Jedva čekam da završi nastava na daljinu i da opet budem stvarna učiteljica, a ne učiteljica ispred ekrana. U danima virtualnog svijeta promišljam o razlikovnom pristup u početnom pisanju, izražavanju i stvaranju.

Još kao mala djevojčica željela sam biti učiteljica. Želja mi se ostvarila i vodim već sedmu generaciju učenika.

Točno prije 13 godina dobila sam u razred učenika s Downovim sindromom. Nisam znala kako raditi s učenikom s teškoćama. Bila sam jadna, ljuta, neshvaćena, ali nisam mogla pobjeći iz te priče. Krenuli smo Jan i ja u avanturu. Dobila sam asistenticu, pomoćnicu u nastavi, surađivala sam s roditeljima i krenuli smo dan po dan, mjesec za mjesecom i četiri godine su brzo prošle.

U jednom od prvih razgovora s Janovim roditeljima bilo je dogovoreno kako nam je cilj da Jan bude sretan i da tijekom osnovne škole nauči čitati, pisati i računati. Jan je čitanje i pisanje svladao u dvije godine.

Kako smo radili? Radila sam kao i sa svom drugom djecom u razredu, no s Janom sam osmišljavala dodatnu potporu. Njemu sam produljivali vrijeme, tražili načine, smišljali ideje kako. Grafomotoričke vježbe na samom početku prvog razreda, pisali smo u uvećanom crtovlju, s debelim olovkama. Kada mu je to dosadilo, mijenjali smo boje za crtanje pa je bilo zanimljivije, a crtao je puno, puno više crta nego ostala djeca u razredu. Na olovke smo stavljali figurice raznih likova kako bi pisanje i crtanje crta bilo zanimljivije. Sve u svrhu toga da mu zaokupim pažnju, da bude koncentriran, da se igra, ali da vježba pisanje te crtanje ravnih i kosih crta.

Nakon Jana, u razredu sam imala djevojčicu s istom teškoćom –Downovim sindromom, koja je predvježbe za crtanje radila malo bolje pa smo i brže počeli s manjim prostorom među crtama, užim crtovljem i kraće smo radili predvježbe za pisanje. Poslije nje, u razredu sam opet imala djevojčicu s Downovim sindromom.

I u ovoj generaciji imam učenicu s Downovim sindromom. Pratila je sve vježbe, kao i svi ostali učenici u razredu. Četiri različita učenika, ista teškoća koja se ogleda u onom višku kromosoma na 21 paru – četiri ista, a zapravo različita načina rada.

Jan nikada nije svladao pisana slova, piše velikim i ponekad malim tiskanim slovima, rado piše na računalu i čita stripove, knjige, pjesme. Omiljeni hobi mu je pisanje pjesama. Želja mu je kada odraste biti pjevač i kuhar, a želio je biti i policajac, doktor i tata.

Moja druga učenica s Downovim sindromom je svladala pisanje velikih i malih tiskanih, ali i pisanih slova. Iako je svladala pisana slova ne piše ih, odnosno ne spaja. Tiskanim se slovima bolje služila, brže ih je pisala, a danas uglavnom piše velikim tiskanim slovima ili na računalu.

Lara je svladala pisanje velikih i malih tiskanih i pisanih slova. Bez problema piše pisanim slovima. Ne spaja ih uvijek točno, ali sigurna sam da uskoro bude.

Mara uči tiskana slova. Zanima me bi li to bilo bolje da smo svaki dan u školi. A onda shvatim da su slovo puno bolja, nego što su bila kad smo se vidjeli u školi. Marina mama šalje mi zadaće i vidim kako Mara super napreduje. Slova su puno pravilnija, urednija i ljepša.

Moji učenici imali su istu teškoću, ali drugačiji pristup rada. Svakog od njih sam osluškivala i tražila maksimum prema njegovim/njenim mogućnostima.

Čitanje nam je bio izazov.

Ciljevi odgoja i obrazovanja u osnovnoj školi su:

■  osigurati sustavan način učenja o svijetu, prirodi, društvu, ljudskim dostignućima, o drugima i sebi,

■  poticati i kontinuirano unaprjeđivati intelektualni, tjelesni, estetski, društveni, moralni, duhovni razvoj učenika, u skladu s njegovim sposobnostima i sklonostima,

■  stvoriti mogućnosti da svako dijete uči i bude uspješno,

■  osposobiti učenike za učenje, naučiti ih kako učiti i pomoći im u učenju,

■  pripremiti učenike za mogućnosti i iskušenja koja ih čekaju u životu,

■  poučiti učenike vrijednostima dostojnih čovjeka. Kod svakoga od njih. Učenici su bili uključeni u individualan rad s logopedom i edukatorom rehabilitatorom. No, svejedno ponekad se trebalo pročitati barem naslov pred cijelim razredom.

Dobro je s pomoćnicom u nastavi ili s roditeljem unaprijed dogovoriti što pripremiti i što ću pred razredom učenika priupitati. Radi li se o naslovu, prvoj kitici ili strofi ili pak cijeloj pjesmici.

Jan je čitati naučio u drugom razredu, pred kraj školske godine. Druga djevojčica je naučila čitati početkom drugog razreda, no nikada je nisam tražila da glasno čita cijeli tekst pred razredom. Pročitala bi naslov ili prvu rečenicu, a onda bi ostalo čitala samo meni dok je pomoćnica u nastavi pratila čitanje ostalih u razredu. Onda bismo se pomoćnica u nastavi i ja zamijenile.

Sada, u nastavi na daljinu, nedostaje mi to čitanje, nedostaje mi pisanje, zapravo nedostaju mi moji učenici, moj razred i moja prava škola. Zamišljam ih, brojim dane i veselim se brzom povratku u školske klupe.

■   Autorica: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, savjetnica ■   OŠ Trnjanska, Zagreb ■