INKLUZIVNA UČIONICA [19]
NASTAVA NA DALJINU – Uh, ta matematika
objavljeno: 22. svibnja 2020.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Jedva čekam da završi nastava na daljinu. Želim biti stvarna učiteljica, a ne učiteljica iza ekrana. U ovim danima virtualnog svijeta promišljam o razlikovnom pristup u matematici. Prije 13 godina dobila sam u razred učenika s Downovim sindromom.
Nisam znala kako raditi s učenikom s teškoćama. Bila sam jadna, ljuta i neshvaćena, ali nisam mogla pobjeći iz te priče.
Krenuli smo, Jan i ja, u avanturu. Dobila sam pomoćnicu u nastavi, surađivala sam s roditeljima i krenuli smo dan po dan, mjesec za mjesecom i četiri godine su brzo prošle.
U jednom od prvih razgovora s Janovim roditeljima, bilo je dogovoreno kako nam je cilj da Jan bude sretan i da u osnovnoj školi nauči čitati, pisati i računati.
Matematika je teška. Apstraktno mišljenje teško je svim učenicima, a posebno učenicima s teškoćama.
Kako smo radili?
Radila sam kao i sa svom drugom djecom u razredu, no s Janom sam osmišljavala dodatnu potporu. Njemu smo produljivali vrijeme rješavanja, tražili načine, smišljali ideje kako. Osmišljavali smo što više konkretnog materijala. Moram priznati da je to zapravo bilo jako teško. Teško zato što mene, tijekom mog školovanju, a kasnije ni na doškolovanju, nitko nije učio kako raditi s djecom s teškoćama.
Puno stvari sam učila od svoje pomoćnice u nastavi – Katarine. Katarina je bila apsolventica s Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta. Imala je znanje, imala je ideja i imala je strpljenja.
Sve u svrhu toga da mu okupiramo pažnju, da bude koncentriran, da se igra, ali da vježba matematiku i matematičko razmišljanje.
Proučavala sam kako matematiku uče djeca s Downovim sindromom. Pronalazila svakakve materijale. Pronalazila razne ideje.
Pronašla sam numikon – matematičko didaktički sustav. Međutim, Jan ne prihvaća numikon. Njemu su bili draži konkretni materijali. Olovke, slamčice, kocke. Zbrajanje i oduzimanje s jednostavnim konkretnim materijalom.
Jan je najviše volio brojevnu crtu. Često sam odlazila u Bauhaus ili u Ikeu i donosila papirne metre. Takav papirni metar služio je kao brojevna crta. Uvijek nam je bio pri ruci. Jedna brojevna crta bila je zalijepljena na klupu kako bi uvijek imao ispred sebe niz brojeva. Na taj način, vizualno je pamtio koji broj ide poslije zadanog broja.
Moram napomenuti da sam poslije Jana u razredu imala djevojčicu isto s Downovim sindromom, koja nije prihvatila brojevnu crtu.
Nije se snalazila ni s numikonom.
No, bila je jako brza i spretna s konkretnim materijalom.
Poslije nje, u razredu sam ponovno imala drugu djevojčicu s istom poteškoćom – Laru. Lara je savladala matematiku svojim ritmom. Ponudila sam joj sve što i Janu.
Konkretni materijal, brojevnu crtu, i na kraju numikon. Dobro se snalazila na numikonu. Spretno je slagala dijelove numikona i brzo stizala do rješenja zadatka. U jednom sam trenutku primijetila da nam je problem ono što sam smatrala da smo savladale i da je naučila. Brojanje.
Čim smo to primijetili, odmah smo uz numikon ponovno uveli brojevnu crtu. Ponovno smo uveli brojanje. Brojanje konkretnog materijala, brojanje na brojevnoj crti i računanje uz numikon, ali i brojevnu crtu. To mi je zapravo škola. Kada vidimo da učeniku gradivo ide, malo se i mi učitelji opustimo.
S djecom s teškoćama nema opuštanja.
Oni nauče gradivo, no postoji velika mogućnost da ga zaborave. Zato se često, jako često, treba vraćati na naučeno gradivo, podsjetiti učenika i krenuti dalje. Češće nego ostalu djecu u razredu.
Mara uči matematiku. Zanima me bi li to bilo bolje da smo svaki dan u školi. Vidim da lijepo piše brojeve. Također, vidim i da lijepo računa uz konkretan materijal i uz brojevnu crtu.
Ne znam što će joj najbolje odgovarati za matematiku, ali svakako znam da to neće biti samo jedna metoda. Smatram kako je znanje trajnije kada ga približimo na više načina. Ne odgovara svakom učeniku ista metoda. Učitelj, uz pomoć roditelja i pomoćnika u nastavi, vidjet će što učeniku najbolje odgovara.
Moji učenici imali su istu poteškoću, ali drugačiji pristup rada. Svakog od njih sam osluškivala i tražila maksimum prema njegovim/njenim mogućnostima.
Sada, u nastavi na daljinu, nedostaje mi matematika, konkretni materijali za zbrajanje i oduzimanje. Memory kartice, brojevna crta, numikon…
Svi materijali za djecu s teškoćama su opipljivi, zorni, stvarni. Ostali učenici uz te materijale brže svladavaju gradivo. Zamišljam sve svoje učenike, brojim dane i veselim se brzom povratku u školske klupe.
■ Autorica: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■ OŠ Trnjanska, Zagreb ■
