INKLUZIVNA UČIONICA ■ 65. ■
Neki stari klinci
objavljeno: 13. listopada 2022.
Kolumna Ivančica Tajsl Dragičević
Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ rođena je u Zagrebu u obitelji prosvjetnih djelatnika.
Magistra je primarnog obrazovanja, učiteljica savjetnica u Osnovnoj školi Trnjanska u
Zagrebu. U svojem razredu u posljednjih pet naraštaja ima učenike s teškoćama.
Rad s njima oplemenio ju je i obogatio dragocjenim iskustvom. Autorica je knjige Budi
dobar kao Jan u kojoj opisuje svoj rad s učenikom koji ima Downov sindrom. To je
autentično, iskreno i emotivno štivo koje će poslužiti kao putokaz učiteljima,
roditeljima i svim prosvjetnim djelatnicima spremnim graditi inkluzivnu školu. Ivančica
Tajsl Dragičević završila je mnoge stručne edukacije i sudjelovala na nekoliko
međunarodnih konferencija u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Budvi i Sisku na kojima je
iznijela primjere dobre prakse vezane za inkluziju i integraciju učenika s teškoćama.
Na državnom skupu učitelja razredne nastave u Vodicama govorila je o akceleraciji i
primjeni u praksi. Smatra da je svaki učenik u nečemu poseban i vrijedan za
zajednicu u kojoj se školuje. Njezin je moto da je svatko u nečemu najbolji jer netko
iznimno lijepo crta, a netko krasno piše, netko pak divno pjeva, a netko trči brže od
drugih…
Majka je dviju djevojčica i pomajka velikom dječaku. Veliki je dječak završio fakultet,
a djevojčice studiraju – jedna završava petu, a druga treću godinu studija.
Nema dovoljno profesora matematike, fizike i još nekih predmeta. Nitko ne želi raditi u školi. Učitelji, profesori su potplaćeni. Posao je sve zahtjevniji. Slažem se s time, no ovaj put o tome neću raspravljati.
Prije godinu dana gadno sam se polomila i ostala na bolovanju. Tri mjeseca nisam bila baš dobro. Zapravo uopće nisam bila dobro, ali prva tri mjeseca bila su kritična. Jako mi je bilo teško što nisam na poslu, što nisam u svom razredu, što nisam na adventu u našoj školi…
Dobivala sam poruke i mailove od roditelja svojih učenika i od bivših učenika sa željama da se što prije oporavim.
Bilo mi je drago što su mi se javili, ali pročitavši svaku od tih poruka, bilo mi je još teže što sam u krevetu, što sam doma.
Nakon deset mjeseci doktor me skinuo sa štake i prekinula sam bolovanje. Srce me vuklo natrag u razred. No iskreno, ne hodam dobro.
Nisam još dobro.
Ali svaki dan u razredu je ono nešto što ne mogu opisati, ono nešto što mi je trebalo.
Onaj neki „začin“ koji daje čarobnu moć.
U razredu sam sretna. Ispunjava me druženje s mojim učenicima.
Ovog sam ljeta, dobila mail od Antuna.
Antun je moj bivši učenik koji je otišao s roditeljima u Australiju.
„Učiteljice dolazim u Hrvatsku, volio bih Vas vidjeti i s Vama otići na kavu ili sladoled!“
Ne mogu opisati kako me je ta poruka razveselila.
To je ono što nas drži u školi.
To je onaj osjećaj zbog kojeg ste sretni što ste učitelj.
Nažalost, Antun i ja se nismo našli jer sam bila na terapijama. Dopisujemo se povremeno. Razveseli me nekim fotografijama i nekim događajima, pričama kako je i o svojim sjećanjima na prve razrede školovanja.
Prošli tjedan pod odmorom dolaze u razred neki ljudi. Lea, Tina, Nina, Buba… Ostala sam ukopana. Ti ljudi su nekad bili moji učenici.
Sada su maturanti.
Došli su pod odmorom.
Ispričali se što su tako banuli u školu.
No čuli su da sam se vratila s dugog bolovanja i došli su se uvjeriti da sam dobro.
Tražili su me prošle godine kad je bio advent u našoj školi, čuli su što se dogodilo. Sada su u kvartu čuli da sam u školi i došli su provjeriti, došli su me posjetiti, došli su…
To je ono o čemu pričam. Tko to može platiti?
■ Piše: Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ, magistra primarnog obrazovanja, učiteljica, izvrsna savjetnica | OŠ Trnjanska, Zagreb ■
