu. Da bi cijeli proces bio što lakši, učenje smatra životnom igrom, uvijek traži nove spoznaje, metode i načine poučavanja. Zaljubljenik u nove tehnologije. Zaljubljenik je i u svoj posao i radost koju dijeli kad uđe u učionicu. Profesionalac u poučavanju već 27 godina. Uvijek željna prikazati primjere prakse, poučavati i odrasle. SLUŽBENO: učiteljica u OŠ Sveta Nedelja, učiteljica savjetnica, kolumnistica, e-mentorica, edukatorica o novim tehnologijama, županijska voditeljica. Kolumnistica je Školskog portala od siječnja 2015.
DNEVNIK JEDNOG ODRASTANJA
Muke po slovima
objavljeno: 9. travnja 2018.

U takvim me raspravama uvijek zanima na čemu ljudi temelje svoje stavove, a vrlo brzo vidim da sudionici nisu spremi raspravljati ako nije po njihovu mišljenju, odnosno ne žele čuti tuđe.

Ako na neku novost odmah reagiramo negativno, tu negativnu energiju prenosimo i na učenike – učimo ih tome da mogu kršiti pravila, odnosno da nema veze što u početnici ili radnoj bilježnici nešto piše novim slovopisom jer oni mogu pisati po starom.

Također, na taj se način vraćamo unazad. Kad se postavi pitanje što je to bilo toliko bolje prije, nitko ne zna dati konkretan odgovor.

Često postavljam pitanje: „Pišu li učenici 8. razreda ili u srednjoj školi urednije, točnije, ljepše i kvalitetnije jer su oni ta generacija koja je učila po starom slovopisu?” Tek tada nastane bura reakcija. Naime, zbog nedostatka argumenata učitelji sve opravdavaju rečenicom: „Pa od trećeg razreda učenik razvija svoj rukopis!” Da, to je točno, ali čemu onda toliko rasprava o načinu pisanja (nekad i u današnje vrijeme) ako učenik u trećem razredu piše svojim rukopisom?

Potrebno je objasniti nekoliko važnih metodičko-teoretskih stvari (kojih bi se svaki učitelj trebao prisjetiti prije nego što počne govoriti da je prije bilo bolje), a to su:

a) Novi slovopis prvi je standardizirani hrvatski školski slovopis, što znači da su prijašnje generacije, ovisno o početnici i njezinu autoru, pisale kako je tko htio: netko kroz tri crtovlja, netko s crtom na slovu z itd. Sada je obvezatno da svi pišemo isto (slovopis je dogovoren, usuglašen i prihvaćen).

b) Učitelji se žale da je novi slovopis zahtjevan, a ja se pitam kome – učeniku koji prvi put vidi pisano slovo e ili učitelju koji ne želi raditi kružnicu dok piše to slovo. Čitajući literaturu, naišla sam na objašnjenje zašto je dogovorno odabran takav izgled malog pisanog slova e. Naime, nakon što učenici razviju vlastiti rukopis, slovo e počnu jednako bilježiti kao i malo pisano l, stoga je bilo u potpunosti nemoguće razlikovati koje su slovo napisali. Po novom slovopisu dolazi do prekida u pisanju slova e i na taj je način (da, potrebno je više vremena da ga se napiše) dobiven oblik slova e koji je sličniji jagodici nego pisanom slovu l.

  • Izrađeno s pomoću aplikacije Školski slovopis ŠK

c) Učitelji prvog razreda moraju pisati novim slovopisom zbog niza psiholoških elemenata, a jedan je od najvažnijih taj da smo mi učenicima uzor i da nas žele kopirati. Mi smo ti koji moramo ustrajati u urednosti, točnosti i preciznosti od početka do završetka prvog razreda. Da je raspored učenja pisanja slova malo drukčiji i da to imamo vremena dobro uvježbati, učenici bi imali mjerljiv napredak. Učitelj u prvom razredu ne mjeri brzinu pisanja, nego točnost, preciznost i oblik slova. Kasnije, kao što sami učitelji primjećuju, nastupa faza razvoja rukopisa. Međutim, ako smo postavili temelje, taj će se rukopis razviti u čitljiv i prihvatljiv. Ako učitelj i u 2. razredu nastavi naslove pisati tiskanim slovima po ploči, ne može ni od učenika tražiti da nastave pisati pisanim slovima. To nije neočekivano – ako njihov uzor tako ne piše, ne pišu ni oni.

d) Najružniji primjer neprihvaćanja novog slovopisa bio je komentar kolegice koja je napisala: „Moja savjetnica ne voli novi slovopis, pa je meni dozvolila da u uvidu za napredovanje kao obradu radim stari način pisanja slova.” Time je otvorila Pandorinu kutiju, to jest potaknula je pitanja o stručnosti, o tome imaju li pravo neki ljudi javno reći takve riječi koje su zakonski nedopuštene? Tko odgovara za nestručnost? Smijemo li proći automobilom ako je na semaforu crveno jer nam tako neka osoba kaže?

e) Pisanje novim slovopisom nama odraslima je teško jer smo naviknuti na utabane staze, ali to ne znači da je učinkovitije, ispravnije ili da mi donosimo odluku hoćemo li ili nećemo prihvatiti novi slovopis. Radimo u državnim školama (mnogi), imamo iste zakone kojima nastojimo djecu poučiti na satima Građanskog odgoja, a primjerom ne smijemo pokazivati drukčije. Također, žaliti se da nismo imali stručna usavršavanje je ružno jer naš posao iziskuje stalna stručna usavršavanja i čitanje stručne literature. Naposljetku, postoje i tečajevi kaligrafije. U godišnjem planu predviđeno je 100 sati za stručna individualna usavršavanja. Posljednji argument onih koji su protiv novog slovopisa je taj da rade 25 godina u nastavi što ništa ne znači jer i sama radim 25 godina i uvijek sam spremna naučiti nešto novo, spremna sam čitati i biti ukorak s generacijom 2000., a ne spavati zimskim snom.

  • Kolumna pisana prije tri godine > DNEVNIK JEDNOG ODRASTANJA Naša pisana slova [ ponedjeljak, 30. ožujka 2015. ]

…………………….

Sandra VUK | OŠ Sveta Nedelja | https://sites.google.com/site/prvibsvetanedelja/  | UHURN Zvono

………..

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i gledištima kolumnista i ne mora izražavati mišljenja uredništva Školskog portala i Školske knjige.